Orlača riđanka, rečeno u Blatu ribarom

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Orlača riđanka, rečeno u Blatu ribarom
Писац: Мавро Ветрановић


Orlača riđanka, rečeno u Blatu ribarom


rečeno u Blatu ribarom




Na zemlji, na nebi sva hvala i slava
   samomu se tebi Kristose sazdava,
pravi bog er si taj i višnji nad nami,
   kraljuješ vas svijet saj i nebo zvijezdami.
Ti si bog istini, Kristose, i človjek,
   u trojstvu jedini, komu se ne zna vijek;
i ti si vladalac, kojemu nitkore
   početak i konac dosegnut ne more.
Ti si rič istina razuma blagoga
   od oca i sina i duha svetoga;
i stvorac ti si taj, uzmoži i slavni,
   ki nebo i svijet saj uzdržiš nad nami.
I mene s' stvorio i ti me si bože
   obukao i odio obućom od kože;
a od zemlje i kala sazdana odkle bih,
   nijesam zled poznala, kojom duh oznobih;
djevstvo sam shranila, kako mož sam znati,
   i nijesam kanila nigdar se udati;
djevstvo sam družila i tebe riđanka
   vjerno sam služila od moga postanka;
a nijesam ja vila ni pustoš od gore,
   neg vlaška sibila, kako svak znat more.
Molim te a za toj, ljuveno i milo,
   vapjen'je i glas moj da primiš u krilo.
Prosvitli svis moju, čin' jezik da spravim,
   naredbu da tvoju po vijeke ja slavim;
neka doć na manje ne more svis moja
   u vrijeme sadanje, što reče riječ tvoja;
i neka ne slažu, [n]er čisto da takoj
   na dlaku da kažu, što mi duh reče moj.
Sad Srblji i Vlasi, do mala i velika,
   i ostali rusazi oda svijeh jezika,
ali je domaćin ali je prišalac,
   ali je Bugarin i čestit vladalac,
ali je kurjatin potišten takmeno,
   uboga oca sin, pastijerče najmeno,
i u slišan'ji tko je aliti u polju,
   vapjen'je sliš moje, ke skladam priz volju,
najliše u pjesni, ke vajmeh na svijeti
   bez gorke boljezni nije mi moć izrijeti,
za otajna taj djela, koja sam ja bdeći
   pod smrjekom vidjela, u sjenci sjedeći,
pri jezeru na travi, gdje mi bog nemalu
   prijazan objavi u otajnom zrcalu.
Toj mi se prigodi, sunčana kad zraka
   ljeti se nahodi na domu od raka,
poli dne najliše, kad zemlja žedneći
   od suše uzdiše, tih daždic želeći.
Dim kako divna stvar, ne daleč od mene,
   zavrti tih vihar vrh jele zelene,
i reče: riđanko, za sunce, koje sja
   ljuveno i slatko, željno te molim ja,
gani se ter teci, ter u Blatu slanu
   ugrezi i reci ribarom na stanu:
doliha lisica, kad se u lov nakani,
   er mnokrat stupica stuče joj moždani.
Rijet vam ću još veću, o blatski ribari,
   da pticu loveću ulove ptičari.
A sami scijenite, tako vi bit zdravo,
   kako svijet hinite, je li tako pravo?
Očito vidim ja, da se plav krmiježa,
   da je Blato mećaja, a svijet je lopiža;
a vi ste Blaćani, gdje ishitim himbu tuj,
   s narik[l]om pripravni okružit vas svijet saj.
Tijem tko nije sasma gluh, taj uho otvori,
   ter zbiraj, što moj duh Blaćanom govori.
Čut ćete, slišite, opet vam govoru,
   i zlatom pišite na bijelom mramoru,
da ostaju od mene u Blatu u slanu
   vjekušte spomene za biljeg o stanu.
Tijem stante ter čujte, opeta molim vas,
   jadove priljute i toli trudan glas,
što vam čes umijesi, da zemlji pod kolo
   vaš bis se ponizi i hvastan'je oholo,
ter grede na vaš dom do mala vrjemena,
   što čini trijes i grom i mun'ja ognjena.
Er višnji hoće sud a rok se približe,
   da vas ta tolik trud zlameno pedepše;
erbo se banite, da lava krilata
   pri sebi hranite u kruni od zlata,
i da ste vojvoda i s desna i s lijeva
   od slanijeh svijeh voda, ke narav prolijeva,
ter more vladate ter zimi i ljeti
   zločincem ne date krstjane plijeniti.
