U smrt Marije Kalandrice

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
U smrt Marije Kalandrice
Писац: Иван Гундулић




 Silni udes silnom vlasti
silnu ljepos jur satire:
gine dika rajske časti,
Kalandrica lijepa umire.
5 Cvijet izbrani od ljeposti
smrt pepelom eto stvara,
i u proljetju od mladosti
vil nebesku pleše i hara.
9 Groznijem suzam proplačite,
ljubovnici ucviljeni!
Dragu diklu, ku dvorite,
sad vam grabi grob studeni.
13 Eto i ljubav puna cvila
krši za njom svoje strile,
bivši ovako izgubila
svo'e kraljevstvo i sve sile,
17 tere groba sred studena
u smrtnijema nepokoji
plačna, mrazna i kamena
bez božanstva svoga stoji.
21 Pozna dobro, da na sviti,
kad jedine ni'e ljepote,
ni'e joj naprijed gospoditi
naša srca i živote;
25 vidi u smrti draga uresa
glasovite sej gospoje
oborena sva nebesa
i pristolje slavno svoje.
29 Sred smrtnoga evo vaja
Kalandrica leži odi,
kâ božice sve od raja
rajskom slavom svôm nadhodi.
33 Leži, ah jaoh, bez života:
huda ju je smrt satrla,
anđeoska nu ljepota
u njoj mrtvoj nije umrla.
37 Kad nje ljubav u zlu priku
žalosno se prem skončava,
er vlas gubi svukoliku
neumrlijeh svojih slava,
41 kroz toj i ti po sva doba,
o putniče, nje smrt cvili,
pače ostavi vrhu groba
njoj u zavjet tvoj duh mili:
45 er ne mogu već živjeti
bez života tvoja lita,
pravi život čim na svijeti
smrt umori jedovita.
49 Tijem s razlogom izbrala je
trajat vas vijek svojijeh dana
u istom grobu, gdi ostaje
rajska dikla ukopana.
53 Da što ćemo, vajmeh, veće,
huda smrti, mi pod nebi,
ako s ove zle nesreće
umrijet nam je svjema trijebi;
57 ako imamo bez radosti
uzdišući izdisati,
i pogubnoj u žalosti
bez pristanka umirati?
61 Živjeti nam ni'e načina
uzdisane bez ljubavi,
kad sred ovijeh noćnijeh tmina
svijetlo sunce nas ostavi.
65 Umrijeti je trijebi nami,
jednom smeće da svršimo;
tijem groznijem u suzami
vjekovito sveđ plačimo:
69 da daj neka voda obilna
uduši nas i utopi,
ili da nas boles' silna
plačnu u rijeku svijeh rastopi.
73 Nu što ćemo cvilit prije
u tvôj smrti, lijepa vilo?
Ali oči, od kijeh nije
svjetlje od nebi sunce bilo?
77 Ali usti primedene,
gdje u milom perivoju
lijepe ruse i rumene
smijahu se slatko u goju?
81 Ali ona slavna lica,
višnja krepos kijeh naresi,
kojim dzora i danica
klanjaše se zgar s nebesi?
85 Ali zlatne prame od kosi,
ali ostale tve ljeposti,
u kojijem se još ponosi
slava prave izvrsnosti?
89 U neizmernijem čudesima,
sred kijeh bi ti dano sjati,
ne znaš, srce što pri'e ima
za požalit, razabrati,
93 ne znajući u nesvijesti,
koji život traje sada,
gdi žestokoj u bolesti
sred smrtnoga gine jada.
97 Ah, o Bože, ovo što je?
Gdi je ona rajska mlados,
kroz liposti koja svoje
uzrokaše slatku rados?
101 Toli jesu pohudile
one ruse i ružice,
i svoj miris izgubile,
kijem resahu lijepo lice?
105 To dva sunca od istoči
vječni u zapad zašla jesu,
toli svijetle, vajmeh, oči
odi mrtve sklopljene su?
109 Ljubice su dakle iznikle
vrhu usti prirumenijeh;
i ni'e čuti rajske dikle
drazijeh riječi i medenijeh?
