O kufe pribijeli, ljuveni druže moj,
željno ti procvijeli a ne vim što bi toj,
da poješ u pjesni kraj vode studene
s tolikom ljuvezni, travica da vene;
napokon i cvijetje sve blijedi od jada,
gdje slatko tve pijetje na on svijet propada.
Rijeka se još muti i velmi tuguje,
tuj pjesan gdje ćuti i tvoj glas gdje čuje;
kamen se podira još vajmeh zemlje van,
gdje tvoj glas razbira i tvoju tuj pjesan.
Još stoje sebe van i zvijeri i ptice,
kako stup mramoran od velje tužice,
ljuveni kufe moj, pojući gdje jadaš
k tužici ter takoj boljezan prikladaš;
i mene primaga tvoj vajmeh plačni glas,
ptičice pridraga, da stinem kako mraz
i venem i blijedim, velmi se boleći,
gdje tebe tuj vidim kraj rijeke stojeći;
kraj rijeke tuj stoje ter se vas snebivam
gdje željne te tvoje pjesance razbiram,
a ne vijem, zašto tač s tolikom ljuvezni
ukladaš grozni plač pojući u pjesni.
Vaj nu je ma misal, ptičice pribijela,
da ti je rok prišal dijelit se od tijela,
da te stril od smrti svih truda i tužbe
napokon isprti i svjetovne službe;
zač platu mi drugu od svijeta ne imamo,
ner žalos i tugu, ku svak čas primamo
i truda za dosti, trudeći ter tako
slijede nas žalosti u vrijeme u svako.
Ako je toj takoj, boga ću moliti,
daj malo život moj da bude prodljiti,
da s tobom jednaga život se moj združi,
ptičice pridraga, ki željno sad tuži;
i tuži i cvijeli i trepti i preda,
moj kufe pribijeli, gdje prijeku smrt gleda,
bijesneći ka grede i plaho ka plaši,
što život moj prede, da mi toj popraži.
Tijem božja dobrota ako bi hotjela,
daj malo života da bi nam prodljila,
plačnu ćeš čuti stvar i vele tužan glas,
ki prije nikadar nijesi čuo do danas,
ako se povrati na svjetlos život moj
ter mi se trud skrati i tužni nepokoj.
Tijem bože prislavan, o vječna milosti,
pokli je stril spravan od smrtne krijeposti,
da kufa i mene u zemlju obrati
i pjesni medene da nam sve prikrati:
ti tvojom ljubavi plačna me utješi
ter plahos ustavi od smrti ka priješi,
da se kuf pribijeli sa mnome sadruži,
sa mnome da cvijeli, sa mnome da tuži;
da sa mnom pobraja pojući u pjesni
trud, ki je pun vaja i tužne boljezni.
Moj bože, a po tom, kad se trud zaglavi,
ako me ć životom rastavit, rastavi.
Sve trude i muke zač kad mi smrt skrati,
moj ću duh u ruke u tvoje pridati,
neka tuj boravi, neka se nastani
u višnjoj državi, gdje stoje izbrani,
tuj gdje ti kraljuješ i vladaš stvor svaki,
ako mi daruješ za ljubav dar taki.