Ter tako sve strane sterete svudje glas,
   da vode sve slane pod vašu stoje vlas,
i da ste gospoda, kojoj se rijet može,
   da svoja sloboda polipsat ne može.
I vaša taj slava, po vodah kud brodi,
   pod krilom od lava s napridkom prihodi,
koju bog dopušta i sreća sadruži,
   pohvala vjekušta da je slijedi i druži;
oholas ter vaša za to vaj kud hodi,
   više se uzmnaža, ner joj se prigodi.
Er je more slano po božjoj ljubavi
   općenstvu sazdano, neka ga svak plavi;
u miru i u goju da ga svak uživa
   slijedeći čes svoju, gdje hranu dobiva.
A što se banite, da more svijeh strana
   od lupež branite, najliše od pogana,
gola je toj laža i smijehu dostojna
   i kako sve tamaša od ljudi prikorna.
Er se od vas razloži, da ste vi Blaćane
   opuzle kokoši na daždu oprane!
Zač vaše korablje, kad ste s kim u rati,
   ni kopja ni sablje ne smijete kazati;
stigove gdje turske kad sretu i oćute,
   jak ždrali i guske smetu se i smute,
bježeći nazada, gdje od straha svijeh takoj
   krvav znoj propada, čijem shrane život svoj.
I toj se je djelo, čemerno i ljuto,
   čestokrat vidilo u brime minuto;
i odkle ste postali, vi nijeste do sada
   oružjem prijali ni sela ni grada,
što je tursko najliše aliti pogansko;
   i na vas uzdiše poglavje krstjansko.
Taj vaša nevjera vaj mnogu gospodu
   u rasap rastjera, da izgube slobodu.
A taj će omraza po višnjoj milosti
   s velika poraza vrh glave vam pasti;
er se toj približe i brijeme prihodi,
   da vas gniv pedepše po slanoj toj vodi.
Zač se zmaj zahvali, da plamom s istoka
   poglavje popali oda svijeh otoka;
a što je posušno pod vašom oblasti,
   ružno će i tužno u rasap upasti!
Er vam je pohvala, da vam je sad znati,
   u glibijeh od kala na osekli ostati.
Tijem tlapstvo parjajte i himbe tolike,
   ter na trst ribajte glavoče i slinke;
er svudi zveči glas po svijeti općeno,
   da oružje nije za vas, neg žensko vreteno.
Tijem kanav predite, a oružje sve bijelo
   u čever spravite, gdje vam je i djelo.
Pletite i janke i gamad ostalu,
   gambore i rake ter lovte po kalu.
I barke armajte ter tamo na stanu
   s norci se tjerajte po Blatu po slanu.
Vješti ste voziti, a vojnice prave
   ne umijete nositi košulje krvave,
ni hrabren boj biti, ni jezdit konjice,
   ni kopja lomiti u polju od vojnice.
Vješti ste pri školju lupare lupati
   a kopja u polju ne umijete vladati.
Ter kad se boj bije, Blaćani pridrazi,
   rđa vas ubije, a strah vas porazi.
Zatoj vam govoru, oružje parjajte
   po kopnu i moru, u Blato se tajte:
tajte se u Blatu, gdi je vaše toj stan'je,
   u srebru i zlatu ne imajte ufan'je.
Zač ni vaše Blato, svi sudi govore,
   sve srebro i zlato odrvat ne more;
a malo po malo s razmirjem u rati,
   što vam je ostalo, toj ćete strađati.
Riđanka orlača po duhu toj veli,
   ribarska polača neka se dreseli;
er će taj polača s razmirjem u rati
   [u] jezeru od plača skoro se obrati.
Strah me je još riti, što vidim po duhu,
   gdje vam će zgoriti sirova uz suhu;
s tolikom žalosti, ka ima prispjeti,
   človječjoj slabosti trudno je izriti.
Er viđu, hoće sud da se taj zled pati,
   čim kriva vaša ćud k pravcu se povrati;
zač kopno i more jur veće na svijeti
   toj vaše ne more zlosrdje podnijeti;
susjedstvo najliše gdje gori od jada,
   jak grozno uzdiše, primrli od glada.
A taj bič i frusta, erbo se slavite,
   gladnikom iz usta [za] što hljeb vadite,
zatoj vam zmaj prijeti s istoka, govore:
   skoro ću prostrijeti po Blatu šatore,
da moji šatori bijele se po Blatu,
   kako snijeg na gori i kufi u jatu.
Boga se tijem bojte, dokle vam može bit,
   iskrnjijeh nemojte povrijeđat ni znobit,
neka se smiluje blaženi svrhu vas
   bog, koji kraljuje nebesa i svit vas.
