Dundo Maroje/Četvrti čin

←Treći čin

Dundo Maroje Писац: Марин Држић Četvrti čin

Peti čin→

Prvi prizor

MAROJE, zatim BOKČILO

MAROJE: Što se veće živi, to se veće i uči. I star sam, a ne umijem živjet. I počeo sam na skulu hodit, i učim, bogme i učim; a za me stoji: ako ne naučih, zlo moji posli idu. Sin mi je meštar: on mi sad špalmate dava, normu mi čini; on me uči, a ja primam. Ma, jaohi, strah me je er će zaludu ova skula bit! Poplavio je sve dinare moje; pet tisuć dukata utonule su u morsku pučinu, bogme utonule!! Nije veće remedija, ma ću provat jeda se što može skapulat, i iskat ću repozano; veće se neću š njim u koloru stavljat, - promijenit ću ćud. Na brijeme valja umjet fengat; od njega sam naučio. Čini mi se ne znat! "Šuma t' mati, non ti cognošco." A ja, a ja ću fengat da vjerujem. Tako je! Jeda što lavu iz nokata izmem, pak i ja ću kako i on: "Non ti cognošco!" Izvuc' se ne meni na oči veće, ne bude veće on moj sin bit. Lijepo, kom dođem u grad, da testament pričinim: komunu, sve komunu! Neka se druzi njim kastigaju. Iz kuće mu sam skupio što sam malo našao: gaća frapanijeh, sajuna od veluta vaera što je po kući nosio. I s ovizijem će štogodi bolje bit, jeda frankam spendze od ovoga nevoljnoga puta, bogme, nevoljnoga puta. Jaoh, gdje moji dukati pođoše?! Ma gdje Bokčilo osta s prateži? Da si je zašao? Ah, santa Maria, Bokčilo! U tovijernu je gdjegodi š njom upao, - ovo mi u bradu kako oslu! Bokčilo! L' e fatta! Pouzda' se, pođ' se uzda'. Bokčilo!

BOKČILO: Koju me sjetu bogaš?

MAROJE: Hvala Bogu!

BOKČILO: Ovo, jedva idem pod ovizijem bremenom.

MAROJE: Najlakše, Bôgo!

BOKČILO: Najlakše ovo mi si dao - kutalac vinca! Za bastaha me si s sobom poveo. Ubio Bog i moje pošastje s tobom i tvoju hranu! Od tebe nije ino čut neg plakat. Kad se ćeš nasmijejat i ja s tobom? Ubio Bog imanje za koje se tako sve plače! Hoću li se kada dobavit moga uboškoga stana, da mi je s mojijem kutaocem vina popijevat, a ti da bez mene plačeš s dukatmi?

MAROJE: Bôgo, sve se će načinit, sve će bit! Oto je sad brijeme od tuga; jeda Bog dâ da se kad i nasmijejemo.

BOKČILO: Kad me ukopaš, ti se ćeš nasmijejat mnom. Na, gdje ćemo ovo vrć? Prikinu me ovo brjeme teško.

MAROJE: Vjerujem ti da je teško. I meni je teško, i ja to brjeme nosim: tu su moji dukati obrnuli se u gaće frapane.

BOKČILO: Na, ubio Bog i riječi, malo ne pukoh pod njim.

MAROJE: Santa Maria, tuga mojijeh što patim. Bokčilo, što to učini?!

BOKČILO: Učinih! Pridira' se ti, ako ti je trijeba; ja se hoću zdrav vratit, zahvale djevi, k mojoj domaćo'.

MAROJE: Ne imat sluge - zlo; a imat ih - zlo i gore, na ovaki način. Bokčilo, tako se moja pratež guverna?!

BOKČILO: Gosparu, da ovako li se sluge hrane?

MAROJE: Rugaš se mnom?

BOKČILO: A ti mniš paganjela si s sobom doveo, da ga mijendeokom hraniš? Ako hoć' da ti ovaka brjemena nosim, da' mi kutao ručku, na obrok dva alimanku, kad hoću leć jedan, nea mi snaga, kad počivam, dođe.

MAROJE: Ja ne činim te spendze; brajo, pođ' u sinjora Marina, u moga sina: u toga ćeš pjan bit s jutra i večer, - ja davam što mogu.

BOKČILO: Da' amo kutalac vinca.

MAROJE: Bit ti će, Bokčilo. Dvigni to, da ponesemo na voštariju.

BOKČILO: Što ve mu ove prapane gaće uze, Bog te ne ubio?

MAROJE: Ja razdrte nosim, a on ih frapa.

BOKČILO: Bijednijeh parlašuša, gdje na mahaču svilu nose.

MAROJE: E, zadnjicu mi su počeli svilom obtakat. Oci im su sve krivi, - mi smo sve krivi, er tako hoćemo. Luda djeca sad u gaće zlate pendžaju, tezoro pendžaju, a mi se oglušamo.

BOKČILO: Nea ti našijeh bragešica: u kojijeh se oženimo, u tjezijeh nas i ukopaju.

MAROJE: E, čohe i mi, u naše mlade dni, užahomo, i kostahu, ma durahu vijek; još bih ja našao od moga djeda čoha u kući; ne mogahu se razdrijet. Ma ovo njekoga vidim odovuda.

BOKČILO: Gosparu, bogme je ovo Popiva!

MAROJE: Para i oni moj meštar! Nije sad u velutu: počeli smo malo pomalo, bogme ga ću još vidjet u suknu. Nješto se dogovaraju.

BOKČILO: Da' da se, gosparu, gdjegodi skrijemo, jeda možemo znat što vijećaju.

MAROJE: Neka vijećaju; dovijećaše za mene, a bogme i za sebe.

BOKČILO: Gosparu, oni su ovdi vješti mjestu i kostumanci: mogu nas prodat, ako hoće.

MAROJE: Bogme, Bokčilo, nijes' glumu rekao; mogu zlo učinit, kao su i učinili. Pođ'mo s prateži u voštariju. Oto ih, - dvigni!

