Dubrovnik ponovljen/Pjevanje V

Извор: Викизворник
Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje V




Pjevanje V

Jur u paše bosanskoga
     Ulak bješe dojezdio,
     I od cara velikoga
     Zapovijedi te donio, 2420
Kad nakazan zla pakljena,
     Koja staše uza nj muče,
     Za učinit ga nesmiljena,
     U svijes mu se skrovno uvuče
Ter ga ognjeno uze budit 2425
S mnogom silom, da ureda
Bude izvršit i ispunit,
Što car silni zapovieda;
Kažući mu još saviše, 4
Da će primit i on isti,
Kad Dubrovnik satariše,
Mnoga dobra i koristi.
Na vladanju bješe od Bosne 5
Carev zli zet Ali paša,
Ćudi u svemu nemilosne,
Pun hitrine, tlapa, i laža;
Koji s mnogom lakomosti, 6
U načinu sviem nepravu
Satiraše ljuto dosti
Svakoliku tu državu.
DUBROVNIK PONOVLJEN 73
On videći u toj zgodi, 7
Ku mu poda car čestiti,
Čes gdje mu se slavna rodi
Za sve biće uzvisiti ;
Još najliše gdje mu rješe, 8
Mnogo španjskieh da bojnika
U plavim se svoim poteže
Grada u pomoć Dubrovnika;
Na sve strane posla glase 9
Pašaluka od svojega,
Da na vojsku svak spravlja se,
I da hrlo sliedi njega.
Paček srdit i pun gnjeva, 10
Da sve čete skupi brže,
Kod bieloga Sarajeva
Svoj na polje šator vrže ;
Gdje počeka njekoliko, 11
Dokli odasvud iskupi se
Bojno mnoštvo svekoliko,
Ke pod njime nabodi se.
I prispielo bivši vrieme, 12
Da se veće- na put diže,
Hotje vojsku s bojnicime
Da prigleda i raspiše.
Tiem naredi, netom svane 13
Da u junačkoj budu dici
Prikazat mu sve vojštane
Vojevode svikolici;
I da prida nj bude proći 14
Bojna vojska svakolika,
Da zna ke su u njoj moći
I pješaka i konjika.
Jur u istoku jasna zbra 15
Svietlicm ključem suha zlata
Od nebeskieh višnjieh dvora
Otvoraše zlatna vrata,
I gizdavoj po vedrini 16
Puine ruse prosipjaše,
Da put suncu liep učini,
Ke se za njom potežaše:
74 PJEVANJE V.
Kad pašiniem prid šatorom 17
Trublje i bubnji udariše,
Ter s velikiem rogoborom
Silnu vojsku probudiše.
Svak ureda tad se spravi, 18
Sred vesele sviem požude.
Da u junačkoj bojnoj slavi
Prikazat se paši bude ;
Koji bivši podranio 19
Netom dan se bieli oglasi,
Bješe šator rastvorio,
Da svu vojsku redom pazi.
Liep tumban mu oko čela 20
Bieljaše se u sto reda,
A sja okolo mnoš tugdjela,
Gdje s povitiem nogam sjeda.
Ponosi se u haljini 21
Od grimiza i od svile,
I uzmnaža svoj' vrlini
Oštrom slikom veće sile.
Oko njega s strane oboje 22
Dvorani se mnogi vide,
Kl svezaniem rukam stoje,
I na službi prid njim blide.
Vrh pristolja gospockoga 23
On ponosit tako sjedi,
Ter s pogleda ohologa
Svačia srca strahom ledi:
I čim bojne gleda čete 24
Redom tuda gdje prohode,
Sve uzmnaža jede klete
Dubrovačke vrh slobode.
Od sve vojske svi se stiezi 25
Redom njemu poklanjaju;
Urnebes je do nebesi,
Što svud bubnji udaraju.
Žamor stoji bojnich ljudi ; 26
Od konja se rža čuje;
Oružje se svietli od svudi;
Ponosno se svak raduje;
DUBROVNIK PONOVLJEN 75
Ufajući s tezieh sprava, 27
Za smiriti sve pohlepe,
Dubrovačkieh iz država
Doniet doma plienc liepe.