Tijem zlu ćud parjajte, orlači a meni
   zabave ne dajte, ribari himbeni,
što vašu nevolju skladaje u pjesni
   navijestih priz volju, s velikom boljezni.
A da bih laživa riđanka ja bila,
   [k]a toli strašiva objavih taj dila!
Jeda se ne steče ni javi ni speći,
   što mi duh moj reče pod smrjekom sjedeći!
A prijetnja taj vaša toli nepokojna
   luda je tamaša i smijehu dostojna.
Od zlata ar lupar prilijepljen pri stijeni
   za mnogu slabu stvar sudi vas i scijeni.
Er sila vaša taj tako je za ništa,
   jak jedan naručaj od slame strništa;
i taj vaša oblas, i sada i vazda,
   svaki hip i svak čas pod kolo zgar pada.
Opet vam govoru, ako se rijet može,
   činite pokoru za bludne raskoše;
er vam se podobi, vjerujte orlači,
   da vas gniv oznobi u vašoj polači,
gdje vam su kobile u dvoru blackomu
   tance izvodile kurjatu vlaškomu:
arpe i fiautu ter lete Blaćani,
   u vašem da Blatu podrestu pogani.
To vam se pristoji, ja mukom mogu rijet,
   da od vas rug stoji, dokle se spraži svijet.
A himbu ostalu i vaša zla djela,
   u otajnom zrcalu koja sam vidjela,
sada ću odkriti i bistro ću riti,
   neka se očiti vaša zled na sviti,
svitlija stvar svaka da čini pravi sud,
   koliko je opaka zlohitra vaša ćud,
s kojom se iz blata spravljate pripravno
   na krunu od zlata u mjesto prislavno.
Dubrovnik se zove, ki se može riti,
   u slavi da plove svijeh strana na sviti,
ter mu se sazdava toliko velika
   čas slava i hvala oda svijeh jezika,
dostojno erbo je i razlog je pravi,
   vrijednosti rad svoje da ga tač svak slavi.
Od mira tvrdinom slavi se svijeh strana
   i vjerom jedinom oda svijeh građana,
najliše mladosti, ka s desna i s lijeva
   sunčanom svjetlosti u oružju odsijeva,
ter se svak snebiva videći gdje takoj
   oružje odsijeva svjetlosti sunčanoj;
k tomu bi svak rekao, da je Marte plah bojnik
   u oružju dotekao braniti Dubrovnik!
A što su tornovi, u kom su oholi
   tač s krunom orlovi i sivi sokoli!
A što su mrnari pod krilom Vlahuše!
   Nijesu toj ribari od blatske kaluže,
neg toli gizdavi i toli hrabreni
   jak vuci i lavi i zmaji ognjeni:
to je vjerna stražica jakino u zori
   istočna danica pastiru u gori;
straža je toj vjerna i složna je ruka
   i ljubav zamjerna od mrnar i puka.
To je verno ufan'je, toj ti je sve sada
   pokojno uzglavje vladaocu od grada.
To je čas gospode, koja se može rijet
   da svoje slobode ne dadu za vas svijet;
i prije će užeći i sebe i mire,
   neg li se odreći od zlate bandijere.
Riđanka zatoj sad Blaćanom govori:
   Dubrovnik slavan grad u oružju vas gori,
a Srđevu goru tako bog utvrdi,
   svakomu zlotvoru da silu pogrdi;
er se tuj bulikan pod gorom udomi,
   da riga suhi plam, da trijeska i gromi.
Ter takoj kraj mora kad počne trijeskati,
   hoće se sva gora od groma rastati;
i svak bi prosudio, da ognjem ta tvrđa
   da je drugi Munčibio pod gorom od Srđa.
Zatoj se uklonte ter se Dubrovniku
   Blaćani poklonte za krijepos toliku;
Dubrovnik erbo tač, oholi Blaćani,
   objestran bridak mač s nebesa zgar hrani,
da taj mač porazi svaku vrst od ljudi
   tko mu se omrazi i tko mu zlo žudi.
Zatoj se spoznajte, neharni ter takoj
   Dubrovnik ohajte a s Turci bite boj.
U istok se spravite, vodite uskoke,
   ter Cipar branite i ostale otoke;
i s vašom vojnicom, višnjega boga rad,
   oružnom desnicom primite Carigrad,
neka istok poznava i zapad jošte vas,
   ribarska što je slava i što je hrabren čas.
Er će sud tada reć: mogoše Blaćani
   vjekuštu slavu steć po vodi po slani;
a da se ne steče, ni u sanak ni javi,
   od zgara što reče orlača u dubravi.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 444 године.