Pređi na sadržaj

Lijek jarosti turske/1

Izvor: Викизворник
Petar II Petrović Njegoš
Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:




Lijek jarosti turske


Udarac na Martiniće

* * *


Polećelo tridest gavranovah,
gologlavi, slomjenijeh krilah,
od ćenara i turske krajine,
Podgorice, Spuža i Žabljaka.
To ne bili, kažu, gavranovi,
već trideset od krajine agah.
Prelećeše Zetu i Cijevnu,
prebrodiše Blato i Bojanu,
prolećeše od grada kapijom,
doklen na grad Skadar izlećeše.
Vijali se, pak su počinuli
na sokata i vizirska vrata;
graču tužni zamuklijem glasom:
"Aman, eman, čestiti većile,
Mehmed-pašo, muhur-saibijo!
Već ovako živjet ne možemo
od vlaškijeh silnijeh zmajevah:
izlijeću iz krvavih gorah,
dolećuju nama na bedeme;
mi se od njih maći ne smijemo
ni iz grada nosa iznijeti,
a kamoli boja učiniti
na megdanu i polju široku.
Uzeše nam polja i livade;
što ni bjehu hani i dućani -
to su njima ovčarske stajnice;
agaluci i naši čitluci
što držaše carevu krajinu -
tud se njima raširuju ovce.
Age smo ti bez ništa ostale,
ostanuli age i spahije;
propa nam je perčin kroz kapicu.
I te bismo jade oprostili
da smijemo ralo ufatiti,
ufatiti ralo i motiku,
da se hlebom možemo raniti.
Nego aman, glavi gospodare,
ti osveti krajičnike Turke!"
Kad razumje muhur-saibija,
on agama tako besjedio:
"Age Turci, žalosna vi majka!
Ja vi od njih pomoći ne mogu,
jer su oni stari vitezovi,
koji su se svagda naučili
lomit vojske turske i svačije.
Car je eman Bogu učinio
da već na njih nikad vojštit neće,
a i da bi moga navojštiti,
neće Rusu hajtar ištetiti;
rečeno je od njih sjeđet s mirom,
kada su se dosad odbranili."
Ama jopet Turci zavikaše:
"Mi, većile, ne tražimo vojsku
da s njom haraš vlašku Goru Crnu,
već nam podaj pet hiljadah vojske
i sa vojskom tri topa ognjene
da na jedno pleme udarimo
kojeno je nakraj Gore Crne -
Martinić se po imenu zove, -
da to kleto pleme poharamo.
Onojeste načinilo kule
blizu Spuža, krvavoga grada,
gađa sa njih po bedemu Turke.
Sad je njima lasno udariti
i to pleme kleto istražiti:
sve su druge izjavile ovce
do krvava sela Martinića;
njine pasu sitnu đetelinu
do bedema od našega Spuža,
ne boje se cara ni vezira,
za nas druge odavna ne mare.
Tu je lasno njima udariti:
stotina je ovčarah čobanah,
deset hiljad b'jelijeh ovacah
i hiljada konjah i volovah.
Ako bog da i Muhamed svetac
te to kleto pleme istražimo,
s tijem ćemo Brda ustrašiti,
od gradovah naših odagnati, -
nego vojsku al' sve posijeci!"
Kad njih začu Mehmed Rašid-paša,
vidi mnogo da ne traže vojske,
reče njima i dade njim' vojsku,
pet hiljadah od svoga nigzama,
a četiri ljuta Arbanasa,
i pred vojskom mlada Mehmed-pašu
i četiri glasite zelenka.
Otolen se vojska okrenula,
doklen spade varoš-Podgorici.
Vojska metnu Ribnicom šatore,
od kraj grada do krvava mosta.
Tu trajala dana tri četiri,
tu trajala i tu vijećala.
Divan paša vijeć učinio:
tek se smrče i sunce uteče,
na četvoro razredio vojsku;
jednu paša sebe ostavio,
drugu dade begu od Kavaje,
treću dade Lekiću spahiji,
a četvrtu spušku Selman-agi.
Pa se s vojskom noćno okrenuše,
noćno pošli, noćno Spužu došli,
k selu pošli sa četiri strane:
paša svojom nasred sela pođe,
na bijele kule Radovića,
beg s njegovom na Đuranovića,
a spahija put sela Glizice;
aga pođe potokom na Crkvu.
No begova najpre udri vojska
na valjatno selo Đuranovo,
neke manje kuće popališe
i četiri glave ugrabiše.
No se kuća Đuranova brani;
u kule se deset zatvorili,
Turke biju, kliču Martiniće.
No im niko pomoći nemaše,
jera vrsni bjehu u planinu
tijeh dana izjavili ovce.
Čuje poklič Vojvodića Rade,
te istrča pred bijelu kulu;
odmah svoga pali džeferdara,
te klikuje braću Martiniće.
Dvadest ih se brže okupilo;
pomislili da je jedna vojska,
itro trče k selu Đuranovu.
No im loša sreća priskočila;
selo bješe bego uminuo
i sa njime sva vrsnija vojska,
te se srete s Vojvodićem Radom
i sa ono dvadeset momčadi.
Ubiše se bojem žestokijem,
al' Vojvodić - i od traga mu je! -
pali svoga bistra džeferdara,
divno bega od Kavaje zgodi
posred puca, đe mu duša kuca,
na puce mu izagnao dušu.
U to paša straga udario,
s desne strane Lekiću spahija,
a s lijeve spuški Selman-aga, -
među sobom momčad zatvorili.
Žestoko se brane Martinići,
no im turska sila odoljela:
desetinji glave otkidoše,
one deset ljuto obraniše.
No klikuje Vojvodiću Rade:
"Aj, đe ste mi do dva bratučeda?
Đe si mene, Stefo i Gavrile?
Kuću vama Turci iskopaše!
Već su mene obranili ljuto;
na mene su sedam osam ranah,
sad me dvoje ubi sendžirlijah,
obje su mi noge salomile
braneć strica Milutina mrtva
da mu mušku ne odnesu glavu.
Viđu - mene pomoć ne možete,
no grabite robje od Turakah,
jera vi ga svega porobiše."
Ono Stefo čuje i Gavrile
i sa njima šezdeset čobanah;
u junakah pukla srca živa,
te u Turke zagon učinili.
Svu niz selo salomili vojsku;
do mramora Mehmed Kokotlije
tridest i tri otkinuli glave;
od mramora do dno Potočinah
četrnaest otkidoše glavah.
Dok im dobra pomoć priskočila -
sto Crnacah s Puljevićem Radom;
od Župine Crnci udariše
na barjake bega zadrinskoga;
tu istoga bega posjekoše
i desetak oko njega glavah.
Bega ubi Puljev Radovane,
a Milutin bratanić posječe.
U to Brda druga priskočiše -
svi Piperi i Bjelopavlići;
zajmiše se poljem za Turcima.
Da je kome stati pogledati
kako Turci trče na košiju!
Ita u grad svaki sakrit šiju.
No im tako bog i sreća dade
jera im se blizu nagna Spuže,
tere u grad grdni utekoše.
Tu pogibe Martinićah deset,
a Turakah triput po pedeset.
Martinići, srpski sokolići,
svagda li se spravni nalazite,
te careve paše ispravljate
sa pucima vašijeh šarakah,
da se ne bi koji prevario
i u dublje s vojskom udario!
Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj!



Lijek jarosti turske