BOKČILO: Ja ovo dvignut? Vragut ped! Bastaha, gosparu, nađi.

MAROJE: Ah, Bokčilo, šteto moja! Išteti mi vas posao ova pjanica!

BOKČILO: Ah, gosparu, smrti moja, kutlom me vina nećeš slobodit.

MAROJE: Bokčilo, je li to pravo da mi ištetî vas posao?!

BOKČILO: Nea, gosparu, naspi se.

Ovdi Bokčilo kabanom svite pokrije, a Maroje uljeze u voštariju.

Drugi prizor

MARO, POPIVA, zatim MAROJE i BOKČILO

MARO: Ah, Popiva, izgubljen sam! Ne scijenjah na ove termine doć.

POPIVA: Ne valja se na potrjebu gubit ovdi ovoliko; a što se strašiš? K ocu ideš.

MARO: K ocu idem? K bazilišku idem, koji me će očima otrovat; idem k čovjeku koji samo dinar ljubi, a veće ne zna ni što je ljubav od sina ni od kuma ni od prijatelja.

POPIVA: Pacijencijom se sve dobiva, a umjetelan čovjek svemu vrha dohodi. Ti, kad dođeš prida nj, fenga' da ga nijesi prije vidio; s dobrom dođi, kad se si resolvao prida nj doć, - čin' da valjaš. Ja bijeh od opinijoni da s ove tri tisuće dukât pjantamo i njega i sinjoru i da promijenimo mjesto.

MARO: Da ja pjantam sinjoru?! Ajme, Popiva, što govoriš? Prije bih umro neg bih to učinio.

POPIVA: Da ako t' otac, čovjek avar, agranča ove svite, neće li sinjora ostat pjantana?

MAROJE (s voštarije): (Dobro o svitah njekijeh govore, ma kako mi ih će moć agrančat? Igraćemo š njim, al piu saper, žî n' t', a piu saper. Dobro!)

MARO: Popiva, oni moj neotac ima dinara kao sovrne; ne bih rad da me dezeredita.

MAROJE: (Bogme će to bit, i ugonenuo si.)

POPIVA: Oršu, ovdi nije drugo neg da ga nađemo.

MARO: Gdje ga ćemo, Bože, nać? Ah, jeda se izgubi za vazda, ter ga vijeku ne nađemo!

MAROJE: (Ne boj se, izgubio se si ti, da se neć' nać skoro.)

MARO: Tko je ovo ovdi? Ovo Bokčilo, po muku Božu! - Bokčilo, što si tu?

BOKČILO: Che Bokčilo šparlar! Andar, non Bokčilo.

POPIVA: Nuti pjanice, bofun se je učinio! Pjanico, tko te iz Grada dovede, da nam karestiju od vina u Rimu činiš?

BOKČILO: Gosparu Maro, da mi ti je ručicu celivat! Ovo mi moje krune, ovo mi meda! Blagosovljeno mlijeko koje sisa, moj dobri gospodaru; a i ćaćko je ovdi.

MARO: Gdi je otac?

BOKČILO: Gosparu, meni kolač, a tebi Maro!

MAROJE: Maroje, bevegna!

MARO: Ćaćo, kako si?

MAROJE: Koliko te sam žudio vidjet!

POPIVA: (Dobar početak, muči!)

MARO: Kako mi bi rečeno da si došao, obiskao sam vas Rim ištući te.

MAROJE: Rim je veličak, nije se tako lasno nać.

BOKČILO: (Nije ti nat ćačkom! Ovo je vazda njegovo bludilo bilo, a moja speranca, - zlato je, kruh je.)

MARO: Koje te su u Rim dovele?

MAROJE: Došao sam, jedno na proštenje; drugo za vidjet tebe, kako si, jesi li se guvernao; ma oto si dobre čijere.

MARO: Dobro, ćaćo, zdravo sam, zdravo sam. A ti jesi li sveđer zdravo bio? Nijesi ni ti zle čijere.

POPIVA: (Nut vragovi gdje unjigaju; da bi Bog dao da im su onaka srca!)

MARO: Ćaćo, dvigni se s voštarije, da idemo doma. Jes' li ku pratež donio?

MAROJE: Stan'te vi tamo s strane.

POPIVA: (Bože, što li će bit?)

BOKČILO: (Ćaćo i sin, milosti Božje!)

MAROJE: Maro, hoću da mi istinu rečeš; ne htjeh te pitat prid onizijem, - bi li ti ono koga najprvo vidjeh? Paraše mi puki ti; ako se si cijeć česa bio sramio, ne taji od mene, - i ja sam mlad bio.

MARO: Ja, ćaćo? Ter se ja tebi ne bih javio?! Nebore, što mi to govoriš? Ma ne čudi se, ćaćko, i druzi se su privarili tako. Jes jedan koga zovu signor Marin, u velutu, s kolajinom na grlu; ja sam siromah trgovac, čovjek koji vas k meni prikladuje.

MAROJE: Basta, pokli je tako, ja se privarih.

MARO: Ah, kolici se su privarili!

MAROJE: Drugo ti ću rijet: donio sam nješto verga zlata i nješto panjule; to sam učinio krijući. Imaš magadzin gdje prateži držiš?

MARO: Imam pun svita.

MAROJE: Per amor de Dio, čemu ti ne pođe u Fjerencu, kako ti ja rekoh?

MARO: Ćaćko, sve ćeš znat; imaćemo se brjemena razgovorit.

MAROJE: Ovo zlato i ovu panjulu rad bih pod ključ stavit.

MARO: Ja ti ću dat skrinju u što ćeš moć to stavit.

MAROJE: Ja imam skrinjicu u što to držim; ma bih ju rad stavit gdje mi vele ne bižigaju djetići. Ti magadzin je li sikur?

MARO: Sikurisim!

MAROJE: Tu će dobro stât namoru! I pođ'mo, ter ću te svite vidjet, pak da pođemo doma, da malo repozam. Dobru stanciju držiš? Komoda je?

