Mada/43
| ←Šena dvanaesta | Mada Писац: Nepoznati autor ŠENA TRINESTA |
Šena četrnesta→ |
VESELA: Evo, gospar Pavo! uzidi, Obloždere, na funeštru i nosi se lijepo.
OBLOŽDER: Neka je meni. Gosparu Pavo, jeste li vi?
PAVO: Ja sam, gospoje Lučija, došo na zapovijed tvoju.
OBLOŽDER: Danaska mi je reko Obložder, djetić vašega gospostva, da biste uzeli sa mnom razdijeliti dvije riječi; zato prem da se meni ne pristoji u ovo doba na funještru ishoditi, htila sam vam pogoditi. I evo me, što hoćete?
PAVO: Nije posibilo da ja mogu s vami ovako s ulice govoriti, jedno er je zima, a ja ne mogu trpiti studeni, drugo perikola da kogod iziđe i da me vidi, ne može nego li na zlo pomisliti.
OBLOŽDER: Ni ja mogu u ovo doba kuće otvarati, er kо bi čuo gdje vrata skriplju, reko bi delongo suproć mojoj časti. Zato govori što imaš?
PAVO: To je mledna skuža da ti vrata škriplju, er se mogu gvozdja uljem pomazati to i neće škripjati. Molim te, gospoje Lučija, pusti me da se na libertat razgovorim.
OBLOŽDER: To nije posibilo nikako; piu prešto ću na dvor ja iziti i razgovoriti se s tobom, a skuro je neće nas niko ni viditi.
PAVO: A ti izidi, er almanco neće susjestvo čuti što se govori. Ovo je jedna velika pačijenca bit gladan uz kruh a nemoći ijesti, žedan uz vodu i da ne mož piti.
OBLOŽDER: Evo me, gosparu Pavo, na tvoju zapovijed, govori što hoćeš.
PAVO: Prilijepa gospoje, slatka utjeho mojijeh truda, može li biti da tvoje srce kamenito neće se na vruće moje uzdahe omekšati, i da se nećeš smilovati na onoga ko te verno služi i dvori.
OBLOŽDER: Ognjenito srce od ljubavi, koje se zažize u tvomu pokoju, i ufanje jedino, moja sreća, gospoje, je li posibilo, da ove goruće suze moga kamenitoga srca u tvoje oči bez pristanka ognjem gorući ne ispadaju.
PAVO: Nemoj se, gospoje, burlati sa mnom, nego dopusti, da u pokoju budem sjediniti s tvojijem srcem i ispokojiti se u dragom životu, u slatkoj ljubavi.
OBLOŽDER: Vesela, ako me ne pomožeš, ja sam otišo, hodi naprijed, izmini me.
PAVO: Što si umukla? što ne daješ odgovor na molbe moje? ali kako si u srcu stijena stanovita, tako se hoćeš i u riječima ukazati od mramora. Utješi me, ah, utješi, nemoj da poginem bez moje krivine! Odgovori na ljubav moju! Ljubi, dušo, ljubi!
OBLOŽDER: I ako nijesi mogla, prilijepa moja Danice, crnijem okom od tvoga sunca zažeći peć goruću od moga veselja
I ostalo skrovno što je,
da je tvoje, ma gospoje.
I bona šera, V. S.
PAVO: Ostavi me, pođe, uteče ma gospoja. Ah, joh, što da veće učinim? ja sada ovako u tmi ne umijem ni doma otiti. Obloždere, gdje si? hodi almeno, da me doma povedeš!
OBLOŽDER (iz kuće): Evo me, gosparu, što vičeš? Ali si se pomamio?'
PAVO: Pomamila me gospoja Lučija, ne znam što se od mene čini, izidi malahno, da mi je otiti doma.
OBLOŽDER: Evo me, što je? što ti se zgodilo?
PAVO: Vrag veliki, kad cijenjah biti u miru i u pokoju, to gospoja Lučija i pobježe.
OBLOŽDER: Erbo si je uštinio za sisu, to se i afrontala. Ma hodmo tja od ovuda, molim te.
Референце[уреди]
