Lijepi li su dvori[1] Lenkićevi,
Još je ljepši Lenkovića bane,
Još mu ljepša u dvoru sestrica,
Ku je majka u gori rodila,
Bijela vila u listak povila, 5
Tiha pčela medom zadojila;
Lice joj je kako snijeg bijeli,
Ruke su joj kak’ od suha zlata,
Kud s’ obraća tuda sijeva sunce.
Prosili je svaća odasvuda, 10
A najveće Senjanine Mate,[2]
Sestru bane nikome ne dade.
Kune mu se Lenkovića bane:[3]
»Ak’ mi sestru po volji ne dadeš,
Doć ću ti je uzeti po sili; 15
Pod Senjom ću večer večerati,
A pod tvojom kulom osvanuti!«
Al se bane toga ne hajaše,
Nego sestrom večer večeraše
I otide noćcu noćevati. 20
Kad je bilo neko doba noći,
Bane sestru svoju dozivaše:
»Ustan', Mare, draga sele moja,
Tere pojdi na prozore gornje
I pogledaj gor’ u nebo vedro, 25
Je li jasan mjesec na zapadu,
Al Danica[4] svijetli na istoku,
Je I’ mi vrijeme s konji nalit vode,
A teb’ seli s drugima na vode!?«[5]
Kako bana sestra razumjela, 30
Hitro skoči na noge lagahne
I otide na prozore gornje.
Al ne gleda gor’ u nebo vedro,
Nego gleda dol' u bijele dvore,
Dvori su nam kopljem ograđeni, 35
Usred koplja silna vojski leži,
Među njima Senjanine Mate.
Kako jih je mlada ugledala,
Udilj se je po zloj volji dala
I otide bratu u komore 40
I bratu je svojem govorila:
»Ali ne znaš, moj rodjeni brajne,
Dvori su nam kopljem ogradjeni,
Usred koplja silna vojska leži,
Među njima Senjanine Mate!« 45
Kako bane sestru razumio,
Bane svojoj sestri govorio:
»Vjeruj meni, draga sele moja,
N'jesu dvori kopljem ogradjeni,
Već su ono od stabal hladišća!« 50
Sestra mi je banu govorila:
»Vjeruj meni, moj rodjeni brajne,
Nisu ono od stabal hladišća,
Neg su ono govori junački!«
Kako bane sestru razumio, 55
Hitro se je na noge skočio
I otide komori za vrata:
Uzme male puške talijanske[6]
I otide na prozore gornje
I meće se u mlade Senjane. 60
Al je njemu loša sreća bila,
Udari ga Mate Senjanine
U zlo mjesto, u čelo junačko,
Ranjen bane na prozore pade.
Kad to vidi Senjanine Mate, 65
Uhiti mu mladjahnu sestricu
I vodi je Senju bijelome.
Kad su došli Senju na oglede,
Govorila banova sestrica:
»Tebi bora Senjanine Mate, 70
Odvjeka je Dunaj[7] vodom hladnom,
Pust' me umit bijelo lice moje,
Da ne reku od Senja gospoda
Da je moje lice pogrubljeno!«
Nator se je Mate prevario, 75
Pustio je umit bijelo lice.
Kad otide umit bijelo lice
A ona se u Dunaj hitila.
Kad to vidi Senjanine Mate,
Zavapio iz grla tankoga: 80
»Pokle sam se od majke rodio,
Još me nije nitko prevario,
Što je danas sestrica banova!«
I otide Senju bijelomu.
Ona mlada u Dunaj ostala, 85
Zavapio iz grla tankoga:
»Bijela vilo, moja posestrimo,
Budi sada u pomoći mojoj,
Oli sada, oli već nikada!«
Tu njoj bijela vila doletila, 90
Iz Dunaja mladu izvadila
I dala joj lijeka svakojaka,
Da izliječi brata rodjenoga.
I zdravo je na dvorove pošla
I svoga je brata ozdravila.100
↑Pod Lenkićevim dvorima narodni pjesnik razumijeva utvrdu Nehaj. U nekim pjesmama ta se utvrda naziva i »kula Ivan kapetana«, odnosno kula Ive Senjanina. U krajevima, gdje je narodna pjesma u životu čovjeka imala znatniji udio, pojedinci koji su vidjeli Nehaj tvrdili obicno s ponosom, da su vidjen kulu Ive Senjanina.
↑Pogledati str. 135 — 146. Ima više pjesama koje govore o otmici i prijevari djevojke. Ulogu otmičara u ovoj pjesmi dodijeljena je Mati Senjaninu.
↑Tu je očito pogriješio ili kazivač ili zapisivač pjesme. Svakako, stih je trebao glasiti: Kune mu se Senjanine Mate.
↑Danica je planeta Venera, najbliža planeta Zemlji u Sunčevu sustavu. Po kretanju planeta i zvijezda ljudi su noću određivali vrijeme i po tom određivanju ravnali su se u svakidašnjim poslovima.
↑.U te stihove narodni pjesnik unio je elemente svakodnevnog ćovjekova rada, osobito rada na selu, kad je trebalo uraniti, nahraniti konje, napojiti ih i ići po vodu, daleko, nekamo na izvor ili neko drugo sabiralište vode, kako bi se i ini poslovi tijekom dana na vrijeme završili.
↑Izraz puške talijanske ili puške talijanke, kako se već spominje u brojnim narodnim pjesmama, odnosi se na puške izrađene u Italiji.
↑Dunav, kao najveća i najpoznatija rijeka u srednjoj i južnoj Evropi, spominje se u brojnim narodnim pjesmama, bez obzira što uvijek ne odgovara toćnost ubiciranja.
Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti, Narodne pjesme o senjskim uskocima, priredio Mijatović, Anđelko, Matica hrvatska, Zagreb, 1983., str. 32-35.
Mihovil Pavlinović, Narodne pjesme iz Dalmacije i drugih krajeva, 1860 — 1875, sv. III, pj. br. 724, rkp., MH 28. Pjesma objavljena: Ante Šimčik, Narodna pjesma o Jurju Lenkoviću, Selo i Grad, almanah, 1930, 168 — 170; O. Delorko, Narodne pjesme otoka Hvara, Split 1978. pj. br. 38. U istoj zbirci pod br. 222 nalazi se inačica te pjesme — pj. br. 222 — pod naslovom »Sele Lenjkovića bana i od Senja Ivane«, koju je također na Hvaru zabilježio Juraj Tadić 1896 (Narodne pjesme iz Starigrada, pj. br. 22, rkp., MH 116). Delorko je na otoku Braču zabilježio pjesmu u kojoj se spominje Ika Linkovića iz Senja (Narodne pjesme s otoka Brača, 1967, rkp., INU 764, 23/3). Godine 1892. u »Pučkom listu« (Split), br. 3, str. 17, objavljena je pjesma u kojoj se govori kako Ivku (Ivanicu) Linkovića iz Solina prosi Mate Senjanin; zapravo, sadržaj je kao i u uvrštenoj pjesmi: kad su išli kroz goru, djevojka pod izgovorom da će saprati sa sebe krv brata kojega je u Solinu ubio Mate Senjanin bježi i skače u bunar. Mate joj pruža pojas da iziđe iz bunara, ali djevojka odbija, govoreći da više voli biti utopljenica, nego ubojica brata svojega.