Nu Naj čauš poglaviti 28
Bivši biljeg učinio,
Da ima vojska veće iti,
Kakono je razredio;
Sve se čete uputiš e 29
Razdieljene veće u reda,
I sve stiege otvoriše
Ali paši da ih gleda.
Hagji Osman prvi pogje 30
Glasoviti vojevoda,
Kl s junačkiem četam dogje,
Kih srebrna Bosna poda.
^ On od prvieh jošte lita 31
Naučio se bješe u boju
Činit djela čudnovita, *
I hitrinu kazat svoju.
Dvie tisuće bješe š njime 32
Bojnieh pješac', i konjika,
Ki junaštvom hrabrenime
Svud slovljahu puni dika.
Drugu četu Hasan vodi, 33
Vitez vriedan nad sve ine;
Š njim su bojni svi narodi
Od Sarajske pokrajine.
Njega hitra vidio bi, 34
Kada konja tecijaše,
Striele iz luka puštavo bi,
Kiem u biljeg udaraše;
v I tekući tako plaho 35
Štit s zemlje bi dokučio,
Ni bi konja za to sjaho,
Ni tieka mu ustavio.
Šeset konjik' njega sliedi, 36
I pješnika još toliko;
Niesu ljuti tač medvjedi,
Ko je u njih srce priko.
76 DUBROVNIK PONOVLJEN
Za Mehmetom treća četa 37
U oružju poteži se,
Koga 'e narav huda i kleta,
Čim u grabšam othrani se.
Jaše on konja crne dlake, 38
Ki se u bieloj rodi zviezdi:
Tvrdovit je ćudi opake,
Sličnu temu koga jezdi.
Š njime 'e peset krajišnika, 39
Ki viteške konje jašu,
I toliko još pješnika,
Ki junašku krepos kažu.
Delia Kanse za tiem pazi 40
Jezdit konja na zelenu;
Iz oči mu tries izlazi,
Sliku ima ne smiljenu;
Zna od boja sve načine, 41
Sve nauke i kreposti;
Nu 'e naravne pun vrline,
I opake nemilosti.
Osam stotin' bojnieh ljudi 42
Banje od Luke sobom vodi,
Ki su oholi, ljuti, i nudi,
Lasni opriet se svakoj zgodi.
Za tiem jezdi Omer Aga, 43
Dobar junak u sva djela;
Nu 'e tiigjega željan blaga,
Lakomos ga bivši opsjela.
Jajčana je š njim tisuća, 44
Samiem strielam ki se biju;
Krepos im je tač moguća,
Da sve umicdu, da sve smiju.
Šaban Aga jezdi paka 45
Vriedni vitez i hrabreni;
Šest stotin je š njim junaka,
Ki smrt drže u nescieni.
Od Livna su sve mještani 46
I od bližnieh tezieh sela;
Po izboru izabrani
Na junačka bojna djela.
PJEVANJE V. 77
On uzdanje tako mnogo 47
U njihovoj snazi ima,
Da se dići, da bi mogo
Cielu vojsku razbit š njima.
A i tebe ne ustavi, 48
Sulimane, tega od boja,
Sa svom silom sve ljubavi
Fatma ljubi mila tvoja.
Koja tužna što ne učini 49
Da ne budeš od nje poći,
Neg ljuvenoj u milini
Da je grliš sve dni i noći?
Sve iskube zlatne žice, 50
I snježane prsi izlupa ;
Pače izgrdi rajsko lice,
I na sablju još nastupa,
Klikujući: moj zlotvore, 51
Toli ti je vojska draža,
Neg li uživat me pozore,
Gdje svu rados raj uzmnaža?
Ter tot ti je lašnje bilo 52
U oružju poć truditi,
Neg tve čedo drago i milo
ĆelIilviaetčii izagmrlainti?ove—bješe, 53
Liepa Fatma s kiem procvili,
Sulimana ne ustaviše,
Da se od nje ne odili.
Dosje i sobom on dovede 54
Od Valjeva ljudi vrle,
Kojieh dio pješki grede,
Dio jaše konje hrle.
