Ljubica i Mladjena
S koraljnoga jur prozora
u istočnoj bješe strani
navijestila zemlji zora
da je blizu zrak sunčani.
i poslala svo'e vjetriće, 5
da ga izrana njoj čestite,
da probude sve slavice
i livade cvijetjem kite,
kad Ljubica za iztužiti
jad svoj željne kroz besjede 10
zaklonite sred zabiti
s svo'om stražnicom u gaj sjede.
Tuj čijem taštijem plamom gine
a druga joj nje plam gasi,
skrovna boles vil jedine 15
u ovake se tužbe oglasi:
Lju.
Nemoj, nemoj, o Mladjena
razgovorom slijedit veće:
tuga moja nije općena,
moja rana lijeka neće. 20
Čuj mê smeće gdi počinju,
viđ mê službe jadnu platu:
nudi ćaćko kô robinju
prodô me je, vaj, na zlatu.
On Tratorku ote momu 25
mene i sa mnom dušu ujedno,
a Brštanku bogatomu
obeća me nepravedno.
Ah, udesi nesmiljeni,
kâ neprava sila ovo je! 30
ah, Tratorko moj ljubjeni.
izgubljeno dobro moje!
Mlad.
O Ljubice moja mila.
ne mori me tvo'im uzdasi
i u moru gorka cvila 35
tvê ljeposti zrak ne gasi. —
tvê ljeposti kâ čijem nosi
vedr'ju svjetlos. ljepše cvijetje
dan uzmnaža i donosi
primaljetju primaljetje. 40
Bolje neg ti mislile su
zvijezde o tvojoj, hćerce. sreći,
kê činiše tvomu uresu
slična uresom vojna steći.
kom se blago svud gotovi 45
svud oblijeću rojne pčele,
ječi zemlja pod volovi,
planine se stadim bijele.
Ti s' najljepša među nami.
nu tko 'e mudar, svak govori 50
da nije scijenjen ni drag kami
ako u zlatu vas ne gori.
Čin' da ti je u spomeni.
nad sve ine kô ljepši je
u vjenačcu cvijet rumeni 55
koga zlatna žica ovije.
Lijepa 'e ljepos, nu dovika
blago ljepos nje pritiče:
blagom narav svakolika.
svijet se i nebo blagom diče. 60
Sve se u srebru more gizda.
kad ga udari zrak s nebesi;
srebrom mjesec, srebrom zvizda.
srebrom zora lice resi.
Tko što žudi, dobro znamo 65
da po samom steć blagu će
i pod suncem blago samo
rijet se može svemoguće.
Sred strašnoga zidat mora.
sione rijeke ustaviti. 70
izravniti tvrđe od gora.
k sebi od svijeta kraj priniti.
od blaga je moć i snaga.
koga se oblas svudi čuje:
čovjek blagom svijet podlaga 75
i do neba gospoduje.
Dub, na kom je plodno blago,
pomno 'e čuvan od vjetara,
a ubogo hridje i nago
svaki iz neba trijes udara. 80
Što sad veliš? Viđ najveće
gdi te česti slijedom slijede!
Lju.
Razmišljajuć mê nesreće,
ne razabrah tvê besjede.
Mlad.
Ja govorah, mâ ljubjena, 85
da tko 'e bogat ljubit se ima.
Lju.
Ne naprijeda, ne, Mladjena
er me vrieđaš tijem riječima!
Dali ja ću bez razloga
i s požude potištene 90
pustit ljepos draga moga,
kôј na zlatu nije procjene?
Cieć ljubavi tač izdane,
pri neharstvu mom pod nebi
gore, polja, luzi, strane 95
suproć meni vapile bi:
hridi, dubja, zvieri i ptice
vapile bi po dubravi:
„I tako li, nevjernice,
ljubovnika verna ostavi?" 100
Mlad.
Nijesi sama, o dikiice!
sve smo žene take ćudi:
riječca dvorna, lijepo lice
naše srce lasno oprudi.
Kad tko na nas s tega uzroka 105
jedan uzdah na pô usti,
jedan pogled ispod oka,
jednu suzu silom pusti,
stravljene se tad pridamo
s njeke sile mi skrovite 110
i da sdvora još varamo,
unutra smo, znaj, dobite.
Nu koje su mudre i znane,
kad im zlato gdi se objavi,
od njih svaka svoje izbrane 115
ljubovnike zaboravi.
Ovu pjesan po dubravi
sve pjevahu nekad vile:
„Bježi od nas, o ljubavi,
ako nejmaš zlatne strile." 120
Man ćeš strijeljat te diklice
kê ne ustrijeliš darovima,
pokli jaču nego lice
puna ruka krepos ima.
Povijeda se višnji Jove 125
da prilijepu Danau steče,
kad pusteći svo'e trjeskove
daždu u zlatnom k njoj doteče.
