Razbolie se Đerzeleze na Kosovu ravnu polju,
grdna rano, Đerzeleze!
Viš’ glave mu bojno koplje, a za koplje doro svezan
grdna rano, Đerzeleze!
Viš’ njeg grana od jablana, na njoj stoji sivi soko, 5
grdna rano, Đerzeleze!
Dorat njišči, soko vrišči, stoji jeka Đerzeleza,
grdna rano, Đerzeleza!
Hendek kopa dobar doro, hendek kopa do koljena,
grdna rano, do koiljena! 10
Preda nj pada na koljena, uzima ga po pojasu,
grdna rano, Đerzeleza!
Ne bi li ga navalio, da ga nosi do Saraj’va,
grdna rano, Đerzeleza!
Progovara Đerzeleze: »A bora ti, moj dorate! 15
Vjerni druže, moj dorate!
Ti salomi zlatno sedlo, i sakrši biser-uzdu,
vjerni druže, moj dorate!
A bora ti, moj sokole, ti odleti do Saraj’va,
vjerni druže, moj sokole! 20
Pod tekiju Sinanovu, b’jelu dvoru moje seke,
grdna rano, dilber-Ajke!
Moga vranca nek opremi, pa ga dade Husejinu,
vjernom slugi Husejinu!
Neka meni brzo dođe, na Kosovo ravno polje, 25
Vjermi sluga Husejine!
Seki kazi, da ce kosti na Kosovu ostanuti,
grdna rano, Đerzeleze!«
Odmah seka opremila Husejina i vranina,
svome bratu Đerzelezu. 30
Na Kosovo Huso dođe, Đerzeleza zdrava nađe,
svoga agu Đerzeleza.