U sve bjehu tri tisuće, 55
Cviet najjače od mladosti,
Mnoge vlasti i moguće,
I junačke hrabrenosti;
Ki u sviesti svoj' scienjahu, 56
Da Dubrovnik paša uzeće,
Ter veselo svi hogjahu
Obogati t s takc sreće.
78 DUBROVNIK PONOVLJEN
Za oveziem se pak prikaza 57
Beg Husain svojom četom,
Grde slike, strašna obraza,
I ponosit s čudi kletom.
Sedam stotin' Pazaraca, 58
I kieh bližnje župe daše,
Dio konjika, dio pješaka,
Zaedno sobom on vogjaše.
Strašni Imbraim pak izide, 59
Crni arapin i grdobni,
Prid kiem mnozi strašno blide,
Kad izvrati pogled zlobni.
Jaše konja dlake biele 60
I diči se u oklopju,
Paše sablju luk i striele,
I junak je vro na konju.
Osam stotin' sobom vodi 61
Bačkieh pješac' i konjika,
Koji srnu u slobodi
Na pogubu Dubrovnika.
Najzadnja se četa paka 62
Sa svom vojskom vidjet čini ;
Dvie tisuće tu 'e junaka,
Ki su uzrasli u vrlini.
Sarajevo njih otpravi, 63
Da pašinu vojsku slide,
Kieh on u svu četu stavi,
Da s Kjehajom zada ide.
Bjehu" u četi toj ujedno 64
Sve džonlije i delije ;
Svaki ima srce vriedno,
I hrabreno bit se umije.
Vrhu kopja stiege svione „ 65
Svak na konju nosi svomu ;
Dviesti 'e družbe te smione ;
Koža vučia na svakomu.
Sljegjahu ih Sarigeti, 66
Ki na brzijeh konjih jašu;
Pod puškam su svi vidjeti;
Svi krvnika sliku kažu.
"
PJEVANJE V. 79
Stotina je družbe take; 67
Kako taraš svaki reži;
Nose od gvozdja svi kolčake;
U gvozdenoj idu mreži.
Sto pješaka za tiem hode 68
U kožami divljeh zviri ;
Svaki u čelo sve zabode
Kitu perja, ka se širi.
Pod puškam su svikolici, 69
I na bedri sablju nose,
U viteškoj tere dici
Oholo se svi ponose.
Buljak Baša za njim' jaše ; 70
Radaman je ime njemu;
Prvi 'e vitez on kod paše,
I čuven je svegj u svemu.
Sedam konja pak jedeka 71
Imbrahori vode redom,
Ljuta srca, žvala meka,
Vladaju se svi pogledom.
Grimizom su pokriveni 72
Vrh sedala svieh od zlata,
Na svakom je štit zlaćeni,
Bat i ćorda svim bogata.
Za tijem se bez nikoga 73
Kurt Kjehaja paša vidi,
Gdje vrh konja ohologa
Mješte paše vojsku slidi.
Janjičara mladieh kolo, 74
Zlaćeniema šarkulami,
Idu pješki njega okolo,
Noseć harbe u rukami.
Svione stiege sve zelene 75
Za tiem nose tri konjika,
Zlatnom žicom izvezene
Na priliku od jezika.
Za tiem ide na konjima 76
Šeset mladieh Jaoglana,
Kurt Kjehaja kojieh ima
Megju mnoštvom svoih dvorana.
80 DUBROVNIK PONOVLJEN
Svi dva po dva liepu u redu 77
Brze konje sve jezdjahu;
Munju nose u pogledu,
U oružju sunce sjahu.
Na konjima najzadnji su 78
Bubnji, trublje, i svirale,
S kieh sve gore zamnile su,
Što su urnebes svoj puštale.
Mnoš mazaka i kobila, 79
Ke potrebne stvari nose,
I kamila mnoga sila,
Provodi se tu napose.
Iz planina kojieh sliede 80
Njeke vlaške lupežiue,
Kojieh mnoštvo na pljen grede,
Dubrovačke u krajine.