MARO: Veoma je komoda.

POPIVA: (Pusti vijeće! Lisiče otac i sin. Bože, tko će dobit?)

BOKČILO: (Drag a s drazijem, - milosti Božije!)

MAROJE: Nu, čeka', Maro; Bokčilu ću rijet dvije riječi. - Bokčilo, ovamo hodi; Na ti ovu munitu za vino.

BOKČILO: Ah, svijetla ti vazda ruka!

MAROJE: (Bôgo, ako mi si igda vjeran bio, sad mi posluži, a vidjećeš što ću ja tebi učinit.)

BOKČILO: Kad mi si dao za vince, da' mi i za smok.

MAROJE: Doma ti ću dat svega.

BOKČILO: Pikat mi, gospodine! Usta mi pucaju na jetru.

MAROJE: Pikat da ti bude, Bôgo.

BOKČILO: Nea mi ti je ručicu celivat.

MAROJE: (Bôgo, uzmi tvoj kaban i zavij ovu pratež, da se ne vidi; er, ako ju ovi vidješe, ištetih vas moj posao.)

BOKČILO: Brini mi se kolačem; znaš er ti sam kolač uzeo za Mara.

MAROJE: Biće i kolač.

BOKČILO: (Neću imati čijem svezat; ma nea je meni, - naspi se, bud' miran.)

POPIVA: (Koga vraga šapće? Kao rabote prohode?)

MARO: (Ne zlo, ako mi ne dava razumjet.)

POPIVA: (Ne imam ja zlu sperancu; otac je napokon otac.)

MARO: Ćaćko, je li mi knjiga od vjerenice?

MAROJE: Nije. Kako se u preši dvignuh, ter im se ne javih; ma su svi zdravo. Ovo su minuto godište velike nemoći bile; oto mi stari dekrepiti, i još smo živi.

MARO: Žî m' ti, ćaćko, još nijesi star, jošte si fresak.

MAROJE: Tuge me postaraše. Ti ki si mlad ne davaj tuge na srce; nije gore stvari neg malankonije.

MARO: Na to nastojimo.

POPIVA: (Na što li se će ono unjiganje obratit?)

MAROJE: Bokčilo, hod' tako za nami; u onomu zavij to. - Nosim onu stvar ku ti rekoh.

MARO: U ime Božije!

Treći prizor

POMET (sam), zatim GULISAV Hrvat

POMET: Vrag uzeo srjeću i nesrjeću. Fortunu pišu ženom ne zaman; i dobro čine tu joj čâs činit, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru; sad te kareca, a sad te duši. Tko joj je kriv? Ma bogme je ona meni kriva! Da vrag uzme tu nje moć, kojome na čas čini smijejat ljudi, na čas plakat. Vražija njeka ženska narav! Scijenim da aposta čini, da se ja sad malo proplačem, a da se ona nasmijeje. Nasmijej se, nasmijej se! Bogme plačem srcem, plačem očima, - plakat ženska je stvar! U kojoj prosperitati do malo prije bijeh; štono se reče, olova mi plivahu s mojijem Tudeškom. Veće nije moj! Bandeškao me je iz svoje kuće. Uživah raj zemaljski. Ajme, jeda ja snim ovo? Ah, Bože, ali je bilj? Hajme, bilj je, bogme je nazbilj! Ah, nevoljni Pomete, počeše mi usta pucat na one vivande, na manu nebesku. A gdje sada da se konsolaš, trbuše, moj dragi gospodine? Primi u pacijenciju; odsela ćeš kadgodi i srdjelicom se pasat. Žao mi je, meni se ne more smanje, ma si ti u to vazda galant bio, - u travaljah se si dobro nosio; a dobar se mrnar u fortunu poznava. A i octičice ako se kadgodi napineš, reci: i ovo je za bolje; tko nije provao zlo, ne zna što je dobro. Za octikom slađa će bit mavasijica, i za ukropom i srdjelami bolje ćeš gustat kapune, torte, jarebice i fadžane. Ja te i sad u adversitati s baretom u ruci onoram, i nijesam kako i njeki ki u dobru prijatelja ljube, u zlu ne čine ga se vidjet. Proplakah od njeke tenerece, er mi ga je žao; pateškaće za kigodi čas, - ne udugo. A tu mi sperancu dava narav od fortune, koja je kako i njeka koju dunižah: sad mi dobru čijeru činjaše a sad zlu; sad me činjaše plakat, opet učas smijejat. Ja, koliko za mene, ne gubim se, imam veliko animo; za ovoga mi je kompanja malo trudno. Ja ne znam ki je vrag momu Tudešku, - tisuću vraga na mene napanjkao. Kom k njemu dođoh, na me se izbeči: "Traditor, fuggir casa mia!" - "Signor Ugo, što je za Boga?" - "Ti štar, ti guartar!" Potegnu njeke kordetine na tudešku, - ja prjedah nogami, a rekoh trbuhu: "Korizma ti! Veće odsela posti". Dvojica mi se je danaska oružjem života hitala, - još sam, još sam Pomet, bogme Pomet! Sinjor Marin s oružjem na mene! Ah, Popiva, Popiva, ovdi ide od ribaoda do ribaoda; vidjećemo tko će veći ribalad bit. Ma ovo njekoga odovud, na mene gleda; da ga nije ki vrag na mene poslao, da me posiječe: Bolje je škivat.

GULISAV: O quel omo dabben!

POMET: Ah?

GULISAV: O, našijenče!

POMET: Što, an?

GULISAV: Nebore, ne bježi!

POMET: Odkle si ti? Tko si ti?

GULISAV: Prijatelj sam, nebore, približaj se.

POMET: Brate, prosti; i neprijatelji većekrat tako reku, a kordom se ukažu neprijatelji. Ma te vidim dobra čovjeka; da' mi ruku! Odkle te imamo?

GULISAV: Dobar junače, idem iz tudeške zemlje velicijem poslom. Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio.

POMET: Kako je toj kćeri njegovo' bilo ime?

