O višnji moj Bože, o vječna radosti,
procijenit tko može tolike žalosti
i tolik nepokoj, koji sam provodil,
ki ne bi život moj u sto lit pobrojil,
što je tužna dolina, ku projdoh ja sada,
gdi nije stvar ina, ner tužbe i jada,
gdi nije čut vesel'je ni vidjet radosti,
ner plačno dresel'je i smrtne žalosti,
ni blag mir ni tih goj ni moć [-] prijati,
ner trudni nepokoj s razmirjem u rati,
dolina taj tužna učini ter mene
i plačna i suzna, da život moj vene,
i puna sva praha i trna i drače
i željna uzdaha, gdi se grozno plače,
pripuna sva jada miješana s naljepi,
ki dušu propada i srce korijepi,
čičak je još droban, ki se tuj sam sije,
ki je veće jadovan, ner čemer od zmije,
goji se jošte vrat, pri kom je hitra slas,
ka ne da gojno stat čovjeku ni mao čas,
svako je tuj bil'je čemerne od trave
i korjen i žil'je jadovne koštrave,
ka buse razmeće u mnoštvu od žila
i srce zapleće i vadi van tila.
Velja ti je, moj Bože, toj vidjet tužica,
gdi rasti' ne može rumena ružica,
ni drugi nijedan cvijet mirisna narava,
po ništo na saj svijet ki zelen sazdava;
da cvijetak najmanši zeleni na travi
nepokoj utaži čovječjoj naravi,
onomuj najliše, tko je grozno rascviljen,
ter željno uzdiše s vesel'jem razdiljen,
jadovno ter toli gdi je polit suzami,
cijepa se napoli od jada živ kami.
Poginu još mnozi, nevidom ki zajdu,
dolini u tojzi sve tužbe gdi najdu,
zač sjence zelene nije tuj vidjeti
ni vode studene, ni zimi ni ljeti,
trudeći ter takoj prije putnik pogine
u sjenci zelenoj, nere tuj počine,
bez bistre vodice gdi tamo, moj Bože,
pojmiti dušice od truda ne može,
a navlaš sunačce kad ljeti pripeče,
gdi tužno srdačce cijepa se u peče,
želeći livadu, ku s desna i s lijeva
pod dubjem u hladu proljetje odijeva
razlikom zeleni, da pojmi trudan duh
pri vodi studeni, gdi prši vjetra ćuh.
Oh da to mogah steć, kad vas bjeh poražen,
svasma bih mogal reć, čestit sam i blažen,
nu se mnim sad blažen, zač s božjom milosti
vidim se rastavljen s tom trudnom žalosti.
