Pjesanca gospodi krstjanskoj

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Pjesanca gospodi krstjanskoj
Писац: Мавро Ветрановић


Pjesanca gospodi krstjanskoj



Vijem, da je jelen plah i bijesno se plaši,
   od lava nu ga strah u gori utaži;
ter lava kad čuje da gorom prohodi,
   u krovu tuguje čijem ga se slobodi.
S vrjemenom nu lava loveći po gori
   izgubi dubrava, zač ga smr[t] umori;
zašto je smrt jača ner kripos od lava,
   ka ranu od mača bez lijeka zadava.
Ohol je još soko i plaho se vija,
   leteći visoko ptičice kad zbija;
taj sokol pelegrin kako trijes zatrepti,
   kada se iz visin za pticom zaleti,
i ako je toli plah i ohole naravi,
   lje i njega smrt u prah s vrjemenom postavi;
ter se zaman vija i uzda u krila,
   zač je smrt hrlija ner ptica i strila.
Orao se još visi na oblak uzgori,
   nu ga smrt ponizi s vrjemenom i umori;
ter što mu pomaga visine ištući,
   pokli smrt primaga svaki duh živući;
što li mu krunica pomaga na glavi
   i da se svijeh ptica naziva kralj pravi,
pokli ne razbira prijeka smr[t] i tužna
   kralja ni pastira, slobodna i sužna,
vaj, razmi nje priješa i nagle privare
   jednaga sve miješa i mlade i stare,
bogata i uboga, razumna i luda
   i strilja svakoga i cvili od svuda.
Još paun gizdavi meju stvor ostali
   perjem se sam slavi i gizda i hvali;
nu s tomem ljepotom kratka je oholas,
   zač ga smrt životom rastavlja u mao čas;
zašto smrt ne prosti po vas vijek nikada
   nijednojzi lijeposti, što godi bog sazda.
Zatoj sve su zaman lijeposti i dike
   i nitko nije ufan živovat u vijeke;
zač smrti protiva, kako se znat može,
   nijedna stvar živa odoljet ne može;
ni kopja ni mači, ni oružje sve golo,
   zač sve žnje i tlači svijeh strana okolo,
sve sobom zanosi jak rijeka sila nje
   i sebe sve kosi jak sijeno kad se žnje.
Človječe a zatoj kamo se ć' uvrijeti,
   pokli [je] narav tvoj da budeš umrijeti?
Istočni vaj care, sva slavo poganska,
   zapadnji česare, o kruno krstjanska,
o kralji od France, banovi i duke,
   gdi vam su ufance i vaše odluke?
Da li vi mislite u vijeke živjeti
   ter narod cvilite, da stoji u sjeti?
Pješce i konjike što u vojsku sabraste,
   od smrti od prijeke da li strah ne imaste?
ter mači i sablje nage se podiru
   i vaše korablje svijet plijene i odiru!
I sve su poljane i drumi svijeh strana
   u krvi oprane od tužnijeh krstjana!
I sila poganska umnoži svoju vlas
   a krv se krstjanska prolijeva svaki čas!
I kopno i more tuži se za svu moć,
   zač nitkor ne more slobodno drumom proć!
A nije milosti, ni mira ni goja,
   ner velje žalosti i tužbe bez broja,
i uzdaha s tugami od stara do mlada,
   i svake suzami polijeva od jada
majke i sestrice, zač svojijeh strađaju,
   i mnoge udovice u crnu dni traju.
A za, toj svijeh molju, recte mi boga rad,
   što se ste u polju s oružjem stali sad?
čemu je tuj lipos i dika gizdava,
   čemu li tva krijepos i jakos od lava?
Čemu je iman'je, čemu je slavan glas,
   čemu li vladan'je, pokli smrt tlači vas?
Čemu je bez broja gradova oborit
   i silom od boja toliku krv prolit?
Čemu je dobiti države tolike
   i u harač složiti narode razlike?
Čemu je gospoctvo, čemu su česarstva,
   i stavit u robstvo bez broja sužanstva?
Čemu su grobovi sa zlatom pengani,
   pokli ste robovi, o kralji i bani,
od smrti pritužne, u malo koja vas
   jak robe i sužne pod svoju stavlja vlas?
Čemu je vas istok i zapad vladati
   a svomu kratki rok životu imati?
Čemu je sve blago od svijeta uživat
   i kamen'je drago na krilu razbirat,
pokli smrt sve tlači, prid kojom sve plače
   i u zemlji jednači s gospodom kopače?
A toj su poznali gospoda Rimljane,
   ki su svijet vladali po sve četr strane;
a gole njih kosti u prah se stvoriše,
   ke svojom kriposti vas svijet saj dobiše;
imena od kojijeh u zabit ostaju,
   i pisma na grobijeh jedva se poznaju.
A plače krv na vas prid bogom i cvili,
   koju ste do danas po zemlji prolili;
prid boga suzice još se su skupile,
   bezgrešne dušice koje su prolile,
vajmeh oružnikom zašto vi daste v[l]as,
   pješcem i konjikom, neka im vazmu čas.
Da bi se ne steklo i da vam nije prirok,
   što se je vam reklo za plačni vas uzrok,
i što vam govore, kojijeh vi cvijelite,
   polače i dvore kojijem vi plijenite,
i takoj u plijenu jakino sve ludi
   činite nescjenu i od boga i od ljudi!
Vaj da li božji sud i pravdu splesaste,
   pravednijeh odasvud gdi takoj prognaste?
Ah je li toj pravo, hoće li toj pravda,
   oružje krvavo krstjane da vlada?
Vaj što puk cvijelite ter sudom nepravijem
   države dijelite oružjem krvavijem?
Misli li koji vas, pod zemlju kada poć,
   koji će pusti glas za sobom skoro oć?
ki ćete odgovor prid bogom tamo dat,
   kada vas višnji dvor na pravdu bude zvat?
što ćete tuj reći, kad vas sud porazi,
   kamo li uteći i goli i nazi?
Taj sila i taj vlas gdi se će staniti
   i oružna oholas čijem se će braniti?
Jeda se uzdate u sile tolike,
   ar krvi vladate države razlike?
Vijem koga toj vara, scijenim ga da je lud,
   zač višnji od zgara inako čini sud,
ter tko mni imati svjetovno vesel'je,
   smrt mu ga obrati u plačno dresel'je!
Zašto svak napokon sve blago ostavi,
   pokli smrt pod zakon človjeka postavi;
ter što je vas svijet steć i od svijeta sve blago,
   pokli će tijelo leć i golo i nago?
tri lakti u dljinu gdi mu su za dosti,
   da mu tuj počinu svi gnjati i kosti!
O kralji, a za toj ljuveno molim vas,
   prikloni svak stijeg svoj i oružnu oholas,
smirte se meu vami rad božje ljubavi;
   grozni plač [s] suzami neka se ustavi,
da narod ne jada, koji ste cvijelili,
   koji ste do sada oružjem dijelili.
Neka se raduju, neka se vesele,
   koji sad tuguju i mira ki žele;
neka se cvilen'je zabude s porazi,
   kad vaše smiren'je svijetu se porazi.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 443 године.