GULISAV: Mandalijena. Ondardo ovde stao u Bnecijeh, veliko brijeme na trgovine nastojeći, i tu u Bnecijeh obljubi jednu vladiku bnetačku; š njom ima kćer Mandalijenu. Tu tu kćer uza se uzdrži; djevojka uzraste, u njoj se učini golema vladika. Htjedbude nesrjeća, jedan susid vlastelin bnetački vrže oko na djevojku, a djevojka na njega. Jedan dan izvede devojku iz kuće od oca; s divojkom umaha uteče. Otac velike stvari čini za opet imat devojku, devojka, kako pobježe, veće se ne vrati.

POMET: Ter što bi htio sad taj otac? Onda ju nije mogao nać, a sad, do sto godiš, gdje da ju nađe?

GULISAV: Gospodin Ondardo u početak je veoma iskao tu divojku, pak, kad se je u svoj dom u Augustu vrnuo i oženil se i imal djecu, veće nije mario za devojku Mandalijenu.

POMET: Da sada što bi htio?

GULISAV: Žena mu umri, djeca mu pomriše, imanje veliko ima. Spomenul se je od divojke Mandaline; mene je poslao da išćem, da pitam, da gledam, da obećam tko bi ju iznašao.

POMET: Da što obećaš?

GULISAV: Pineza sto škudi, tko mi ju obnajde.

POMET: I ti ne bi zao kolač bio! Ma to gdje da se nađe?

GULISAV: Ako je živa, moj junače, obnajti se će.

POMET: Da, da ka druga Mandalijena reče: "Ja sam" za uljesti u imanje, a ne bude njegova kći? Er se u duga godišta obrazi priobražaju.

GULISAV: Junače, zlamenja su! Pod livom sisom ima madež i na ruci ima zlamenje koje ja znam. Babka je š njome, ako nî priminula s segaj svita.

POMET: Dobar junače, čuo sam; i ja ću poispitat, jeda i ja sto škudi dobudem. Gdje ćeš na stan?

GULISAV: Ovdi ću na voštariju bit della grassezza; hod' da sa mnom piješ.

POMET: Hvala, junače, opet se ćemo stat - imam sad njeku potrjebu.

Četvrti prizor

POMET, zatim PETRUNJELA

POMET: Da se vrag umiža rusatom vodom, da mi se srjeća u favor obrne, da se Mande u Mandalijenu stvori, ja bih dobio sto škuda. Ma ja viđu, danas nijesam te srjeće, i scijenim da oni sve tlapljaše; ja scijenim, htijaše da ga povedem doma, da ga gostim. Muzuvijer od muzuvijera malo može avancat. - Ma ovo Petrunjele odovud; nješto mrmori u sebi. Poću, s vragom, čut što govori; a ne smijem joj se ni javit. Svak me se je odvrgao; na koga bogovi, na toga i ljudi.

PETRUNJELA: Nut, tako ti vrag dušu ne uzeo, pođ' se uzda' i vjeruj u slatke riječi, spuštaj se u pse! Tot kako oslici mojoj gospođi: "Maro, moja duša, Maro, moje srce, signur Marin!"; da ne budem mojijem očima vidjela, ne bih vjerovala.

POMET: (Nješto će bit.)

PETRUNJELA: Brižna, tri tisuće dukata otidoše, odnose svite oni zlostar.

POMET: (Ne mogu srcu odoljet da ne ispitam Petrunjele što je.) - Petre, i ti li si na tvoga Pometa? Hoć' me za mrtva? Na, ubij me!

PETRUNJELA: Pomete, tako ti vjere, nemoj mi daj još ti k tuzi pristajat.

POMET: Petrunjela, molim te kao kraljicu, moja gospođe, spovjeđ mi što je.

PETRUNJELA: Velika ti ću vraga spovijedat! Sve traditur, sve asisini! Brižna, tri tisuće dukata! "Maro moj!" - Maro vrag i njegov otac!

POMET: Bogme vam je je Maro kalao! Pometa ne htjeste čut, rugahote se Pometom, mahnitice! S istinom Pomet biješe došao, a vi ašišine htjeste slušat, - tot vam! Nu što je, za Boga, što su tradituri učinili?

PETRUNJELA: Učiniše bogme, rasuta, tri tisuće dukât. Posla me gospođa da spijam tko je ti Marov otac. Vidjeh Sadi Žudjela; upitah ga tko je Marov otac. Ukaza mi uš njeku u razdrtoj čošini gdje otvora magadzin, a stoji za njim rpa bastaha. Upitah jeda će nosit sve trgovine, koje je iz grada donio, u oni magadzin. Reče mi Sadi Žudio: "Ma gdje? Ovdi su svite za koje je sinjora obećala tri tisuće dukata". Gledam što će oni starac učinit. Ize sve one svite nadvor i odnese ih s bastasi ne znam gdje k vragu. Tako ončas meni Sadi Žudio reče: "Vidiš li? Marov otac odnije". Reče mi latinski: "Pare de misser portao robe, odnije svite; ja ću se poć platit na banku od sinjorinijeh dinara". Tot gospođa moja prihari tri tisuće dukat!

POMET: Tot joj u bradu! Ne htje mene čut; ja bijeh s tizijem došao, ja sam sve znao. Marov otac žudio je, mjedeničar, došao je, er je čuo da pendža, da mu uzme sve što nađe prid njim i da ga dvigne odovle, i misli ga dezeredirat.

PETRUNJELA: Brižna, a mi ne znali ništa! Moja gospođa desperat se će.

POMET: Da ti sinjor, vethi sinjor Marin, biješe li tu kad mu otac odnije te svite?

PETRUNJELA: Ne, odaslao ga njegdi biješe.

POMET: Trat Dunda Maroja! Petrunjela, sad poznate tko vam je prijatelj. Prije neg pođeš doma, neka te upitam jednu stvar.

PETRUNJELA: Veliku me tugu upitaj! Sjetna ve Petre, s kojijem ću kolačem gospođi poć.