113 Nije čuti, usta blaga
milom riječcom da žubere,
ni da kaže skrovna blaga
slatki posmijeh priko mjere?
117 Mramorne su i kamene
oči, usti, ruke i noge,
mrazne, vajmeh, i ledene
njih milosti stoje mnoge;
121 i zato se sad ne gizda
stupaj tihi, kijem slovjaše,
kî tanašce noćnijeh zvizda
i svijeh vila nadhodjaše.
125 Ah, žalosti vjekovite!
Oči naše prem opake
mrtvu dragu vil pazite
i živete jošter jake?
129 Što s ovake, jaoh, bolesti
raspuknut se sad nećete,
ali tašte izvan svijesti
da još boles ne čujete?
133 O gospoje rajska i mila,
mramorna je srca odviše,
gdi 'e smrt tebe umorila,
tko za tobom ne uzdiše.
137 Kamene je duše u sebi,
tko ostaje u životu,
ter ne ide tijekom k tebi,
za slijediti tvu ljepotu,
141 tvu ljepotu, za kom cvili
nebo, zemlja, voda i more,
i smrt ista, kâ dan bili
skrati tvoje jasne dzore;
145 koja gorko sad kaje se,
jer ovako bez milosti
mile umori tve urese
i neizmerne tve kreposti.
149 Nu što žalos ta pomaga
i plač grozni sad na sviti,
ako umrije vila draga,
i ni'e moć je povratiti?
153 Ako opade lijepa rusa,
svijetla dika od proljetja,
i ostavi vrhu busa
drače smrtne mješte cvijetja?
157 Ako silna smrt umori,
vajmeh meni, ljepša lica,
neg ih viku dosle stvori
višnja krepos i desnica?
161 Ah, opaka kleta česti!
I jošter je duh u nami,
ni nam puca od bolesti
tvrdo srce, tvrdi kami?
165 Umrla je, utekla je
od nas dikla božanstvena,
i drugo nam ne ostaje,
razmi slava nje imena.
169 Ostaje nam sama kripos,
da 'e pjevaju grozne suze,
pokli u zemlju pođe lipos,
smrt nemila ku nam uze.
173 Ali, lijepa o gospoje,
tko će izrijet moć ikada
stoti dio hvale tvoje,
ke vik svjetlos ne zapada?
177 Tko da izkaže lica tvoga
sve liposti božanstvene,
tko li srca privrijednoga
misli i želje prihrabrene?
181 Kô te narav lijepom stvori
nad diklice sve ostale,
tako i srce tve satvori
slavne želje, svijetle hvale.
185 Da tvâ misô i tvâ duša
ne požudje ino viku,
razmi slave, u kôj kuša
vrijedno srce pravu diku,
189 tere, zasve bi gledana
od tisuću ljubovnika,
viku lipos tvâ izbrana
ne učini djela prika:
193 neockvrnjenoj u čistoći
tvoji danci svijetli biše,
kijeh glas isti u bjeloći
kô snježani lijer miriše.
197 Lijepa i vrijedna, vrijedna i lijepa
lijepoj živje u vrijednosti,
ni bi drugo tvâ pohlepa,
razmi samo od kreposti.
201 Nadaleče od taštinâ
izpraznoga bludna svijeta,
puna mudrijeh ti bistrina
sva provede tvoja ljeta,
205 ter ukaza u zeleni
i u cvijetju ljetnijeh dana
zrelo voće od jeseni,
plod razumna srca i znana,
209 da tvoj' vjerni, s kijem te s nebi
prava ljubav čisto sveza,
kripos videć tu u tebi
osta u robstvu tvoga uresa,
213 ter dočim bi u životu
tvoj vjerenik pričestiti,
vik ne prista tvu dobrotu
vjerno dvorit i ljubiti.
217 Ali nebo, da pritopi
tve kriposti zlato vrijedno,
dođe smećam, da te utopi
nepravedno i neredno.
221 Ugrabi ti mladca mila
mladijeh dobâ sred proljeća,
u komu je tebi bila
svakolika slava i sreća,
225 ter tom hudom nemilosti
hotje srce tve kušati,
za vidjeti, u žalosti
ku će krepos ukazati.