Oružje je njih tojaga, 81
Divlje srce, praća, i kami,
I kamena tvrda snaga
U kameniem sviem stranami.
Kako divlje koze skaču, 82
I po grmu svud se veru;
Bosom nogom plešu draču,
I njom mesa ne oderu.
Crna 'e zemlja njim' postelja, 83
A uzglavje kami tvrdi;
Neznanoga jedu zelja;
Ko medvjedi svi su grdi.
Trpeći su u nevolji, 84
Lastan svaki trud imaju,
I za to su svi najbolji
Da gradove potkopaju.
Ali bivši Ali paša 85
Vojsku tako razvidio,
Rados mu se mnoga uzmnaža,
Do neba je uzrastio.
Gleda silu svu veliku, 86
S kom se oholi na sem sviti,
Da će gradu Dubrovniku
U čas mire osvojiti.
PJEVANJE V. 81
I zasve mu s carskieh vrata 87
Zapoviedi take ne bi,
Sliep u željan svietla zlata
Tako odluči on u sebi ;
Er ko začu, španjske plavi 88
Da na pomoć idu gradu,
U svu pamet miso stavi,
Da ga njima ne pridadu.
Što kad bi se dogodilo, 89
Zna, ne bi mu bilo časno;
A ino svako drži dilo
Za ispuniti srcem lasno.
Tijem ončas Agu otpravlja, 90
I š njim svoje zapoviedi,
Da se vojska ne ustavlja,
Neg' naprieda put da sliedi.
I bivši se tu najbrže 91
S gospodome pogostio,
Na bojna se konja vrže,
Ter je čete sve sliedio.
Musli Efendi š njime ide, 92
Ki Teftedar jes od Bosne;
A i mnozi ga jošter slide
Slavne vlasti i kreposne.
Saraevskoga Muhlu vodi 93
Ki sve pravde zna i sudi,
Da u potrebnoj svakoj zgodi
Namiera se uza nj svudi.
Put Mostara put obrati, 94
I putuje s prešom takom,
Hoteći se prie sastati
S Hercegovskiem još Sandžakom;
Komu piso bješe od prije, 95
Da ga s vojskom čekat bude,
Da š njim združen smionije
Silne izvrši sve požude.
Nu ovako čim putuje 96
Iz Bosanskieh on država,
U gradu se strahom čuje
Sva njegova tako sprava.
(Palmotič 6
82 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ter zli glasi svies smetaju 97
Dubrovačke sve gospode,
Oprieti se da ne znaju
Na žestoke take zgode.
Još najliše u isto vrieme 98
Gdje gjenero dogje k njima
S korabljama mletačkjeme,
Da za dužda grad uzima;
Silnieh turak' strašeći se, 99
Da ga ne bi prigrabili,
Gdje na nj s vojskom uputi se
Ali paša sviem nemili.
Vrh žalosne te nesreće 100
Jača dogje još nevolja
S knjigonošom, ki pun smeće
Dogje iz grada Drenopolja.
S kiem u listu razumješe 101
Kako srdit i nemio
Gar, ištući blago, bješe
Poklisare zatvorio ;
I da hoće grad uzeti, 102
Ako uz harač tu na vrata
Ne budu mu još donieti
Trista vreća srebra i zlata.
Ove brige poraziše 103
Svu gospodu od vladanja;
Svak je smeten, svak uzdiše,
Svak je plačna pun skončanja.
Vide zlata da ne imaju, 104
Silnom caru da pogode;
A bez tega svi poznaju
Da će ostati bez slobode.
Vide, s vojskom paša od Bosne 105
Gdje oružan ide k njima,
Gdje ima misli nemilosne,
Grad Dubrovnik da uzima.
Vide, s mnogom da napasti 106
I gjenero još nastoji,
I da prieti silnom vlasti
Da grad uzme i osvoji.
PJEVANJE V. 83
Što da budu učiniti 107
Megju zmajom, megju lavom?
Kako će se moć jačiti
S oholasti njih nepravom?
Njeko veli, da se budu 108
Raspisane čete zvati,
Nepriatelju da se hudu
Š njima budu odrvati.
