Visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane
Писац: Иван Гундулић


Visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane

    Zaleti se strelovita
na sunčanijeh kolih slava
po najvećem dijelu svita
slovinskijeh svih država,
    i rasvanu iz vedrine
je obraza svijetla dzora
s dubrovačke pokrajine
do ledena mrazna mora;
    sto kraljevstva gdi se čuje
slovinsko ime slovit sada,
kijeh svijet prostran razdjeluje,
a općeni jezik sklada:
    da najvišijeh sred nje kruna
visoka se kruna umjesti,
kâ gospodi slave puna
s mnogom srećom, s mnogom česti,
    ter s razlike bude strane
zemlja slavit bližnja i dalja
velikoga od Toskane
kneza imenom, djelim kralja;
    neka u način drag, naredan,
gdi slovinske slave slovu,
iz pô svita jezik jedan
klikne pjevat pjesan ovu:
    'Ferdinando kneže okrunjen
nad najvišijem knezovima,
koga slavom svit napunjen
zahod zemlje sunce ima,
    čuj, gdi slave tvoje glasi
vas slovinski narod haran,
obljubio kojega si
i besjedu blagodaran.
    Od visoka i velika
koljena se rodio si,
koga plemstva vedra dika
čâs neumrle slave nosi.
    Tve kraljevske svijetle kuće
blagodarnos slatka i mila
sve kriposti pobjeguće
na zemlji je ustavila:
    u njoj srca plemenita
pod visokom misli združa
pomnja i ljubav vjekovita
i od knjigâ i od oružja.
    Tim u mnogoj slavi i dici
služiše joj prvi od svijeta
i junaci i knjižnici
i za straže i za svjeta;
    svi bo stari tvoji biše
slavni u miru, silni u boju,
i do zvijezdâ uzvisiše
čudnim djelim kuću tvoju.
    Jedan s krune tri na glâvi
raj na zemlji otvoraše;
u crljenoj u napravi
oko čela drugi sjaše.
    Neko u vojskah hrabren toli
nepri'atelje čim potlača,
rijeke od ljudcke krvi proli
treskovita izpod mača.
    Svjetlji od sunca njetko iztječe,
mudar svijesti, moguć rukom,
i od velika ime steče
i ostavi krunu unukom.
    Ali kô čâs neumrlu
tvoji djedi, slavom kitni,
u požušnu boju vrlu
dobivahu nedobitni!
    Vojske u moru sveđ njihove
zločincom su smrtne bile
i kraljevstva i gradove
turske žegle i plijenile:
    tim na konju tvoj djed skova
oružanu sebi sliku
otetijeh od treskova
carigradskom nevjerniku.
    Nu svih jezik sve besjede
brzo bi se utrudile,
kad bi vedre tvoje djede
i pradjede brojit htile.
    Sa svijeh strana po plemenu
sunce od sunâc ti izteče;
svak bo u djelu i imenu
od tvojijeh se svijetô reče!
    U Buljonskoj staroj kući
mati se oca tvoga rodi,
u kijeh Gofred sja mogući,
kî Jezusov grob slobodi;
    a rodica tvâ čestita,
koje plemstvu slike nije,
kraljica je glasovita
od česarske Austrije;
    slavni 'e česar dundo tebi,
kî više svijeh kruna sjedi,
a najveći svi pod nebi
kralji od krstjân bratučedi.
    Ali na ke pute smione
zajedril' je mâ plav mala,
ne bojeć se, da utone
u pučini tvojijeh hvala!
    S novijem zracim svjetlos stara
priobraža sunce u te,
o kraljeva, o česarâ
sinu, unuče i nepute!
    Sve pohvale, ke govore,
da u djedijeh tvojijeh sjaju,
kako rijeke sve u more
u samom se tebi staju.
    Tebe svaka kripos visi,
svjet se u tebe s mačem združa,
u oružju moguć ti si,
a glasovit bez oružja.
    Mira zidnja svijem visoka,
vojske oklopjem svim pobjene
na trenutje tvoga oka
stavit će se podložene.
    Obećava slava sade,
i od slave većma istina,
da, vas saj svijet da ne pade,
podprla bi tvâ visina.
    Tvom velikom srcu toli
podobno bi carstvo bilo,
sve, što žarko sunce okoli,
kad bi ti se podložilo.
    Nu bi i tada veći bio
od česarstva velikôga:
toliko si s' uzvisio
vrh svijeh časti svijeta ovoga!
