Marijice dušo, ča mi se j' sanjalo!
Da je tvoje lišce kraj moga spavalo.
Kada se sprobudin, žalostan ustanen,
Da tvojega lišca kraj moga nenajden.
Ta tvoja bradica, na koj je jamica, 5
Na mome srdašcu velika j' ranica.
Srce moje s tvojin u ljubavi stoji,
Ono se j' svezalo s korduncen zelenin.
Kordunče zeleni, ča se neodvežeš
I tu našu ljubav sebe nepotegneš. 10
Bile usta tvoje, kada se otvore,
Kako da se vrata od raja otvore.
A ta tvoj puntast nos med lišca usajen,
Kako i Budin grad merlići ograjen.
Črne oči tvoje kot dvi jagodice; 15
Crne obrvice na tanko speljane,
Kako da su zlatnin peron napisane.
Bilo čelo tvoje, s vlasi nekriveno,
Kako polje ravno travun obrašćeno.
Ja ću , dušo, proći, a ti ćeš ostati, 20
Pa ćeš se ti, dušo, za manun plakati.
Neplač, mila draga, itd.
Narodne pripovietke i pjesme iz hrvatskoga primorja, pribilježio in čakavštinom Fran Mikuličić, u Kraljevici, Slovi primorske tiskare, a troškom piščevim, 1876., str. 165-166.