POMET: Petrunjela, ovdi ovoliko nu me čuj. Ona starica koja je u vašoj kući je li baba sinjore?

PETRUNJELA: Jes, a zašto?

POMET: Za dobro. Umije li tudeški govoriti?

PETRUNJELA: Ta je baba iz tudeške zemlje.

POMET: Iz tudeške je zemlje!

PETRUNJELA: Brže je i gospođa iz tudeške zemlje; meni je spovidjela er je joj otac Tudešak; ma ne zna za njega ništa.

POMET: Sinjori Lauri otac je Tudešak! Ah, Petrunjela, da zašto se ovdi zove signora Laura a u Kotoru se zvaše Mande?

PETRUNJELA: Prvo joj je ime bilo Mandalijena; tako ju u Kotoru i zvahu Mandom, a ovdi je u Rimu promijenila ime za veće uzroka: nješto cijeć oca, er ju je vele iskao, htio ju je zaklat. Brižan Pomete, što to činiš?

POMET: Ah, moja Petrunjelico, na t' ovi škud, kup' štogodi za moju ljubav.

PETRUNJELA: Pomete, što je ovo? Ti se salacaš?

POMET: Petre, kralja me si danas učinila! Odsela pitaj što ćeš od mene.

PETRUNJELA: Brižna, što ću pitat? Ne imam što.

POMET: A ja ću u tebe pitat! Reci sinjori Lauri: "Još ću ukazat da ti sam veći prijatelj neg ga si nigda imala".

PETRUNJELA: Sjetna, nemoj joj govorit er ti sam ja spovidjela er joj je otac Tudešak i er je ime promijenila; ona to vele taji. Jezus, ne bi mi života bilo, da uzazna er ti sam ja spovidjela.

POMET: Petrunjelice, još imam s tobom použivat, - ne drugo! Reci sinjori Lauri: "Da te Tudešak, moj gospodar, hoće uzet za ženu, bi li htjela?" I reci joj: "Znaj er je ovi Tudešak vlastelin bogatac od peset tisuć dukata".

PETRUNJELA: Pômo, velika je ta! Tko bi se toga odvrgao? Ja za nju obećavam: ona će to učinit, i toliko veće, er je i ona Tudeška.

POMET: Pođ' joj tako reci, i doću malo poslije k vam.

PETRUNJELA: Bog tebe poljubio ki nas toliko ljubiš. - Žî mi duša kako je ovi Pomet vele vrijedan prijatelj od naše kuće. Ah, zaboravih mimogrede kupit dvije litre sapluna! Namoru, prije neg doma pođem, pođ ga ću časom uzet.

POMET: Ah, srjećo, moja srjećo, fortuna draga, sad poznam er se mnom špotaš; očito vidim er se sa mnom salacaš, i vidim er me ljubiš; bogme me ljubiš; a ja, žî mi, ja tvoj, mahnit sam za tobom. A tko me je dosle pitao bokuni popovskijemi nego ti? A sad me malo poognjijevi, - zašto? Za učinit me svasma čestita i blažena: dala mi si po ruke okazijon da deventam što ne bih veće mogao žudjet. Sinjor Ugo, la signora e tua. - Signora Laura, Mande, Mandalijena, bogme si ti ona Mandalijena, kći de Ondardo de Augusta. Signor Ugo, čestita te ću učinit: dat ti ću sinjoru Lauru, da je do smrti tvoja s velicijem imanjem. Signora Laura, dat ti ću za tvoga vjerenika vlastelina mlada, bogata. Ja vam ovo dobro činim, bogme će ovako bit! - Ma koga vidim odovud? Dundo je Maroje s Bokčilom. Ovo čovjeka, umije se nosit: ize iz morske pučine tri tisuće dukat. Nješto govore; poću čut što govore. </poem>

Šesti prizor

MAROJE, BOKČILO, MARO, POMET (skriven)

MAROJE: Bokčilo, ponijeh li se kao? Ja sam sikur veće za tri tisuće dukata; izeh lavu iz nokata velik bokun!

BOKČILO: Što je meni za to, ako i ja ne okusim kus od toga bokuna? Ne može li mi bit od one karižice dzubun i bragešice?

MAROJE: Bokčilo, sve će bit, mi smo na dobru skoku.

BOKČILO: Sve će bit, kad mene ne uzbude! Jaoh si ve moja ledja! Teške ti bijehu one bale: prikidoše me.

MAROJE: Muči, Bokčilo! Ovo onoga meštra! Činiću se da ga ne poznavam; munitom ga ću platit kojom je on mene platio.

MARO: Ah, kurviću, kao ja ostavih ključe od magadzina onomu vragu?! Ma ovo ga, per Dio! - Ćaćko!

MAROJE: Što je, brajo? Tko si ti? Upoznao se si; koga pitaš?

POMET: (Ovo trata, gleda'te!)

MARO: Kako, koga pitam? Nijesam se upoznao!

MAROJE: Čigov si ti?

MARO: Vražiji sam, kad je tako. Što su te stvari?

MAROJE: Prikrsti se, mlače; ti nijesi sam.

POMET: (Ovo komedije!)

BOKČILO: (Ovdi je od muzuvijera do muzuvijera!)

MARO: Što su te ribaldarije? Da' mi ključe od magadzina; nijesu svite moje.

MAROJE: Assassin, all' assassino! Bokčilo, pomozi! Ladro, al ladro!

MARO: Ah, ne oče ma vraže jedan!

POMET: (Je li tko, svijete? Je li se igda ovaka komedija učinila?!)

MAROJE: Bokčilo, dobismo!

BOKČILO: Stučiše se dvije vuhve ne male, - otegnu veća!

MAROJE: Trijeba je i vuhva i sve bit, tko s vragovi ima što činit.

BOKČILO: Gospodaru, ti otac - on sin, ugodit se ćete.

MAROJE: Među lisicom i hrtom nije ugođaja. Ma ja sad lisica bih, a on me je naučio. I pođ'mo na voštariju, da činim da trunfaš.