    Ti prividiš sve pameti,
znan, razborit, tih i stavan:
starac svijesti, mladac ljeti,
visok mislim, djelim slavan.
    Blagodarne tve su ruke,
svjeti mudro temeljiti,
srce uzmnožno, vrijedne odluke,
svi načini plemeniti;
    proz tvoj se obraz vedri vidi,
kako proz cklo, srce čisto,
i u misli i u besjedi
jedno imaš htjenje isto;
    ćud bez varke u istini,
i blagoća i dobrota
od srca te kraljem čini,
i česarom od života;
    lica draga pogled mili
ne probuđa bludne želje,
ni čistoća tvoja sili
tuđe ckvrnit vik postelje;
    ne smetaš se ni'ednom smećom,
ni te oholi čes velika,
među srećom i nesrećom
jednaka je tvâ prilika.
    Čes je mnoga tvojih puka,
što tvôj kruni posluh daju;
gdi svak ini satren huka,
vijek zlatni oni uživaju.
    Ti u Livornu gradu haja
strijet po vodah građe nove,
da im od svijeta sa svijeh kraja
samo na stan zlato plove.
    U tvîh rukah pravda čista
ne ugiba mjere od suda:
tijem podložna tebi mista
stoje u miru bez zla huda.
    Tuđa imanja ti ne stižeš,
hteć, svakomu da je svoje,
er kô dobri pastir strižeš,
a ne dereš ovce tvoje.
    Ali u tebi sveđ jednako
milosrdje s pravdom slove;
na pedepse stupaš lako,
tečeš hrlo na darove.
    Tko 'e kripostan, tko je vrijedan
ili u miru ili u boju,
za vas život u čas jedan
blagodarnos pozna tvoju.
    Vrh koristi svih od svijeta
ti sveđ držiš nada svima
slavu božju i razpeta
Isukrsta pred očima:
    po viteškoj zato sili
iz korablja tvojih se uze
sina mora sloboditi
od turačke klete guse.
    Er dobitne tvoje plavi
čim po moru silne trče,
pri sunčanoj, tvojoj slavi
Istočni se Mjesec smrče;
    pače usred Carigrada
Otmanović čezne i preda,
čim se od vitez tvojih sada
junačtvo mu pripovijeda.
    U isto doba pomoć jaku
šlješ česaru, dundu tvomu,
suproć kletu i opaku
poluvjerstvu odmetnomu.
    Tvo'i junaci na sve strane
nevjernike rvu odmetne,
i česarstvo nijemsko brane
od navale plahe i štetne.
    Ali od vitez tvîh sloboda
da 'e tolika, glas i slava,
čim hrabreni vojevoda
Pikolomin jaka 'e glava.
    Njih životim u životu,
čim pravu oni vjeru brane,
trijebi 'e, od pakla na sramotu
križ dobitnik da ostane.
    Tim Zmaj zaman od sjevera
proć česarskom Orlu prši:
vojska tvâ mu skube pera
i ognjena krila krši.
    Ali 'e vrijeme, da svit sluša,
kako ljubav u radosti
druži tebe kralja od dušâ
i kraljicu od liposti,
    kôj pri'e od zlatnijeh prama stavi
narav krunu oko čela,
negoli onu, s kôm na glavi
čestita je i vesela.
    Izpod dzore svijetlih oči,
s nje pogleda suncu slična,
vedra lica sred istoči
sja razbludna gospodična.
    Razumna je nje besjeda,
puna 'e dike i milosti,
zrcalo se u njoj gleda
od najvišijeh svih kriposti.
    I ona, koja svijetla dikla
visocijem se plemstvom resi,
iz česvine 'e zlatne nikla,
kâ uzrastje do nebesi;
    čeka vas svijet uokoli
u pokojnu mirnu vijeku,
od dva sunca svijetla toli
nova sunca da isteku;
    kojih zracim, kako sada
vašijem, bit će kratka mjera
od istoka do zapada,
od poludne do sjevera'.
    Nu kud veće mala ptica
s nejacijem leti krili,
muklim glasom od slavica
natječući žuber mili?
    Neka od Arna kufi bijeli
čestitosti tvoje poju,
i oni slave pir veseli
i kraljicu, ljubi tvoju.
    Druga pjesan kratku znanju
ni priliči ni dotječe:
u sniženu ja mučanju
častit vas ću izdaleče.