Lovorka

Извор: Викизворник
Lovorka
Писац: Игњат Ђурђевић



LOVORKA

Egloga peta

Zdržanje:

Tuži se Ljubdrag na nevjeru vile svoje i zgode od svoje ljubavi svomu drugu Zelenku nauzdano pripovijeda




    ZELENKO i LJUBDRAG
 
   Sred pustinje blijeda lica
i sred dubja nikla u stijeni,
gdi nije blaga čut slavica
i obične nać zeleni,
   smrt nesrećni Ljubdrag zvaše 5
za lijek trudim svo'im bez broja
i ne umiruć umiraše,
što ne umira s nepokoja;
   a to pokli, stavnom vjerom
dana drugom, svoja vila 10
bješe smrtnijem, vaj, čemerom
njegov život porazila.
   Uza nj s cvijetjem povenutijem
vržen vjenčac u nescjeni
i s strjelama razmetnutijem 15
slomjen leži luk zlaćeni;
   a on vene bez pomoći,
bez ufanja gasne i blidi
i bez družbe u dne i noći
samo uza se svoj trud vidi.20
   Ter za odložit boles plahu,
kad hoće uzdah vruć podrijeti,
ne da iziti srce uzdahu,
da s uzdahom duh ne izleti,
   ter se izjadat ne mogući 25
i na svak čas ranjen jače
mješte uzdaha izdišući
mješte oči dušom plače.
   Kad u bitju tužnu tako
drug Zelenko priđe k njemu
i uzdanom riječi ovako
besjediti ljupko uze mu:
Zel:
   Zarumenjen istok bili
jur izvodi zoru drugu,
otkad ištem, druže mili,
tvê stupaje man po lugu.
   Kuda zađe? s kê nesreće?
kâ te zanije čes neredna?
Svak se čudi, ja najveće,
kî sam s tobom duša jedna.
   Ah nijesi li ti uresni
cvijet od slavne sej dubrave
kî u igrah, tancu i pjesni
sve najprve stječeš slave?
   Tijem promisli s kojijem sade
uzdišu te požudami
dični mlaci, dikle mlade,
pače isto dubje i kami,
   čijem se danas kupe i staju
svijeh pastijera tanci i vila
za u veselom slavit gaju
pir Lovorke i Radmila.
   Nu što vidim! ti si u tebi
tač promijenjen lica od tvoga,
da tko te ište, za tebe bi
mogo pitat tebe istoga.
   Tko porazi tvoje urese,
o Ljubdraže, tač nemilo?
tko vedrinu, tko zanese
tvoga lica rumenilo?
Ljub.
   Eto izginu sred nemira
mrtav Ljubdrag svakoj sreći:
eto umire, sveđ da umira
bez života živ boleći.
   Za grob mrtvu srcu momu
obrah zagor hridnu i priku,
da u mjestu grdu ovomu
me nevolje gledam sliku.
   Mom ću tužbom ovdi iskati
me Lovorke u nevjeri,
da na milos zvijer se obrati,
kad je u vilah srce od zvijeri;
   da zvijer žali, što ne ćuti
tvrdo srce vile hude,
i da na moj plač priljuti
proplakati gorko uzbude.
   Nu što velim? Na mê vaje
viđ gdi plače u gorkosti
što smrznuto bez srca je,
bez ljubavi, bez milosti.
   Čuj gdi uzdiše većma sada
tihi vjetric na me suze,
vir romoni jače, otkada
mû nesreću cvijelit uze.
   Ah Zelenko, i ti u cvilu
da me združiš razlog prosi,
gdi gre dikla mâ k Radmilu
i moj život s sobom nosi;
   ter kad drûge moje i tvoje
nađeš, glasi im i govori:
»Tužni Ljubdrag vaš umro je:
nevjerna ga vila umori!« 
Zel.
   Zmaj da me je nasrnuo,
da me opsinu trijes ognjeni,
ne bih srcem protrnuo
i iščeznuo toli u meni,
   koliko me smete i rani
sad čuvena boles tvoja,
a nadasve nenadani
uzrok tvoga nepokoja.