BOKČILO: A bogme je i saporintija, one me bale utrudiše.

MAROJE: Uljez' unutra.

BOKČILO: Pate; nebit da bude.

Sedmi prizor

POMET, zatim MAZIJA

POMET: Komedije koje se nagledah! Sinjor Marin kao uškopljen vuk izmače, a dukati sinjorini staniše se u Dunda Maroja. Nut ljudi, odkad dinare skapulaju iza dna od Fara od Misine! Ma tko mu je meštar bio? Pomet! Pometovi su ovo trati; ja mu sam tramuntanu odkrio, a on je umio jedrit. - Ma koga vidim odovuda? Njeka je persona nova; para ovo Mazija s knjigami. On je! Štogodi će novo bit; fortuna me je počela s njekijem novijem personami stavljat naprijed. Jeda mi još s Mazijom bude koja srjeća. Ako što bi, Mazija, pripravi se, gostih te na bosansku. - Mazija, bevegna!

MAZIJA: Pomo, Pomete, da t' tokam ručicu. Seta Gospođe, hvala tebi! Dobar mi je glas kad te sam srio.

POMET: Muzuvijeru, što muzuvijeriš?

MAZIJA: Ja ću ovi put pit, jesti i trunfat na gospocku.

POMET: Unjigalo, s kijem unjigaš?

MAZIJA: Po setu Mariju, kao bih volio tebe srjesti neg papu.

POMET: Zašto, primorska haramijo?

MAZIJA: Zašto para da se su svi dobri bokuni s tobom pobratimili; gdje si ti, tuj se ije i pije i veselo stoji.

POMET: Dabogme veselo stoji, Mazija.

MAZIJA: Čuješ li ti? Hoće li mi koga vraga što bolje s tobom bit? Oto me uzmi za slugu, nea sam istom uza te. Po setu Gospođu, volio bih tebe služit neg jednoga biskupa.

POMET: Ah, ah, biskupa! Mazija, još ne znaš što sam ja u Rimu. Pjanico, istom za mnom hodi, moje se sjeni drži, ter ćeš vidjet tko je Pomet Trpeza.

MAZIJA: Ja znam te kad te sam napojio jednijem siromaškijem pô kutaoca vinca, a ti nebog, ne mogaše toralu kruha kupit; sad si veličak čovjek, ja sam siromah. Non conveniuntus xudielis cum samaritanorum.

POMET: Mazija, amo hodi; što je novo iz Grada?

MAZIJA: Novo je: Milašica sirenje prodava, prid Orlandom vino liče, junaci ga piju; krua ne manjka prid Lužom, ni vode na fontani.

POMET: Bracka mjero, to je sve staro! Je li što novo?

MAZIJA: Jes, mavasija je bila ovoga godišta po peset.

POMET: Je li ka knjiga?

MAZIJA: Bože, znaš li gdje stoji Maro Marojev? Knjiga mu je iz Grada.

POMET: Znam, ja sam svakčas š njim; ja mu je ću pridat.

MAZIJA: I njekomu Dživu druga ide. Tao ti vjere, Pomo, prida' to mi ih.

POMET: Hoću, lassa far a mi.

MAZIJA: Umrla je njeka udovica u Gradu i sinovi joj i kći, i ostavila je veliko imanje za sobom.

POMET: Tko je ta udovica?

MAZIJA: Ne znam, tu u knjigah piše. Poću ja, imam sto posala opravit. Pômo, da mi je štogodi bolje s tobom.

POMET: Mazija, da se pak stanemo, da te gostim, pjanico.

MAZIJA: Kao bracu zahvaljam, vuhvo.

Osmi prizor

POMET (sam)

POMET: Bogme će prvi Pomet znat ovu nôvu; morebit Pometu bude dobar kolač. Knjige su u mene; budem ih otvorit. Ma ja sam zašao u feličita, ter ne idem iskat moga idola, sinjor Uga, koji se je malo razgnijevio na mene. Kad mu donesem nôvu er je sinjora Laura Mandalijena kći Ondarda od Auguste, komu je umrla žena i djeca, i sinjora Mande ima bit ereda od velikoga imanja Ondardova; - cur? quare? cuius? neće mačka larda! - a Pomet će dobit sto dukataca! Ma na pari mari bijeh zaboravio. Poću ja najbrže na voštariju nać opeta onoga junaka Hrvata, da mi tko drugi ne izije lov koji sam ulovio, i da mi ga je bolje i ispitat. Bogme je Mande ova Mandalijena ku on ište, neće ina bit, senji su dosle svi. Ah, kud ja idem? Ovamo je na voštariji della grassezza, a sinjor Marin alodža veće na ošpedao.

Deveti prizor

PAVO NOVOBRĐANIN, KAMILO, GRUBIŠA, OŠTIJER, zatim PETRUNJELA

PAVO: Gospodine Kamilo, jesi li vješ u ovomu mjestu?

KAMILO: Misser si, ja zna sve.

GRUBIŠA: Tata, bijedan Grubiša, gdje si se jošte stanih, gdje ljudi svi "šu" parlaju, "šu-pšu", da im se vraguto slovo ne razumije.

PAVO: Da gdi je ovdi voštarija della sciocchezza?

OSTE: Alla sciocchezza, alla sciocchezza! Che domandate?

GRUBIŠA: Šo, šo, nuti svinje, gdje kako prasac šoka.

PAVO: Upita' ga je li ovdi alodžao njeki Dubrovčanin.

OSTE: Che, signori?

KAMILO: Sarebbe qui alloggiato nisciun Raužeo?

OSTE: Credo di si, i Ragužei sempre alloggiano qui da noi; ah, ci e un vecchio.

KAMILO: Jes, jedno staro.

PAVO: Toj će bit Maroje, moj prijatelj; rekli mi su da je u Rimu jes tri dni.

OSTE: Ovdi kodi, dobro vina!

GRUBIŠA: Bijedan, što tako šeperlakaš? Što ne govoriš kao hristjani govore? Ima li kako vino?

