Tužba moja

Извор: Викизворник
Tužba moja
Писац: Мавро Ветрановић


Tužba moja



O majko na svijet saj što me si sazdala,
   na toli plačan vaj i sva zla ostala?
Što me si rodila i što me mlada tač
   mlijekom si dojila na tužbu i na plač?
Plač ki me nikada i žalos velika
   ne ostavi do sada i tužba razlika
od onogaj doba, kad mi se prigodi,
   majčina utroba da mene porodi.
U on hip i on čas, kada se porodih,
   najprve u plačan glas suzice ter prolih,
do segaj vaj danka gdi mira ni goja
   ni pokojna stanka ne da mi čes moja
ni mao čas vidjeti, ner li me prisudi,
   do groba na svijeti da život moj trudi.
Tijem ne bi moje man cviljen'je i uzdah,
   najprvo na bil dan rascviljen kad ostah,
kad prigna glad mene ter počeh pihati,
   da prsi od žene ja budem sisati.
Jaoh, jeda mlijeko toj od krvi kiselo
   odgoji život moj jednaga i tijelo?
Lje takoj cvileći povojem vas povit,
   tolik trud trpeći, suzami vas polit,
treptješe moja put i moj duh u meni,
   prid vihrom kako prut u gori zeleni:
koliko život moj da tadaj poznava,
   da velik nepokoj trudan svijet zadava,
i tko se još rađa, rađa se na žalos
   vesel'ja da strađa i u mlados i u staros;
najliše u tužbi komu se prigodi,
   de se š njim u družbi nesreća porodi,
kako se porodi i sa mnom u družbi,
   da moj duh provodi vas život u tužbi.
Tijem što me ne stvori višnji bog mramorom
   ali pak u gori prisusijem javorom
tutako u on čas, po tom se porodih,
   kad nejak moj obraz suzami vas polih,
kako je običaj djetinske naravi,
   kada se na svijet saj pribitak objavi!
Ter ne bi sad poznal čemeran život moj
   tolicijeh grijeh ni zal, kojijem se ne zna broj,
ni lave pakljene u mutnom jezeru,
   ki zjaju na mene, da me prije prožderu,
i da me rascvijele s velikom žalosti,
   i da me razdijele od božje milosti;
ne bih znal, što je smrt koja će nemilo
   sve u prah vajmeh strt nevoljno me tijelo,
i grobom pokriti, gdi od moga vaj tila
   hoće se stvoriti smrdeći gnoj i gnjila.
Još život moj vene cvileći prid boga,
   vaj gdi nije kod mene na svijeti nikoga,
tko mi će živi dat od suza kladenac,
   da cvilit i plakat ja budem nebavac;
nebogu vaj meni, da budem na svijeti
   do groba po sve dni jadovno cvijeliti,
da život moj trudi suzice roneći,
   čijem pride, gdi žudi blaženstvo dvoreći.
Nu moji dni mali i kratka godišta
   jur se su skončali i došli na ništa,
jakino taj magla aliti sinj oblak,
   od vihra od nagla kad dođe na manjak;
i on čas prihodi poslan zgar s nebesa,
   ki k zemlji zavodi človječja telesa;
s kijem grede taj sila od smrtne naravi,
da moj duh od tijela tutako rastavi,
telesnu tegotu da ostavim i svijet saj,
   ka momu životu zadava velik vaj,
ter vajmeh čes moju, odkli se porodih,
   s razmirjem u boju do sada provodih,
dušica gdi moja nije mogla na svijeti
   bez rati i boja jedan čas živjeti.
Tijem željno uzdišem u veljoj tužici,
   zašto se približem k jadovnoj granici,
gdi vijekom nikada, kada kraj budu proć,
   opet se nazada vrnuti neću moć;
zač jedna od gospoj, po pakli ka šeta,
   predenu svaku stvar tuj tlači i smeta,
ter moje vreteno ne da mi dopresti,
   i što je predeno strgat će i smesti,
i smesti i stlačit nje bijesni nepokoj
   i u prah će obratit s vretenom konac moj,
u pepel smrdeći, gdje griješno me tijelo
   skoro će tuj leći, gdi mu je i djelo.