   Ah moj dragi, čuj me! nije,
nije lijeka tvojoj boli,
i što može nemilije,
udes na te srne oholi.
   Opire se plamu tvomu
razlog, nebo, sreća i vrijeme
i tvâ dana vil drugomu
odnije ufanje tvê sasvijeme.
   Tijem, Ljubdraže, mudar budi:
vrzi iz srca diklu hudu,
slomi taštoj vlas požudi
kâ te muči, a zaludu.
Ljub.
   Dušu iz srca, srce u tilu
iskinut bih mogo prije
neg mê lijepe ljubav milu,
bez koje mi živjet nije.
   Stravljen život za njom gori,
još da 'e stokrat nemilija;
iako me smrtno mori,
ljubim ruku kâ me ubija.
   Sred sužanstva svijem čemerna
nje vjekovit rob umrit ću;
bud' neblaga, bud' nevjerna,
ja njoj uvijek vjeran bit ću.
   Neka boles mâ žestoka
i satre me vaj ljuveni;
umrijet s toli lijepa uzroka
od života draže 'e meni.
Zel.
   Ah što u vrijeme ne nađe me,
da ti pomoć dam kugodi!
tko prihita zgodno vrijeme,
svako dobro š njim nahodi.
Ljub.
   Ljubav ista, bitju u svomu
potajnostim kâ se slavi,
ustavi me da nitkomu
ne doglasim mê ljubavi.
   Zatijem nijesam vik scijenio
bit pod suncem take sriće,
da Lovorku mu Radmio
toli iznenad zaručit će.
Zel.
   Da odnimi već skroviti
usione trud boljezni
ter početak htjej mi riti
i sve zgode tvê ljuvezni.
   Premda ne mož silnoj česti
tijem se odrvat, moj ljubjeni,
daj družbu ćeš tvôj bolesti
i razgovor nać u meni.
   Drug u tuzi tuge odlaga,
jad razdijeljen jaki nije,
gine smeći vlas i snaga
ka se izusti, ka se otkrije.
   Drača u rani udubena,
premda 'e mala, ljuto mori;
crv, zakopan sred korijena,
od sto vijeka dubje obori.
Ljub.
   Rijet ću, o druže, nek se sreća
nestavnosti svojom srami,
kâ mi rados prvo obeća,
napoji me pak suzami.
   Prva u ljeta još njekade
željom srca nerazdiona
provođahmo danke mlade
ja s Lovorkom, sa mnom ona.
   Ljubljah! nu to ljubav da je,
ne umijah još dopriti
i ne poznah slados kâ je
u ljubjenju ljubjen biti.
   Tad nju u igri nazreh često
plakat, videć s drugom mene,
a i ja plakah, kad mê u mjesto
bi drug ini me ljubjene.
   Nasiti se naš plam novi
tuj celovim bez krivine:
mo'i njoj, meni nje celovi
drazi bjehu nad sve ine;
   ter potpunu slas, kû meni
zabraniše ljeta u tomu,
ah sad kušam u spomeni
i zavidim sebi istomu.
Zel.
   Sveđ početak od ljubavi
srećan, sladak, blag se otkrije,
nu dobrzo pak se objavi
da u nevjeri vjere nije.
Ljub.
   Kad diklica mâ sunčana
jaču s ljetim ljepos steče,
svoga od ćaćka bi držana
svijeh pastijera nadaleče.
   Tad, er zora mâ krijaše
dan, kijem mi je prije sivala,
mê svenute želje ostaše
ko bez rose zelen pala.
   Ne dijeljaše već ružica
za me miris svoj žuđeni,
plačan žuber od slavica,
tamno sunce bješe meni.
Zel.
   Da jeda i njoj trud se uzroči,
što od družbe tvoje uteče?
ali tebe, kako od oči,
drža od srca nadaleče?
Ljub.
   U nje srcu punu trada
dalečinom tom uzrasti
od ljuvezni mê požuda,
nu ne manja svoje od časti.