Njeko pravi i razloži 109
Pun pripasti izvan mjere,
Da se Mlecim grad podloži,
Ki kršćanske jesu vjere.
Njeko videć da ni'e lieka 110
Ne nadanoj toj nesreći,
Veli, da se tu ne čeka
Silni turčin i mrzeći;
Neg' najbrže da se uteče 1.11
Put latinskieh liepieh strana,
Turska sablja gdje ne sieče,
Neg' sloboda cti poznana.
Ovako se natjecahu 112
Megju sobom sva gospoda,
I odlučit ne umijahu
Što će činit sred tieh zgoda.
Kad pustinjak Pavo znani 113
Dogje iznenad k njima u vieće,
Da svoj kroz svjet razabrani
Pomože ih u te smeće.
On se iz prvieh bješe doba 114
Višnjem' Bogu posvetio,
I daleko svieta i zloba
Na Daksu se uklonio;
Gdje otoku na ovomu 115
Vas kostretnoj u haljini,
Bogu ugodan nebeskomu
Svegj pokoru ljutu čini;
Ter Frančeska ubogoga, 116
Ki bogatom slovi slavom,
Drži za oca draga svoga
I s ljubavi dvori pravom-
84 DUBROVNIK PONOVLJEN
Nikad vrieme sve isprazno 117
U tieh strana ne trajaše;
Svegj postit mu bješe lasno,
Svegj se bičim satiraše.
Vidješe ga veće puta 118
Braća ostala sveta reda,
K nebu od zemlje podignuta,
Svietla lica i pogleda.
I znajući višnjoj vlasti 119
Da 'e dobrotom ugodio,
Činjahu mu mnoge časti,
I sviem bješe drag i mio.
Dubrovnik ga za proroka 120
I za sveca drži svoga,
Er njegova svies visoka
Molbam svojiem steže Boga.
.1 cjeć toga ko boluje 121
Ali kojiem zlom se muči,
Njega moli, dvori, i štuje,
Da ga višnjem priporuči.
Nikad u grad došo ne bi, 122
Ni bi se ikom do vidjeti,
Neg' velikoj pri potrebi
Kad što otajno ima rieti.
I ovoga puta u vieće 123
Bješe došo s višnjom voljom,
Da gospodu punu smeće
Razgovori srećom boljom.
Vlasi sveti prije zore 124
Objavio se bješe njemu,
Sred žestoke kad pokore
Moljaše se on višnjemu;
Učeći ga, ko će poći 125
Dat gospodi prave svjete,
Da potlače s višnjom moći
Nepriatelje hude i klete.
Na došašće starca sveta 126
Dubrovnik se razveseli,
Sniženo ga svak susreta,
Tognut kostret svak mu želi.
PJEVANJE V. 85
Gospoda ga liepo dosti 127
Svietlo u vieće sv£ primaju,
Ter za biljeg od radosti
To došašće uzimaju.
I oko njega svikolici 128
Zgragjeni se pomno opstiru,
Er njegovoj u desnici
Svoga zdravlja drže viru.
Znaju, molbe da njegove 129
Primjene su odizgara,
I kad rajsku pomoć zove,
Da ga nebo razgovara.
Znaju, da ni'e dobra tega 130
I te sreće na svem sviti,
Ku ne može u višnjega
Molbam svojim isprositi.
Paček znaju da je jaki 131
S rajskom vlasti djelovati,
Da se udes svjem opaki
U čes dobru priobrati.
Tiem bivši ga prigrlili 132
Sa sviem srcem, sa svom vlasti,
I pomno mu ućinili
Sve što veće mogu ćasti;
Moliti ga snižno uzeše, 133
Spovjediti da im bude,
Za što k njima došo bješe,
I nebeske ke su osude.
Je li ufanje ke u Bogu 134
Da će milost imat njima,
Odrvati da se mogu
Nepriateljim nemilima.
Koje li će sliedit pute 135
U ovakomu gorkom trudu,
Od pogube da se ljute
Ukloniti sviesno budu.
Silovani neka ni'esu 136
Neizrečenoj u nesreći,
Za pogodit zlu udesu,
Iz dragoga grada uteći.
