O ki si svitla čas izbrane mladosti,
od grada ures vas pun svake milosti,
plemiću, mudrosti ki slijediš drum pravi,
a put od ludosti svim ludim ostavi,
poslušaj s ljubavi Držića, pri vodi
u slavnoj dubravi ki s vilam dan vodi,
s kim opći i hodi njekada i Gjore
i Šiško izvodi tanačce kraj gore
s večera do zore spjevaje tej pjesni,
zemlja lijes i more od slasti ter bjesni.
Mnozi su nesvijesni i čudi nemile
ki vele: Držić sni da opće š njim vile,
ke ljube i mile mladiće ljuvene
i kim pjesni dile kraj rike studene;
lupežom i mene još čine prid tobom
kako oni, ki scijene i sude svih sobom.
Putnici, ki gorom vrh rike putuju,
što spivam ja zorom s vilama sve čuju;
ma koji vuhuju dičiv se tuđime,
dugo se ne štuju, odkriva sve vrime.
Lupeštvom ah! time ne tvor me nitkore,
neznano er ime još slavno bit more:
slavici od gore jur pjesni me znaju,
od zore do zore na ke mi odpivaju;
boži dar poznaju i gluhe dubrave,
komu hvalu daju, koga sa mnom slave;
i cvitja i trave časti se vesele
od ove države, kojoj dobro žele;
a zli se dresele kako sve, kim vlada
nenavis. Tim vele: toj ni čas od grada
i ako 'e, ni sada pjesnivac neg jedan,
zemaljska ki sklada i rajska u pjesan,
od boga ki bi dan ovojzi državi
za ures prislavan, kim da se proslavi.
U pjesan taj stavi: sve Držić što poje,
toj Čavčić ne pravi, istina ni to je.
Vridne časti svoje dosta je Čavčiću,
bolji dio od koje zač će dat Držiću?
Može se, rjeti ću, darovat zlatan pas,
razumni plemiću, ma nigdar vridna čas;
razumnu sva je slas blaženstva od svita
meu ljudmi častan glas; toga se svak hita.
Čavčića nu pita, što će rit na ovoj?
Časti se svak čita svojome, rijet će toj.
Plemiću, mir i goj u srcu tvom budi;
ja ću rit razlog moj, a razum tvoj sudi:
pošteno tko trudi ima li, rad bih znat,
od boga i od ljudi poštenu platu imat.
Lupež se ne mao zvat može svak ovdi i svud
tko bude platu iskat za tuđu muku i trud;
istine ma je ćud: što ju već sakrivaš,
od kud ne mniš, o(d) tud kažeš većma dvaš.
Plemiću, svaka laž na laži ostaje,
a zemlji svaki daž nije hranu da daje;
razuma plata je, ka ne mre nikadar,
vridna čas, nam ka je od boga ljepši dar.
Čas je ona vridna stvar, ku glavom štitiše
Lexandro i Caesar i cić ke umriše,
i koju slidiše pjesnivci svi njekad,
koji osvitliše pjesnima svak svoj grad;
a tko zna, ako i sad i Držić ištući
steći čas ovi grad prosvijetli pojući.
Vide se živući i veća čudesa,
sve može mogući učinit s nebesa.
Nika vil uresa prislavna, ka mene
lipotom zaveza, ter mlados ma vene,
kraj rike studene užiže na svak čas
na pjesni ljuvene, da se dam svasma vas,
u pjesneh da svu čas od svita postavim,
nje gizde u vas glas i lipos da slavim,
u meni ter pravim, učinit tko će toj,
da ikad ostavim sej pjesni, bože moj!
Besjedi već ovoj stavit ću svrhu ja;
sad reci razum tvoj, je li pravda moja?
Istina suncem sja, s ljubavi cić toga
čti dobrota tvoja lis Držića tvoga.
SVRHA.