   Za moj pokoj u to doba
vijencom zlatnijem počasti me,
u kom bješe od nas oba
slikovano vidjet ime;
   vrh inoga cvijetja odzgora
u kitnomu zlatu i svili
staše s listjem od lovora
skladno stučen »Ljubdrag mili«
   za zlamenje (ah ostat će
vijek mi u srcu ta spomena!)
da s Ljubdragom Lovorka će
pirnijem vezom bit združena.
   Nu sličniji tijem cvijetima
mogah zlamen nać ištući:
da nje vjernos svenut ima
ko prid suncem cvijet bjegući.
   I bi tako uistinu!
dođe vjernos nje na manje,
moja u cvijetu rados minu
i s radosti sve mê ufanje.
   Ali ni tuj ne dospiše
štetne, vajmeh, nje milosti,
kê mi skrovni objaviše
plam stravljene nje ljeposti.
   Ah mê u stado kolikrati
s vijencom oko grla svoga
jaganjčić se mladi vrati
iz nje skuta prilijepoga;
   mê kolikrat sred pojate
nađoh dare nje ljuvene,
izabrane dunje zlate
skrovnom rukom donesene.
   Kolikrati mû gospoju,
da razbludni nemir skrati,
pod imenom tuđijem moju
čuh ljuvezan pripijevati;
   kolikrat mi nje žudena
dika iz dubja objavi se
i htje prvo bit viđena,
pak s posmijehom u gaj skri se.
   Ako li ine zgode znati
žudiš, uzmi po sve strane
okolo ih razgledati
na ovem dubju ispisane,
   koje dočijem od sej gore
gvozdjem pisah u lug gusti,
milostivo dubje iz kore
na mê suze suze ispusti.
Zel.
   Kojoj ikad već od vila
da vjerujem unaprijeda,
kad Lovorka vrijedna i mila
vjernos tlači, har ne gleda?
   Ti si 'e skoro slobodio,
kad se na nju zmaj uputi;
zgodu kû čuh u kî dio,
a i potpuno želim čuti.
Ljub.
   Gdi kladenci vira živa
pod prignutijem hrastim blide
gdi se svaka vila umiva,
da k družicam ljepša otide,
   znaš, ob desnu na ravnini
stoji spila tuj prostrana
posvećena veličini
pustinskoga boga Pana.
   U njoj buduć seljanima
za drag pokoj ljetna sjena,
zapućenijem zagrancima
i brštanom zapletena,
   i ja tuj se uklonio
iza lova bjeh u podne,
da bih trude rasladio
dragu u krilu sjence ugodne.
   Čijem počivam sam bez druga
ter mi ukradom san nastaje,
prvo plačan glas iz luga,
pak bjeguće čuh stupaje.
   Skačem hrlo i hrabreni
luk popadam u desnicu,
ali prešno vidim k meni
golu usrnut djevojčicu.
   Zmaj za njome strašni i kleti
pun čemera, krvi i smeće
nješto crnijem krilim leti,
nješto sobom sebe meće.
   Ah Zelenko, ti promisli
kâ ganuća, smeće koje
mê su srce tad pritisli,
kad sam pozno dobro moje.
   Ona, kô mi pak spoviđe,
i zaskočena čijem se umiva,
za uteć poraz k spili priđe,
kâ joj bješe suprotiva.
   Strah me za nju ledi, pače
za nju moj se plam razdraža;
er se strašim, ljubim jače,
a s ljubavi strah se uzmnaža.
   Plam u ledu bješe istomu,
er vil gledah ka me stravi,
a u plamu led gorkomu,
pokli predah od ljubavi.
   Ah' vidje li dub u gori
bjen protivnijem dvijem vjetrima
nepomično stat uzgori,
er je uzdržan među njima?
   Led, plam tako srcu momu
donijeli bi smrt ureda,
da mi jedan proć drugomu
unutrnju pomoć ne da;
   ter vodenom jak studeni
plam poštrapan većma plane,
strah probudi smjenstvo u meni
za obranu dikle izbrane.
   Smrtno ustrijelih zvijer ognjenu,
kâ ranjena pokli ču se,
noseć s sobom strijel zabjenu
nazad bježat obrnu se.