PAVO: Muči, svinjo, i za te li je govorit?!

OSTE: Vino dobro, vino dobro pito, sluko, pato.

KAMILO: O che spasso! Misser Paulo, pođi na voštarija e nađi starac Maroje.

PAVO: A ti, neć' li goru?

KAMILO: Hoću sada.

GRUBIŠA: Bijedan se Grubiša u latinsku zemlju doskitao, gdje se žabe i spuži ijedu, gdje se ogrestija pije i gdje se na ure oni bijedan obrok jede, gdje se u zdravjice ne pije, a voda se u vino lijeva. Tata, mili Bože, gdje si me moja srjeća, huda srjeća dovede? Gdje si, Pribrate, Radate, Vukmiru, Obrade, Radmile, moja ljubima družino? Daleko mi ste, bijedan!

KAMILO: O, che spasso di questa bestia.

OSTE: Che giavolo urli tu, ciera di buo?

GRUBIŠA: Ubo maj prc s bodilom!

OSTE: E buo ti e, un buo si.

PAVO: Grubiša, gori hodi, svinjo jedna; odavna ti nijesam dao tojaga.

GRUBIŠA: Prc voštac, - vlaški svetac. Ovi hoće bosti! - Ne bodi, ja t' velju, junaka!

OSTE: Bodi, bodi, va con giavolo!

KAMILO: E mandalo al burdello: e un poveracio. Pođi ti gori.

GRUBIŠA: Uh! uh!

KAMILO: E un faceto animal questo. Sin che costor se intertengono alla oštaria, vo' far un poco amor con questa signora. Ma ecco la sua massara, la par Schiavona.

PETRUNJELA: Brižna, što ja cknim? Imala sam i sapluna i sve ostavit, a najbrže potrčat i spovidjet gospođi štete, sramote i ruge koje sam čula i vidjela. Brižna, tri tisuće dukata otidoše gospođi! Marac, nut vrag ti dušu ne uzeo!

KAMILO: Indovinai ch' e Schiavona. - Djevojka, dobra djevojka, Dubrovniko?

PETRUNJELA: Brižna, tko je ovo? Kamilo je! Sjetan Kamilo, ovdi li si? Što ti je od Kate? Je li ve zdravo, Kâmo?

KAMILO: Ah, Milica, ti sa! Kako stoji?

PETRUNJELA: Dobro, Kamo; živi se vide kadgodi, a mrtvi nikada. Ma se ne chiama piu Milica, Petruniela sce chiama.

KAMILO: E latineški ti naučila? Stoji con la signora, lijepa signora i draga?

PETRUNJELA: Draga! Neka druzi draguju, - ti "draga" imaš, ne išti ve ti, Kamo, to.

KAMILO: Ne zlo za zlo mene pita de signora, - dobro hoću.

PETRUNJELA:


Dobro hoćeš,
dobro t' budi;
zlo ne žudi;
doma radi
i ne kradi
što nije tvoje,
zlato moje.

 

KAMILO: Ti govoriti i s rima.

PETRUNJELA: A bogme i versat umijem. Zbogom, Kamo, ovo mi gospođe na funjestru; imam veliku potrjebu

KAMILO: Čeka', čeka', gošpođa poždravi, O, che intertenimento!

PAVO: Signor Camillo!

KAMILO: Miscere.

PAVO: Uzidi gori.

KAMILO: Eccomi.

Deseti prizor

LAURA, PETRUNJELA

LAURA: Petruniella, che vol dir che tu se' stata tanto a tornar?

PETRUNJELA: Uh, madunna, triste nuve porto!

LAURA: Sjetna, što je? Naški mi govori!

PETRUNJELA: Ovizijem sam očima vidjela i ovizijem ušima čula!

LAURA: Što si čula?

PETRUNJELA: Maru je u Rim vjerenica došla i vjeren je!

LAURA: Ah, traditor!

PETRUNJELA: Tri tisuće si dukat izgubila; svite su odnijeli ončas! Ja sam vidjela gdje ih čini njeki zlostar odnijet.

LAURA: Ah, assassino, pođ' se uzda', pođ' se vjeruj! Traditor! Uzidi gori, Petrunjela.

Jedanaesti prizor

MARO (sam)

MARO: Hajmeh, zemljo, što se ne otvoriš, ter me ne proždreš? Da mi je ovoliku ne patit, da mi je mojijema očima ne gledat i tolikom penom ne patit krudeltati koje jesu li gdi pod nebom? Je li ovaki gdi na svijetu otac? Je li ovaka pod suncem lakomos u čovjeku? Za imat dinar - sina umorit! Hajmeh, veće sam ja otišao, veće meni ne ostaje neg stavit konopac na grlo ter se objesit. Prid sinjoru s kojijem očima imam doć? Hajmeh, ukazah se asasin prid njom! Prid moje kompanje s kojijem obrazom imam pristupit? Odrije me, ukaza me falita! Kako da se veće prid dobre ljudi ukažem? Ajmeh,- što je gorâ, - odkuda tolike duge da platim? Na sve strane me će potezati! A vrag uzeo kad sam živ, a veće ni mjedenice!

Ah, Popiva, ruino moja! Ah, Popiva, da tebe ne slušah, tri tisuće dukat naše bijehu! Ah, Popiva, da tvoj konselj ne slijeđah! Ah, Popiva, gdi te ću nać? Ima bit da je u Džanpjetra zlatara otišao rubin i dijamant uzet. Otidoše moje dvije kolajine i manilji; veće mi ne ostaje, ajmeh, za objed na voštariji platit; a ključ mi je od kuće u onoga moga manigoda koji me kolje. Ah, Popiva, jeda ne budeš ponio sinjori rubin i dijamant! U tomu samomu ostaje sva moja speranca. Ah, životu moj ludi, injoranti guvernu! Ah, sinjore, ah, kurve! Tko vas slijedi, onomu intravenja! Ah, moja ruino, moj sljepilu, ni znam kud ću ni što ću! Popivu da nađu.