Ah da kadgod unaprieda
pade taki daž od boga, 130
ljepši od rose, slađi od meda,
draži od dažda proljetnoga,
kê pastijerke, vile koje,
držeć zlato samo u scjeni,
podigle bi skute svoje 135
za primiti daž zlaćeni.
Lju.
Tebi kô mom ćaćku isti
bijes i staros svijes je uzela;
zato tamnoj pri koristi
sva kreposna puštaš djela: 140
er što 'e blago pak u stvoru?
Sve 'e privara želje naše;
spomeni se što na zboru
mudri Vitoš besjeđaše,
da bî zlatni vijek hvaljeni, 145
kî ne znaše zlato što je,
u kom njekad puk blaženi
rajski život uživô je.
Jedna zemlja svijem ljudima
bî sve imanje, blago i bitje, 150
u svom licu kažuć njima
vječnu jesen i prolitje.
Nitko ne zna što 'e strah blidi
noćne od zvijeri, danje od guse:
dubja slastim, mlijekom hridi 155
uzvirati viđahu se.
Tad se umrli nasitiše
nebranjenijem razbludama
i ljuveniem zakon biše
u ljubavi ljubav sama. 160
Tad ne silom oca i blaga
neg svôm voljom sadruženi
plandovahu drag uz draga
veseloga dubja u sjeni.
oba mirni u svo'oj sreći 165
i nepomni vele imati,
i bogastva ne želeći
oba u srcu pribogati.
Jestojsku im dub gizdavi.
pitje iz rieka med davaše 170
i pernicu njim na travi
rados', pokoj, mir steraše.
Ali netom iz dubina
i iz propasti blizu pakla
sila od zlata i vrlina 175
za okužit svijet se izmakla,
naše štete i poraze
iznije u skutu crnom tade,
zavidosti, srdžbe, omraze,
varke, smeće i zavade, 180
Prid njim zlatni vijek pobježe,
ljubav pođe, mir izginu,
a ženidbu ljudi uzeše
za prokletu trgovinu."
Reče ovako pastijer znani, 185
a ja krepos za slijediti
držim zlato sve zamani,
grdim blago sve na sviti.
Mlad.
Krepos ljubiš? da cieć česa
ne poslušaš ćaćka ureda"? 190
Lju.
Zašto mi ino, znaj, s nebesa
sveta vjernos zapovijeda.
Čulo 'e nebo, kad obećah
ja Tratorku a on meni,
da u srećah i u nesrećah 195
živjet ćemo sadruženi,
da će prije u poludne
zvijezdâ noćnijeh zrak sinuti
a iz gora zvijeri trudne
valu u morskom počinuti, 200
negli ja ću slijedit mlada
van Tratorka ljubav inu,
neg Tratorko moj će ikada
mene ostavit svo'u jedinu.
Moj Tratorko, uvijek tebi 205
hoću srce mê hraniti;
dokli uzbudeš živ pod nebi.
moj si, er ne mož neg шој biti.
Mlad.
Nije to pomnja od vjernosti,
hćerce, u tebi, poznam dobro, 210
neg je ljubav od ljeposti,
kû je slijedit tvoj duh obrô.
Nu znaš ukras da ljuveni
od vremena silom vene,
a svud siva, vjeruj meni, 215
zrak starosti pozlaćene.
Lju.
Premda ljepos i nje hvala
svoga uresom blaga siva,
blago od zemlje, blago od kala,
mrtvo blago pridobiva; 220
premda pramim zlatnu rudu
bijelijem licem srebro dijeli
i u koraljnom ustâ sudu
hrani biser priveseli,
ne stavljam se ja od tega 225
što poginut skoro umije,
nego ljubim vrhu svega
što podložno smrti nije.
Kroz ljubljenje ljubim ovo
ljepos, kâ se vik ne gubi: 230
ljubim srce Tratorkovo,
kê me verno znam da ljubi:
ljubim sladku narav mednu
sličnu uresim neumrlim
i njegovu čistu i vrijednu 235
mojom dušom dušu grlim.
Mla.
U srcu te, vilo, ćutim,
er znam, vjeruj, ljubav što je:
nu ti skoro teške slutim
smeće, tuge, nepokoje. 240
Čuj što rečem, er riječ ova
zaisto u vjetar puknut neće:
bit ćeš, bit ćeš Brštankova,
sili ljubav prignut se će.
Lju.
Svud je dano nesrećnicim
smrtim uteć svaku silu.
Mlad.
Ta je prijetnja ljubovnicim
sveđ u riječi, nigda u dilu.
Lju.
Ja umuknuh, nu mnokrati
mučeći se vele reče. 250
Mlad.
Otri suze, nemir skrati;
domom hod'mo, vrijeme utječe, —
— Pođe dikla, nu vjernosti
nje doskoro dođe plata
i hrabrenoj nje stavnosti 255
ukloni se sila od zlata,
- er nje gorkom pri nemiru
ganut ćaćko najposlije,
Brštankovu smete viru
i s Tratorkom sadruži je.260