   Ljubav zgodi, ljubav hudu
nakaz rukom mom ustrijeli;
ah vara se teško u sudu,
slijepu ljubav tko god veli!
   Kô se vratih gdi čestiti
slatki uzrok moga plama
naizmjenu licem kiti
lijere od straha, ruse od srama
   i gdi sjene najtamnije
ište mjesta sred skrovnoga,
da se tminom naga odije
vrh odjeće stida svoga,
   vas zapažen prid nje dikom,
kâ mi silom duh primami,
ostah stvorom i prilikom
sred kamene spile kami.
   Nje djevična ljepos čista
tad mi sinu vele draža;
njoj ures je nagos ista,
neures joj diku uzmnaža.
Zel.
   Ljepos taštijem napravama
pomagat se nejma trijebi;
i pod suncem ona 'e sama
zadovoljan ures sebi.
Ljub.
   Zaisto bi potamnjeli
nje bjeloćom tijela naga
srebro, biser, snijeg pribijeli,
kitni čemin, ruža draga;
   er u mrkloj spili tade
bjeloća mi nje se objavi
kô po nebu, kad dan pade,
lijepa zvijezda od ljubavi.
   Držim da jur taka otide
umrloga željna suda
prid pastijera slavna od Ide
gola majka od razbluda.
   Čuj, Zelenko, uistinu,
scijeneć istok da 'e sunčana,
tmasto hridje sve prosinu
i začeše ptice s grana.
   K njoj pristupih i trepteći
prid njom prignuh smjerno lice
veleć: »Evo rob najveći
klanja tebe, ma božice!« 
Zel.
   Što ona tada, videć plaha 365
mlaca uza se ki sve može?
Ljub.
   Nješto od srama, nješto od straha
prida mnom se prinemože.
   Ah moj dragi, ah nikada
ovaka se čes ne vrati! 370
er bih velmi srećan tada,
ne umjeh sreću mû poznati.
   Svezan ostah prid slobodom;
er sve žudjeh, ne smjeh ništa,
smeten, smamljen, priuzet zgodom 375
toli lijepa susretišta.
   Pristraši me veličina
sreće, kâ me sasma obljubi,
i me želje žestočina
žestočinom svom se izgubi; 380
   a nadasve od milosti
osta ljubav pridobjena,
da smrtnome, vaj, gorkosti
ne izdahne ma ljubjena.
   Samo, dočijem pun skončanja 385
suzam grijem nju svenutu
i sve blago moga ufanja
u mekahnom držim skutu,
   pazeć dika nje gizdavih
ledne ostatke, ali mile, 390
jedan celov jedva ustavih
na nje usti problijedile.
   Tad se osvijesti mâ gospoja,
er celovom vlasti ognjene
duh joj vrati duša moja, 395
kâ na ustijeh staše u mene.
   U plam stvori lice bilo
slična zori zgar s nebesi,
kad je žarko rumenilo
za bljedilom noćnijem resi; 400
   usta i pazeć na me objavi
njeku srdžbu milostivu
(ah kakva je u ljubavi,
kad bi toli lijepa u gnjivu!)
   veleć: »Ako ti mi poda 405
život danas, razlog neće
da mi grabi tvâ sloboda
što od života scijenim veće;
   i ostaj s bogom, pokli stati
s tobom mi se dugo ne da.« 410
S tijem k jezeru tijek obrati
nać odjeće zlatne ureda.
   I da smrtne posred tmine
moje usplačem nepokoje,
sred oblaka od haljine 415
zapade mi sunce moje.
Zel.
Znam tad smrtno da ti ublidje
kroz nezgodu toli silnu,
gdje izgubljen vas trud vidje,
za kî ufaše platu obilnu. 420
Ljub.
   Ne ustavih se, k njoj potekoh
i vas prostrt zemlji nica:
»Prosti moj grijeh, prosti (rekoh),
o kraljice svijeh diklica!
   Kriv sam, nu me krivca učini, 425
o ljeposti božanstvena,
slavni ures tvoj jedini
i mâ ljubav neizrečena.