Zač narav nije dala prit k slavi nebeskoj
   tegoti od kala i stvari zemaljskoj,
a zemlja što dava i zemlja što plodi;
   sve se toj skončava i u zemlju pohodi;
ter vajmeh stvar svaka, stvorena na saj svijet,
   ni teška ni laka ne može gori prit,
človječi ner duh sam, bezgrješan ako jes,
   čis grede u taj kram k visinam od nebes,
po pričistoj skali, ka je svjetlja od zlata,
   gdi ulaze tuj mali u nebeska vrata,
u vrata nebeska od pričiste svjetlosti,
   gdi je družba anđelska pri božjoj milosti,
gdi je čut slatki glas i pjesni gizdave,
   blaženi gdi svak čas stvoritelja slave.
A ne vijem pritužan, hoće li kad duh moj
   izgnušen i ružan blaženstvo vidjet toj?
I uzljesti tuj skalu toliko izgnušen,
   u smradu i kalu svrh glave ponužen,
gdi me svijet učini i cvilit i tužit
   i od kala pučini prem sasma ponuzit;
nuzan'je ter mi toj veći trud zadava,
   vaj gdi se život moj na smrti skončava,
gdi hrli smrt prijeka s tolikom naglosti,
   da mene grješnika nadari žalosti,
i da me rascvijeli, da život moj skrati,
   i da mi dan bijeli u mrklos obrati.
Tijem kad se spomenem od vječne mrklosti,
   vas blidim i venem i trepte me kosti
od tuge i jada, koji ja na svijeti
   ne mogu nikada jezikom izrijeti;
ne mogu izreći ucviljen i utruđen,
   u sebi misleći: jesam li osuđen,
jeda će višnji sud dušu mi poslati
   u donji vječni trud, da vječno zlo pati
u vječnoj tamnosti, gdi je plač vjekušti
   i vječne žalosti i plamen gorušti,
ki plamen sve rijeke i s morem ne mogu
   zagasit u vijeke, vaj meni nebogu;
ner li se naklada dušami od grješnik,
   gdi tuge i jada ne lipše po vas vik.
Tijem treptim i predam, i život moj vene,
   očima gdi gledam prijeku smrt kod mene,
ka tolik nepokoj hrleći pripravi,
   da skonča život moj i s tilom rastavi.
Ter venem ter blidim, ter ne vijem što reći,
   zač puta ne vidim kamo ću uteći,
gdi tijelo moje mre i od sada do mala
   u crnu zemlju gre, ka ga je sazdala;
a moj duh od tijela gre kad se rastavi,
   od svojijeh svijeh djela da razlog da pravi
na pravomu sudu, gdi nije moć lagati
   i gdi je za ludu svoju zled tajati;
zašto je pripravan pravedno da sudi
   taj sudac prislavan svaku vrst od ljudi.
A moj duh kad tijelo ostavi i svijet saj,
   koje će vaj djelo ponesti na sud taj,
za ko se dostoja, o bože prislavni,
   dušica da moja tamo se sahrani?
Zač odkli utroba ženska me porodi,
   sve vrijeme pun zloba moj život provodi,
ter takoj, ter takoj, odkoli svijet poznah,
   ja grješnik život moj potrajah u zlobah.
U vele plačan glas tijem se duh moj spravi,
   prije ner me smrtni čas s dušicom rastavi,
u suzah plovući i u plačne me pjesni
   svaki stvor zovući na moje boljezni,
svaki stvor da čuje, gdi život moj cvijeli
   i kako tuguje, gdi se s duhom dijeli,
na ishodnji moj danak gdi vajmeh prihodim,
   vjekušti da sanak u zemlji provodim,
koji je pun truda, koji se ne može
   razabrat do suda, o višnji moj bože.
Nu blago duši toj, kojoj se prigodi
   da čisto život svoj bez grijeha provodi;
zač vajmeh vječni san ne vidi tuj speći
   ni vječnu boljezan, u plamu goreći
u pakli, gdi duše za zlobu i grijeh svoj
   i cvile i tuže, gdi je vični nepokoj;
ner li se raduje u vječnoj radosti,
   gdi nigdar ne čuje svjetovne žalosti,
vjekušti gdi je dan, ki ne ima tmastu noć,
   gdi na oči svoje san ne more nigdar doć;
vječni mir i pokoj ner bdeći uživa,
   blaženstvo gdi je toj, gdi gori pribiva
s tolikom radosti, ku nigdar na svijeti
   mojojzi slabosti nije dano izrijeti;
zač su tuj sve slave s vesel'jem pri bogu,
   sve od svijeta države ke sazdat ne mogu,
[u] previšnjoj svjetlosti ka suncu odsijeva
   ter svojom svitlosti svaki stvor ogrijeva.