'86 DUBROVNIK PONOVLJEN
Svikolici već mučahu, 137
I skupljeni u pameti
Pomne uši otvorahu,
Za čut Pavo što će rieti.
Ki bivši se poklonio 138
Svemu vieću, usta otvori,
Ter u licu blag i mio
Uze ovako da govori:
Blažen u viek kl pribiva 139
Božanstvenoj u milosti,
I vrh koga iskra siva
Od nebeske zgar svjetlosti ;
Blažen ko se uteko je 140
S praviem srcem kralju od nebi,
Ti potrebe neka u svoje
Svaka dobra ufa sebi.
Ne straši se svega svieta, 141
Dubrovniče gradu mili,
Sva pakljena vlas prokleta
Ni'e moguća da te ucvili.
U nebeskoj gori strani 142
Hrabren vitez sveti Vlasi
Tebi stoji na obrani,
Tve zločince da porazi.
On se jutros meni o zori 143
S blagom slikom objavio,
Ter mi otajna sva otvori
Ka je višnji odredio;
Veleći mi : pogji u vieće, 144
I gospoda čin' da znaju,
Da zlo niedno vidjet neće,
U višnjega dokli ufaju.
I reci im da nikako 145
U srcu se svom ne gube,
Zasve da im silni pako
Na sto strana jamu dube.
Neka uzdanje drže u Bogu, 146
A i oni neka čine
Svojom sviesti sve što mogu,
Za obranit sve krajine.
Njihoviem će podat svjeti 147
Božja krepost dobru zgodu,
Da će lasno moć' se oprieti,
I sačuvat svu slobodu.
A pakljeni dusi oholi, 148
Isprid višnje zgara vlasti,
Svi će u jame uteć doli
Od nemile zle propasti. —
Reče ovako, i odieli se 149
Taj čas mojih isprid oči,
Ter k nebesim povrati se
Svjetlji od sunca iz istoči.
A ja k vama dogjoh ovdi 150
S mnogom prešom i radosti,
Svies da vam se oslobodi
Silna od straha i žalosti.
Tiem, gospodo moja mila, 151
U srcu se zamirite,
Na hrabrena tere dila
Vaše odluke obratite.
Nepriatelji er kad budu 152
Smjenstvo vaše upaziti,
Promieniće miso hudu,
I u miru vas ostaviti.
A i cara će višnji obratit 153
Da ni'e srca jedovita,
I ohole mu misli skratit
U vas blaga da ne pita.
Lasno 'e činit sve višnjemu, 154
U njega se samo uzdajte,
On će svrhu dati svemu,
OdKoničpeosmaorncei,prseldaabjtoem. pl—avi 155
Kad se iznagju sred pučine,
More i vihar kad objavi
Strašnu silnu zle godine,
U svjetu se gube svomu, , 156
Čim ih smeta strah priljuti,
Da u moru oholomu
Tu ne budu poginuti;
88 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ako iznenad sunce isteče 157
I svedri se nebo od zgara,
Ter zlo vrieme sve uteče
I sva sila svieh vihara,
U oštrom strahu već ne blide, 158
I nesviesni ne predaju,
Neg' smiono svoj put slide
I na vjetar jedra daju:
Tako na rieč starca sveta 159
. Gospoda se razabraše,
Ni ih prednja miso smeta,
Ni se boje, ni se straše ;
Neg' smioni i hrabreni 160
Svi u srcu svomu ishode,
Držeć život u nescjeni
Za uzdizanje sve slobode.
Radi česa tu u vieću 161
Svete časti daju Bogu,
Ki im poda taku sreću
Da sve dobro poznat mogu«
• Zahvaljujuć pustinjaku, 162
1 moleć ga u naprieda
U potrebu tešku svaku
Da ih svjetom sviem ugleda;
Priporučit ter da bude 163
Svetom' Vlasi grad joštera
Svom obranom da ga bljude
Pakljenoga od čemera.
Ali hteći da razvide 164
Svjete koje on im poda,
Iz odluke neka izide
U vladanju dobra zgoda;
Ončas u grad narediše J65
Dozvat čete raspisane,
A pak redom učiniše
Poklisare na sve strane.
