O kralju Eole, u pustoj dubravi
suze se me mole tvojojzi ljubavi,
i uzdah moj jadovit, ki gorče od jada
vaj kamen stanovit i mramor propada,
podobno ako je u hridju gdi stojiš,
na molbe na moje da uho prikloniš,
da meni tolik dar za ljubav dopustiš,
da silu od vjetar van spile ne pustiš.
U rifeoskoj gori tijem vrata od spile
iz nutra zatvori i od vjetar svijeh sile,
da oholi narav svoj i ćudi zlosrde
jad, tužbu i plač moj meni ne pogrde.
Zač svojom plahosti ako bi dunuli,
na veće žalosti moj bi duh prignuli;
ar da se budu tač na volju puštati,
zaman će vas moj plač pojući ostati,
sve će bit za ludu, što skladam i poju,
u muci i trudu lomeći svijes moju;
zašto će manen bijes svijeh strana okolo
skršiti zelen lijes od vihar oholo
i s desna i s lijeva s tolikom plahosti,
da nijedna stvar živa ne čuje žalosti,
ni truda ni muke, ni ostale boljezni,
što su me odluke da skladam u pjesni.
Vaj neće čut pastir u gori u crnoj
ni vila ni satir, što je plač i trud moj,
ni zvijeri ni ptice, ako su gdje koje,
neće čut tužice ni trude sve moje,
ni ostalu nevolju od vjetar rad sile,
ako se na volju rasprše van spile.
Eole, a ti znaš oholu tuj silu,
ki gojiš i vladaš od vjetar tuj spilu:
oštri su i ljuti, protivni i jadni,
trudno je još čuti koli su neskladni;
trudno je taj nesklad i nemir izrijeti,
ki dava tolik jad svijem ljudem na svijeti,
i zvijerem i pticam i svakoj živini,
napokon i ribam u morskoj pučini;
pjeneći valove ter more sve mute,
gdje mnoge jadove sve ptice oćute,
ter ribar ni mrnar, Eole dragi moj,
ne može rad vjetar prijat mir ni pokoj,
ni težak u brazdi ki teži i trudi,
kada su u svadi ti vjetri zlosrdi.
Razlike još muke ter trude zadaju,
napokon oblake više nas smetaju,
plahi dažd da pada i bil snig i slana
i krupe od grada po svijetu svijeh strana,
da triješte gromovi, da mun'je lampaju,
i ognjeni trijeskovi da od zgara padaju.
Još zima poznava, s kom pride ne mao trud,
koga su narava i što je svoja ćud,
gdi s togaj poraza, Eole ljuveni,
mosuri od mraza svud vise zeleni,
da nitkor na svijeti ni od polja ni od gore
najmanjše vidjeti zelence ne more;
zač zima kraljica, kad svoj stijeg otvori,
svu zelen na nica u polju i u gori
gori dnom obrati, čijem slavno proljetje
razliku povrati zelencu i cvijetje.
Zima je vajmeh taj priljuta narava,
kojoj se vas svijet saj s vremenom pridava,
i bosa i gola, u vencu od drače,
i velmi ohola, i na nju svak plače.
Poznava i jesen, kolik je nepokoj,
kad zemlji sva zelen prihini listak svoj,
po dubju i travi ter listak vas blijedi,
kad sjever krvavi sve dmeći povrijedi.
Zna ljeto i proljetje, kad vihar plah plaši,
svu zelen i cvijetje plahostju ter spraži.
Poznavam i ja toj, koli je trudna stvar
i ki je nepokoj zlosrdjem od vjetar,
ki svojom plahosti takoj me rascvijele,
da mi se sve kosti u zglobijeh razdijele;
i u goju i u miru moje ruke što sade,
toj mi sve podiru s korijenkom i vade,
ter nije moć, vaj meni, bez boja i rati
najmanjše zeleni sadit ni vladati.
Zač mi tuj boljezan prisudi čes moja,
da speći tihi san ni javi pokoja
imati ne mogu, ner trude ne male
vaj meni nebogu nada sve ostale,
koje m' čes prisudi, da tužan život moj
i muči i trudi, slijedeći nepokoj.
Tijem da se ne boju, pakljeni što je plamen,
proklel bih čes moju, tukući u kamen,
koja me namjeri da tamo tuguju,
gdje ptice ni zvijeri pokoja ne čuju,
ni ostali nijedan stvor, Eole plah bože,
ljuveni razgovor prijati ne može;
od tužnijeh jadova gdje vihri najliše
dimaju iz krova, da plača ne lipše.
Iz krova gdi takoj i s himbom puhaju,
velik mi nepokoj i tužbu davaju;
u tuzi i vaju dimaje ter takoj
pjesni mi smetaju i srce i duh moj.
K tomuj su žalosti i tuge pakljene,
jadovne za dosti ke cvijele sad mene,
gdi najdoh pritužan, ni speći ni u san,
bez glave trup ružan, grdobnu nakazan,
ne imavši ni kude; ter ne vijem tko je taj,
da može te trude izreći na svijet saj.
Zač nije moć izreći grdobni taj poraz,
ni javi ni speći bez konca po vijek vas;
ar nitkor nikadar, odkli je stvoren svijet,
nije mogal grubšu stvar upengat ni vidjet,
koju stvar od jada ja neću zbrajati
pojući, za sada ner ju ću parjati,
da tužbe k žalosti prikladat ne budu,
ke sam sit za dosti u muci i trudu,
čijem budu k mjestu doć, ako ja budu zdrav,
slobodno gdje ću moć pravedan razlog dat,
pravedan dat razlog, koji će vidjeti
na nebi višnji bog i ljudi na svijeti.
Tijem sada molim ja uzmnožnu tvoju vlas,
za sunce koje sja od zgara vrhu nas,
ustegni vjetre te, Eole ljuveni,
da raspa i štete ne čine zeleni
i ostaloj naravi usilos plaha taj,
ku sam bog objavi i sazda na svijet saj.