Zemlju lijes i kami zatoj ću moliti,
   da za me suzami bude se politi,
da milos od boga ne skrati ljubavi
   ter mene neboga sve tužbe izbavi.
Sve zvijeri, sve ptice jošter ću moliti,
   prid bogom suzice da budu roniti,
jeda bog milostiv ljubavi ne skrati,
   od mene pakljen gniv da vajme odvrati.
Još molim svaki cvijet razlika narava,
   što zemlja na saj svijet plodeći sazdava,
da svaka travica i cvijetje na svijeti
   po zemlji na nica bude se prostrijeti,
suzice roneći s velikom gorkosti,
   bogu se moleći, da moj grijeh oprosti;
i da mi da milos, i da mi da pomoć,
   iz mraka na svitlos u svoje dvore doć.
Zač se jur noć mračna i tmasta pripravi,
   da tužna i plačna u prah me rastavi,
gdi je tmasta tamnica, i gdi ću skoro prit
   i crvom hranica od moga tijela bit.
A nijesam stanovit ter ne imam pokoja,
   na koji tamo svijet duša će prit moja:
ali će gori prit u dvore blažene,
   suđena ali bit u trude pakljene,
od koga vaj truda i smrtne žalosti
   sva trepte ma uda i zglobi i kosti.
Vas treptim u kosteh, i javi i u san,
   jak riba na osteh trepteći mora van.
Zatoj ću od rijeka sve mnoštvo sad zvati,
   prije ner me smrt prijeka u pepel obrati,
u grozne da suze budu se satvorit,
   i moj duh od uze pakljene slobodit.
Tijem bože dar mi daj, ako mi bit more,
   dokli duh na svijet saj u meni kopore,
da Sava i Drava i Dunav i Latana,
   Vardar i Murava, i Bar i Bojana,
Visla i Turica, Tibiška i Bošterijen,
   Tisa i Marica, Neretva, Timot, Drijen,
Po, Reno i Rodan, i Tever i Ticin
   i Amon i Jordan, Erigon, -
Tigris, Eufrates, i Gantes i Nilo
   u suze i u boles sve se toj stvorilo,
rad mene da plaču u suze do groba,
   jeda me oplaču svijeh grijeha i zloba.
Zač same za dosti nije tužbe ni moj plač,
   od vječne žalosti slobodit mene tač,
da moj duh sahranjen najde se prid bogom,
   ki je vas izranjen i grijehom i zlobom.
Još vajmeh za svu moć ja, u suzah ki plovem,
   klikuju na pomoć iz glasa i zovem i
sve brijege i gore, glavice i planine,
   i slano sve more, jezera i blatine,
doline, potoke, rudine i polja,
   sve od svijeta otoke pomorske do školja,
mrkijente i seke, sve jaze, sve spile,
   sve jame duboke, sve gridje i gomile;
napokon sva vrjela živućijeh voda svijeh,
   koja su izvrjela iz uda zemaljscijeh:
u plač se stvorite rad mene neboga,
   i taj plač pošljite s uzdahom prid boga,
jeda me pomili ter moj plač prikrati,
   da moj duh ki cvili vesel'jem naplati.
Dub zelen ali suh, aliti ki vene,
   i svaki živi duh, sve cvili vrh mene,
navlaš udovice i udane sve žene
   vaj i sve djevice žalite sad mene,
i ostali narod vas od vernih krstjana;
   slište moj plačan glas po svijeti svih strana,
jednaga u družbi ter sa mnom vajmeh sad
   cvilite u tužbi, cvilite boga rad,
jaoh jeda suzice, ke ćemo sad prolit,
   na on svijet prid lice od boga budu prit;
da mene grješnika pomili pritužna,
   prije ner me smrt prijeka posvoji za sužna.
Zač nije moć po tom [ni plakat] ni cvijelit,
   kada smrt životom bude me razdijelit.
Tijem obnoć i obnoć u suzah priljutijeh
   perem se jadovan od zledi minutijeh,
jeda čist i opran, u suzah bolježniv,
   prit budu u tvoj stan, moj bože milostiv.