Jakimira i Bunića iqq
Silnom caru. Otmanskomu,
A vriednoga Kuničića
K Ali paši Bosanskomu.
Koga ončas otpravljaju 167
Da leteći k njemu hodi,
Prie neg vojsku ugledaju
Na Dubrovnik koju vodi.
K gjeneralu još poslaše . 168
Dva, odgovor ki će dati,
Da vik grada ne pridaše
Smrt dokli ih svieh ne skrati;
I da svojoj u pameti 169
Misli ne ima više toga,
Er da znadu svi umrieti
Ne pustiše grada svoga,
Gjenerfi se s korabljami 170
Nahogjaše tad sred Gruža,
Grad ištući da izmami,
Cim gospodu prietnjom kuša.
Poklisarom tiem bi lasno 171
Da se ončas š njim sastanu;
I on ih primi liepo i časno
S mnogom scienom na uzdanu.
Tu zajedno razložiše 172
S mnogiem znanjem i hitrosti,
Njegda blago govoriše,
Njegda smionom hrabrenosti.
Gjenero im grad hoteći, 173
Kaže u sržbi hitnju mnogu,
Prema turcim govoreći
Braniti ga da ne megu;
I da paši pridat će ga 174
Netom s vojskom dogje k njima,
Za to da on uzet će ga
Prije svojiem vojnicima;
Ne hoteći grad ovaki 175
Da u turskoj ruci ostane,
I da otole car opaki
Plieni i smeta sve kršćane.
A oni ga tu glaveći, 176
Da će prije svi umriti
U najgoroj tuzi i smeći
Neg' rogjeni grad puštiti;
90 DUBROVNIK PONOVLJEN
^
I da dokle svi ne izginu, 177
Neće niko moć' ikada
Najsilniju kroz vrlinu
Ugrabit im draga grada ;
Za Tad koga svi su spravni 178
Ne štegjeti svoje krvi,
I za steći život slavni
Smrt nehajat da ih smrvi.
Više ovoga mnogo rieći 179
S obje strane tada progje;
I gfenero još se prieči,
Hteći da ii grad s vojskom dogje.
Ali bivši razumio 180
Da mu ufanja nije tega,
Ko da se je razmislio
Stavnom sviesti vrhu svega,
Govorit im opet uze; 181
Take vaše hrabrenosti
Sbiljne ako su, ne mogu se
Neg' hvaliti veoma dosti.
Vi ako ste namislili 182
Za vas da grad uzdržite,
I ako ste odlučili
Da se od turak' obranite;
To mi 'e dosta, drugo neću, 183
I ja vas ću još pomoći,
Neka imate jakos veću
Sadruženi s našom moći.
Samo hoću od vas vjeru, 184
Neka poznam otvoreno
Da skrovitu ku nevjeru
Ne mislite vi vuhveno.
Tad mu s kletvom poklisari 185
Ončas desnu svoju daju,
Kuneći se, u privari
Nieduu miso da ne imaju;
Neg' s odlukom temeljitom • 186
Da grad hoće svoj braniti,
I rvat se sa sviem svitom,
I viku ga ne pustiti.
PJEVANJE V. 91
Tako zaedno utvrdiše 187
Da gjenero za dan koji
S korabljam se još ne diže,
Neg' li u Gružu da postoji.
Dokli vide paša od Bosne 188
Kud će obratit, k kojoj strani,
I ke" misli ne milosne
U oholu srcu hrani.
I bivši se s riječi stavnom 189
Megju sobom sgovorili,
Poklisari s časti slavnom
U grad su se povratili;
Dičeći se, da su umjeli 190
Svom hitrinom djelovati,
Da gjenero gradu želi
Prema turcim pomoć dati.
Što gospodi veoma milo 191
I ugodno bi začuti,
Er njihovo prvo dito
Čestito se tač uputi;
Da s početkom dobriem tako 192
Mogu ufati svrhu bolju,
S kom će odoljet na zlo svako,
I potlačit svu nevolju.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.