Me srce odolit ne more gorki plač,
ni muke pritrpit, pokli bih ranjen tač;
er ljubav neverna tač cvili život moj,
jak zmija čemerna kad pusti nalip svoj.
Zatoj cić žalosti puštaću taki glas 5
da svakoj mladosti protrne put i vlas,
ter tužne sej pjesni proklinju za žalos
ke čine da bijesni život moj i mlados.
A uzrok tomuj jes ka život moj skrati
i koja hudu čes na mene obrati, 10
i zasveda veće ne scijeni život moj,
nu mi još nameće žalosti, nepokoj.
Koj služih vik sužno, a na me sad mrzi
i srce me tužno izdire iz prsi;
er koji je vik sužan nî toli ucviljen 15
kako ja pritužan nesrjećom nadiljen.
Sad neka cić moje žalosti svak trne,
i neka tko poje u plač se obrne;
i pokli tač bolim u tuzi dan i noć,
nesrjeću sad molim i zovem na pomoć: 20
neka me naputi na tužne sej pjesni,
ter da svak oćuti me gorke boljezni;
neka pamet moja ukaže naredno
trude bez pokoja ke patim zajedno,
s nesrjećom jak poraz ki slide mu mlados, 25
stinući kako mraz, kopneći za žalos;
er veće ja moga ne želju viditi,
nikako dragoga nadalek sliditi.
Ne želim pokoja, pomoći ni svjeta,
neg protiv svakoja da mi su od svijeta; 30
zač ljubav i nje čes na toj me dovodi
da muku i boles smrt prijeka slobodi.
Er veće ne želim da čujem sladak glas -
svak me čuj što velim - neg da sam tužan vas.