Sunce ću još zvati i misec nad nami,
   da svitlos prikrati sa svijemi zvijezdami,
s mjesecem sunce toj i zvijezde ostale
   da trudan život moj na svrsi požale;
sve zvijezde nebeske neka sad poznaju,
   od tužbe zemaljske kako se rastaju;
zač pride čas i dan da život moj skrati,
   da budu mrtvi san u grobu zaspati,
u grobu gdi će stat me tijelo i kosti,
   i vječni sanak spat u mrkloj tamnosti,
dokli bog bude prit u oblacijeh prislavan,
   ponovit i sudit po plamu svijet taman.
Tijem sunce na nebi sa svijemi zvijezdami,
   molim se ja tebi, poli' se suzami,
jeda se ma žalos i gork plač s boljezni
   obrati u rados pri božjoj ljuvezni,
ter na me pogleda blazijema očima,
   ki trepti i preda i velik strah ima,
kako će razloge prid bogom pridati
   za zledi za mnoge, ke nije moć zbrajati,
za koje pakljen jaz, kad moj duh primine,
   otvoren stoji vas, da ga prije pozine.
Tijem vajmeh u plaču, suzami polit vas,
   u višnju polaču posilam tužan glas,
svi sveti i svetice koji su u slavi
   da padu na nice pred božjom ljubavi,
jeda bog milostiv ljubavi ne skrati,
   rasrdu i svoj gnjiv da od mene odvrati,
i svojom oblasti da obrani još mene
   od vječne propasti i od muke pakljene.
Anđelsci svi dusi u slavi nebeskoj,
   i vi sad u tuzi pozrite život moj,
moj život ki cvijeli, i ćuti tužicu,
   jaki sve tko dijeli od tijela dušicu.
Ljuveno zatoj vas ja molim za svu moć,
   na ovi smrtni čas nemojte mene oć;
zač trudan duh se moj od tijela rastavlja,
   na vele tužan boj vaj ter se sad spravlja.
Zač se su sve sile iz jame pakljene
   jednaga skupile na trudna na mene,
na mene pritužna ter sprav ne sve stoje,
   za roba i sužna da me prije posvoje.
A ja sam nejaki i slabe krijeposti,
   dobiti boj taki bez božje milosti.
Zatoj vas svijeh molju, o dusi blaženi,
   u ovuj nevolju pomozte vi meni,
da moja dušica s vami se obrani,
   i od vječnijeh uzica blaženstvom sahrani.
O slavna gospoje, a sada mimo sve
   na molbe na moje prikloni uši tve,
zač pride brime i čas klikovat s boljezni,
   da te moj plačan glas privede k ljuvezni;
o majko i dijevo, ar se sad od jada
   živ kamen i drijevo u tužbi raspada,
gdi tijelo me u prah svrnut se jur spravi,
   a tužan moj uzdah k tebi se odpravi,
i suze priljute, ke ronim skrušeno,
   u tvoj kril i skute da primiš skrušeno.
O zvijezdo danice, istočna svitlosti,
   majko i kraljice puna sve milosti,
prislavne tve uši da čuju nepokoj,
   na smrti gdi tuži čemeran život moj,
ki se jur skončava i k zemlji jur spravi
   i tebi pridava s velikom ljubavi.
Tijem dijevo prečista i kruno svijeh gospoj,
   čin' da nije za ništa pri tebi život moj,
i moj plač privrući i s plačem tužan glas,
   suzami perući jadovni moj obraz,
blažene tve uši vaj jeda budu čut
   moj život ki tuži u toli plač priljut.
Zašto sam stanovit, da tamo, djevice,
   prohode na on svit skrušene suzice,
gospoje prislavna, a ti si po vas vik
   primiti pripravna suzice od grješnik,
od onijeh najliše, ki s plačem u vaju
   kad se smrt približe, tebi se pridaju.
Zač Jesus prislavan, vas rasap videći,
   nije prolio krv zaman na križu viseći,
pridragi sinak tvoj, ner smrti ne scijeni,
   izgubljen narod svoj da sobom zamijeni;
ter svoja smrt prijeka s goruštom ljubavi
   griješnoga človjeka sužanstva slobodi.
Tijem dijevo pridraga, dokli sam vajmeh živ;
   čin da te primaga ovi plač bolježniv;
viđ živac od suza, ki sluga tvoj proli,
   ter sinka Jesusa ljuveno pomoli,
na ovi moj smrtni čas da svojom oblasti
   ne da mi u propas pakljenu upasti.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.