Dvanaesti prizor

POPIVA, PETRUNJELA, zatim LAURA

POPIVA: Bože, kako li će proć stvar od one stare lisice do mlade? Imamo što činit s astutijem čovjekom. Poznao mu sam po čijeri, - ma sin mu je; ki može vrag bit? A Maro meni pošapta na uho: "Pođ' s kolajinami i s manilji, i trči u Džanpjetra zlatara: uzmi dijamant i rubin i ponesi ih najbrže u sinjore", - njeke njegove prješe, furije! Ki vrag zna što će bit: ne ostaje mu veće pice, a duga na sve strane! Još da mu otac kugodi novelu učini, lakomac. Uh, tako veće, kad mu drago, na ošpedao! Srce mi nješto govori da sinjori ne nosim ove dzoje; ma da joj ih ne ponesem, ter da štogodi intravenja, ne bi mi života š njim bilo. Sluga je za slušat gospodara: ja ću opravit što mi je rekao; ako što intravenja, neka on misli. (Tik, tok!)

PETRUNJELA: Chi batte giuso?

POPIVA: Petrunjelice, mâ grličice!

PETRUNJELA: Što si došao, tradituru jedan? Onako se čini, an?

POPIVA: Petre, što sam učinio neg te sam ljubnuo jednom? Ah, brže ono što te uštinuh?

PETRUNJELA: Drugo je, pse jedan!

POPIVA: Jeda mi gdi ruka uteče? Ako je ruka kriva, nijesam ja kriv.

        Ruka pođe,
        a ne dođe;
        ruku stuči,
        ruka muči.
        Kriv sam,
        tvoj sam;
        draga ljubi,
        tvoga slugu
        ne pogubi.

PETRUNJELA: Još se rugaš? Tradituru, pse jedan!

LAURA: Petrunjela, s kijem govoriš?

POPIVA: Sinjora, donio sam rubin i dijamant; ovake se dvije peče nijesu odavna u Rim donijele.

LAURA: Popiva, da gdi je sinjor Marin?

POPIVA: Sad će i on bit ovdi.

LAURA: Što učiniste tamo?

POPIVA: Sve dobro.

LAURA: Sve dobro? Dobro, nu čeka' doli.

POPIVA: Ono "sve dobro" ne delekta me! Da nije koga vraga uzaznala od onoga našega lakomca? Dohodi mi volja da joj ne dam ove dzoje.

LAURA: Popiva mio!

POPIVA: Signora!

LAURA: Nu da' sjemo!

POPIVA: Che bella cosa!

LAURA: Popiva, pođi najbrže i dovedi mi Mara; imam veliku potrjebu od njega.

POPIVA: Na tvoju zapovijed, trčim najbrže.

Trinaesti prizor

POPIVA, MARO

POPIVA (sam): Ova sinjora u čijeru i u govorenje para da nije ona, ali tko ima suspet od česa, tako mu i para i što nije. Ma ovo mi gospodara! Adio, malankonik ti je! Što će bit? - Gospodaru!

MARO: Ah, tradituru Popiva, ruino moja!

POPIVA: Što je za Boga?

MARO: Jeda si sinjori rubin i dijamant ponio?

POPIVA: Kako mi si rekao ja sam opravio.

MARO: Ah, tradituru! Ah, pse jedan! Ah, gdje mi je punjao, da zakoljem ovoga asasina!

POPIVA: Per amor de Dio, gospodaru, ustavi koloru!

MARO: Ah, ti, ruino moja! Ajme, što ću sada? Kudije li ću sada? Čemu živem? Što ne uzmem nož, ter ne dam svrhu tolicijem tugam?!

POPIVA: Za Boga, gospodaru, koja je tolika desperacijon? Repoza' malahno, svemu se može nać remedijo, kad se čovjek ne abandona; kad se abandona, i male stvari veliku mu tugu zadaju.

MARO: Ah, zli guvernu moj! Ah, moje malo naprijed mišljenje! Ah, oče vraže! A, Popiva, smrti moja, ti me, ribaode, dozakla!

POPIVA: Gosparu, njeka ti je boles i malankonija od srca stegla, ter ti i nevelika stvar prem velika para; nemo' tako!

MARO: Ah, Popiva, dinarâ veće nije, čâs izgubih, eredita veće ne mogu imat, duzi na sve strane, zlo patit ne umijem; što ću? Iz Rima se dvignut ne imam s čijem; ne imam veće ni gdje na stan poć. Ti si onomu vragu, a ne ocu, dao ključ od kuće, - obijati je sramota. Hajme, nesrećo, veoma t' me rasčinî!

POPIVA: Vidim, fortuna nas je na veliko zlo zbila; ma nu se malo akvijeta', malo repoza'.

MARO: Ovo sam repozao. Hajme, nađi štogodi, iznađi koje remedijo smrti mojoj.

POPIVA: Sinjora još ne zna ništa od tvojijeh stvari ni najmanje.

MARO: Oni neotac odnio je svite iz magadzina, a Žudio se je oni čas pošao valjat na banku od tri tisuće dukat.

POPIVA: Može li bit?! Ah, nut avaricije od čovjeka! To sinjora još ne zna ništa. Pođ' večeras u nje na večeru i na spanje, i dvignimo joj kugodi kolajinu, prsten, dzoju, pokli naša srjeća hoće tako, i sjutra najsjutrije otidimo.

MARO: To je najbolje našoj desperacijoni, to je remedijo najespeditije.

POPIVA: Ma kad dođeš k njoj, ne kaži malankoniju, usiluj se veseo bit. I prije neg u nje pođemo, pođ' vrati sajun i tu kapu Žudjelu, a uzmi tvoj sajun od veluta i kapu. A oramai je noć; večeras sinjora neće moć znati ove stvari, a sjutra znaj kako joj drago.

MARO: Asasin, bogme ostah asasin! Što se će po Rimu od mene govorit? Pođ'mo!

POPIVA: Ovdi ovoliko, ovdi nije inoga remedija.

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.