Grlica bez druga i vila bez gore
i slavic bez luga živjeti gdi more
i ostale sve ptice, koje su na svijeti,
bez bistre vodice gdi mogu živjeti?
Gdi li bit može toj, bez mora i vode
u dugo život svoj da ribe provode,
gdi li se nahodi, da jeljen gizdavi
daleče zahodi k planinskoj državi,
u tojzi zeleni, o višnji moj Bože,
vir vode studeni gdi najti ne može
i narav od svijeta gdi učinit može toj,
da pčela bez cvijeta provodi život svoj,
ni mao čas ka zaman ne traje u bludi,
od s jutra po vas dan ner muči i trudi,
počanši od zore, čijem sunce zapade,
sva polja i gore i ravne livade
pospješno pohodi svudi po sve strane
i gdi med nahodi, tuj mnokrat osvane,
sve drago godište ter tako ispuni,
da svoje ulište meda se napuni,
da pčeli ne lipše za hranu medna slas
u zimu najliše, kad pride snijeg i mraz?
Pčeljina to je ćud, da ištući hranicu
provodi tolik trud, strađaje snažicu,
tijem tko će na svijeti zamjernu toli stvar
očima vidjeti od Boga slavan dar,
vrh sebe stan malo, ter s božjom ljubavi
raz[z]biraj zrcalo pčeljine naravi,
ter ćeš sam činit sud, ter ćeš sam poznat toj,
od pčele što je trud, čijem pase život svoj,
naredbu toliku još ćeš tuj vidjeti,
ka momu životu nije dana izrijeti,
zač ruka čovjeka ni hitros ostala
po vas vijek do vijeka ne bi toj snovala,
što svojom naravi pčelica osniva,
gdi s družbom boravi i slados uživa.
Nu pčela kad zajde daleče na volju,
medni cvijet da najde u gori i polju,
protivnom naravi ter se nać ne more
meden cvijet na travi od polja i gore,
koliko žalostan svoj život provodi,
gdi prazna na svoj stan iz paše dohodi,
kad vrijeme cvijet skrati; medenu ter slados
pčelici obrati u tužbu i žalos.
Ovoj se sve meni priklada nebogu,
ki trpim po sve dni, što trpjet ne mogu,
u uzdah cvileći željno bez pristanka,
pokoja želeći tihoga i sanka,
skladaje sve tužbe i moj plač glasovit
po sebi bez družbe i uzdah jadovit,
jak tužna grlica, kad združi javor suh,
gdi od plačnijeh tužica za drugom dijeli duh,
i ostale sve ptice, ke tužbe razbiru,
bez bistre vodice gdi žedne umiru,
i vila bez druga van družbe ljuvene,
ter je tužbi sluga, gdi život svoj vene,
i kako jeljen plah planinom žedneći,
kad pusti svoj uzdah jezera želeći.
A moj trud, ne vijem ja, tko može na svijeti
pod suncem, koje sja, jezikom izrijeti,
nit' ja sam, vajmeh, sud učinit ne mogu,
koli je žestok trud pri meni nebogu,
toliko bolježniv kad stojim i hodim,
mrtav li ali živ moj život provodim,
ni kad spim, ni kad bdim, ter u san, ter javi
tih pokoj ne vidim, ner li trud krvavi
s tužicom tolikom, ku nitkor na svijeti
ne može prilikom izmislit ni rijeti,
ni perom ispisat, sto ljeta da piše,
kad počnem uzdisat, u on' čas najliše,
vaj, kad se spomenem ljuvene od družbe,
ter blidim i venem od plača i tužbe,
jak cvijetak rumeni, ki vene i blijedi,
kad ga mraz studeni i slana povrijedi.
Spomena, vajmeh, taj ter čini, da ćuti
moj život plačni vaj i čemer priljuti,
kojijem me smrt porazi, napev luk i strile,
da mili i drazi sa mnom se razdile,
da ja sam ostanem, da cvilim i tužim,
dokli se rastanem, dresel'je da družim,
da družim dresel'je, gdi se smrt naklati,
ter moje vesel'je sve u zemlju obrati,
po sve dni da se tač ne dijeli od mene
do groba grozni plač da život moj vene,
ter, vajmeh, ponavljam jadove i tužbu,
gdi zaman ja strađam ljuvenu tuj družbu,
tužeći sve takoj, ter se će skončati
prije roka život moj, ki trpi i pati
tolike boljezni, vaj meni nebogu,
u plačne me pjesni ke izreć ne mogu,
zač veće što jadam; pojući u pjesni,
to veće prikladam tužice k boljezni,
prijeku smrt videći; zlosrdo gdi takoj
gnjijeva se cvijeleći čemeran život moj,
da tuge ni jada, ni druzijem ni meni
ne lipše nikada do groba po sve dni.