229 Nu takoga sred poraza,
kî ti umori duh napoli,
ti svijes stavnu svijetu ukaza
i uztegnu plahe boli;
233 dignu očima suze grozne,
tužbe plačne ustim uze,
a žalosti nemilosne
hotje ukopat samo u se,
237 da ti su one uspomena
od jedine tve ljubavi
draga mladca i ljubljena,
s kijem te huda smrt rastavi.
241 Podnije vrijednos tvâ visoka
stavno i krepko take jade,
zasve rana prem duboka
u tve srce da zapade;
245 dnh ukaza plemeniti,
kî vladaše mlados tvoju,
da umi'e cijelu čas dobiti
u protivnom svakom boju,
249 i da ni'edna zla nesreća
nejma u sebi take moći,
da vik može s gorkijeh smeća
tvôj kreposti vrha doći.
253 Ali duša tvâ čestita
smrtnom trudu zasve odoli,
narav, kâ ni'e kamenita,
bi podložna ljutoj boli.
257 Unutrnji crv izgrize
tve srdašce milostivo,
ke u sebi prikrati se,
što bi veoma bolježljivo,
261 pokli rados nejma puta,
u tve prsi da uljeze,
odkada ti zgoda ljuta
u grob dobro tvo'e ponese.
265 I zakonom zasve od nebi
mnozi iskaše i prosiše,
vjerni druzi da su tebi,
te im molbe zaman biše,
269 er ti vrijedna u sva djela,
za ures veći tvojijeh dika,
promijeniti nijesi htjela
vjeru mrtva ljubovnika.
273 Pače za uprav bit njegova
i slobodit sebe od jadâ,
tač boles te ljuta otrova,
da ga brzo slijediš sada.
277 Eto zlatnijeh mješte dvora,
gdje mogaše uživati,
sad mrkli te grob zatvora,
čim ti žalos život skrati:
281 žalos, kâ tvôj u pogubi
očito je ukazala,
da si prava vjerna ljubi,
komu vjeru tvu si dala.
285 Slijedi duša tvâ hrabrena
dragu dušu sve ljubavi,
i zasve er bi ostavljena,
nju vijeku ona ne ostavi.
289 Ah, kreposti plemenita,
nečuvena pri'e na sviti,
tvâ spomena glasovita
za izgled će uvik biti.
293 Svi jezici, svi narodi
pripijevaće slavnijem pjesni
svijetle i slavne ove zgodi,
zasve pune zle boljezni.
297 Ali na čem boles naša,
o ljubavi, svršit ima,
gdi se svak čas plač uzmnaža
našijem plačnijem u očima?
301 Ti, vidimo, gdje poplesa
sve božanstvo slavno tvoje
i da za raj i nebesa
grob izabra sej gospoje.
305 Mi, trijebi je, da ištemo
pospiješit se, za doć k tebi,
i da sami oberemo
smrt nemilu podat sebi;
309 rajske vile da milosti
ne želimo na sem sviti,
neg da vječnoj u radosti
s njom budemo pričestiti.
313 Kroz to grozno sveđ plačite,
oči naše boležljive,
paček se ovdi satvorite
dvije rijeke vode žive,
317 tere vašem u romonu
svjedočite prem žalosne
našu boles usionu
s ove smrti nemilosne!
321 A ti, dušo prihrabrena,
kâ uživaš vječne sreće
i čestita i blažena
ozgar gledaš naše smeće,
325 čim s hudoga nepokoja
sad opaka smrt nas mori,
od rajskoga perivoja
slavna vrata nami otvori,
329 ter čestita ti božica
uvedi nas u veselje,
da blaženstvo tvoga lica
uživaju naše želje!
333 Ucviljena tužna pjesni,
plačna kćerce moga jada,
ako ljutoj u boljezni
ikad cvilje ti dosada:
337 sad umnoži gorke cvile,
ter žalosna unaprijeda
smrt nezrelu rajske vile
groznijem suzam pripovijeda';
341 pače, da joj pod nebesi
glas uvijeke bude sjati,
pođi, na grob nje ponesi
riječi ove izpisati:
345 'Ovi mramor vil zatvora
rajske dike i ljeposti:
tko ni'e srca od mramora,
odi izdahni od žalosti!'