Kad ličce rumeno ovejzi od gospoj
sadružu ljuveno, što je tuj posal moj?
ne drugo ner bljusti nje pozor očima,
a celov od usti da broja ne ima,
i ruci me hrlo pospjeha napunjat,5
gospoji ter grlo i venčat i krunjat.
I sve tuj drago što satvori mâ mlados,
za svaku jednu sto vrati mi nje rados.
Napomena
Izvor
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga II, Pjesme Šiška Menčevića Vlahovića i Gjore Držića, str., Zagreb, 1870
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Šiško Menčetić, umro 1527, pre 497 godina.