   Evo t' srca! ti ga rani
ovijem strijelam mo'im istima; 430
tvê mu iz ruke smrt ne brani,
iz ke život dosle prima.
   Nu znaj, strijele su ovo koje
tebe oteše zmaju prikom,
a mê tužno srce ovo je 435
ke se resi tvom prilikom,
   kê ljubi te već neg sebe
i kê žudi na ovem svijeti
tebe služit, dvorit tebe,
s tobom danke svo'e dospjeti.« 440
   Ona na to razveseli
vedri pogled lica mila, —
u riječ jednu, sve mi udijeli
što dat može časna vila.
   Med donese mom čemeru, 445
boli izvida mê bez lika
i žuđenu da mi vjeru
da će moja bit dovika.
   Ovo 'e zgoda kê spomena
mrijet mi čini svako u vrijeme; 450
ovo 'e sreća mâ ljuvena
kâ me učini nesrećnijeme.
   Viđ sad, druže, mê nevolje,
sad ih sa mnom plači i suzi:
ja posijah njivu i polje, 455
ponose se žetvom druzi.
   Mladu ulovih ja košutu,
bjelju od snijega, nu jaoh meni,
čijem počiva momu u skutu,
ote mi je lav ognjeni. 460
   Cvijet uzgojih i u njemu
bi ma rados, mâ razbluda,
ali u goju najvećemu
ukrade ga ruka huda.
   Eto rajska ma gospoja, 465
koju dvorih verno dosti
sred slatkoga nepokoja
robujući nje ljeposti,
   meni 'e, vajmeh, ugrabljena
silom sreće me lažive, 470
a drugomu narečena,
da je uživa, dokle žive.
   Tako i pčela svud nastoji
med kupiti za drugoga,
tač za sebe vik ne doji 475
jaganjčića mati svoga.
   O pustoši, gdi uzdišući
stravljen padoh često u sjenu,
kojoj uzdah moj gorući
kô plah vjetar listjem krenu, 480
   reci, ako se tebi ikada
otprije jača tuga objavi
od mojega gorka jada,
od nesrećne mê ljubavi.
   Ah Lovorko, dušo moja, 485
ugrabljeno moje ufanje,
tako može vjernos tvoja
tvom Ljubdragu doć na manje?
   Spomeni se, kad zovući
na zakletvu sve bogove, 490
moj privari plam gorući
kroz izdavne riječi ove;
   da će u more prić zelene
gore, a rijeke nazad iti,
prije neg vijeku ti ćeš mene 495
pri drugomu ostaviti.
   Nazad, nazad, bistre rike,
vaš svrnite tijek ozdala,
a dubrave svekolike,
usred morskijeh pođ'te vala, 500
   er Lovorka vil nemila,
ne scijeneći danu vjeru,
Ljubdraga je ostavila
pri drugomu, vaj, pastijeru.
   Stoga u njemu žalostive 505
suzam suze jad prilaga,
er mre, plače, — plače, er žive,
plače, er plač mu ne pomaga.
   Ah da 'e proklet čas i vrijeme,
kad te najprije ljubih, vilo, 510
kad pogledom tvo'im slatkijeme
me se srce zamamilo!
   Da bi zemlju tu domala
izgorio plam s nebesi,
one kite gdi si brala 515
kijem tolikrat mene uresi;
   da bi strašni vihri ureda
porazili sa svijeh strana
ono dubje gdi se gleda
moja ljubav ispisana; 520
   da bi jezer oni gdi ja
tvû sam vjeru jur primio,
od najhuđijeh trava i zmija
čemerom se zamutio;
   zmaj, prid kojijem ja te obranih, 525
uzeo za svoj stan pakljeni
spilu u kojoj tvo'ih izbranih
usta kušah raj medeni;
   gdi padaju s tašta djela
suze, ronim kê niz lica, 530
zemlja trave ne vidjela,
trava cvijeta, cvijet vjetrica!
   Ranjen Ljubdrag hudom česti
još slijeđaše svoj plač, kade
vas iščeznut od bolesti 535
svom Zelenku na skut pade.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Игњат Ђурђевић, умро 1737, пре 287 година.