PRIKAZIVANJE SLOŽENO PO NEZNANU PISAOCU U KOMU GOVORE VILA I DIJANA
VILA POČINJE
Vil[a]:
Pokli nije, moj Bože, čovjeka — jaoh - živa
da mene sad može slobodit od gnjiva,
Neg sama smrt prika i velmi nemila
čemera bez lika da bi me izbavila,
- Nu neće da prješi prika smrt put mene 5
da mene odriješi od uze ljuvene —
Tim, Bože, pošlji smrt rad moje ljubavi
da mene bude strt i u prah rastavi.
Kroz toj mi tužni još gorčije od jada
objestran bridak nož srdašce probada, 10
Er se nać ne može u gori zeleni
tko pozrit da može moj obraz rumeni,
Gdi sdesna i slijeva bolesno i želno
suzom se polijeva i velmi čemerno,
Ter s jadom suzice kê tijekom izviru 15
prude mi sve lice i srce podiru.
Kroz toj sam ja mučna ter želim umrijeti,
er nijesam naučna u robstvu veziti
Ni suzom polijevat moj obraz rumeni,
ner često umivat u vodi studeni. 20
Sad blijede u mene rumena mâ lica,
jakino kad vene prid mrazom ljubica.
Vaj, kako sva gora svene za žalos
i ovi dub od bora gdi vezi mâ mlados,
Videći pribile svezane mê ruke 25
i oči kê cvile od truda i muke!
Vaj, kako ne puca zemlja, lijes i kami
gdi bijela mâ lica polijevam suzami!
Vaj, kako sunašce trpjeti može sad
gdi moje srdašce korijepi gorki jad! 30
Jaoh, kako sve zvizde na nebi ne žale
gdi su sad mê gizde svezane ostale!
Sto li dub ne svene svezana gdi stoju,
tužice pakljene gdi zaman ja broju,
Niz lice mê bijelo gdi suze izviru 35
i moje sve tijelo do peta umiru,
Ter, vajmeh, nije škljana...............
.........svijeh strana što...........
I bijela mâ lica kako ruj ostaju,
i vene travica gdi suze padaju. 40
A srce mê tužno, jaoh, trpi sve tugu
gdi sam ja tač ružno svezana u lugu
Od družbe rastavna cvileći zaludu
i na smrt pripravna umrijeti da budu;
Gdi stojim ja sama, nebozi vaj meni, 45
spućena uzama u gori zeleni
Od velje tužice gdi tužim u vaju,
i gdi mi modrice po rukah ostaju;
Jaoh, mojoj mladosti gdi su se upile
uzice do kosti u ruke mê bile. 50
Tijem da sad uhrli tužna smrt nemila
da me prije zagrli, velmi t' bih ja bila,
Moj Bože, radosna skončat mlados moju
da veće žalosna u vezu ne stoju
Pri dubu, vaj, sama gdi ve me ostavi 55
moj krvnik bez srama u ovoj dubravi
Gdi ne bi ptičice, a navlaš slavica
da pozri suzice kê ronim niz lica,
I trude sve moje i muke pakljene
pak da mi zapoje vrh jele zelene, 60
Pojući da reče: »Proklet bil čovjek taj,
jeda ga zateče s cviljenjem gorki vaj,
Uzice od svile i od zlata kî stavi
na ruke od vile u ovoj dubravi,
Ter cvili taj ures suzice roneći 65
kî priže ljuven vez uz dubak stojeći!«
Grlice ne bi li tužna razgovora
za drugom kâ cvili vrh suha javora
Da sebe utiši - stojeći kod mene -
hud moj plač usliši i muke pakljene; 70
Čovjeka, da reče da toga dovika
smrtni vaj doteče i rana bez lika,
.............trudi taj ures gizdavi
.........žudi da ju prije zadavi.
......................., o Bože svijeh [boga], 75
.....................plačna i neboga,
Tijem [m]e satvori u kamen stanovit
i zemlju otvori da padu na on svit;
