Danica2/PRIKAZANJE DRUGO

Извор: Викизворник
Danica
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE DRUGO-PRIKAZANJE DRUGO




                 PRIKAZANJE DRUGO

                   BAN HRVOJE I JERINA

HRVOJE:

     Da tako je huda vila
bez razloga, bez pameti,
ljubav moju pogrdila.
i drugoga hoće uzeti; 1070
     da tako je srce dala
inostranu vojevodi,
i njega je izabrala
najboljega od svijeh odi?!

JERINA:

     Tako, svijetli gospodine! 1075
za njim gori, njega scijeni
najboljega nad sve ine,
on je život nje ljubjeni;
     držana se njemu pravi,
njim se hvali, njim se diči, 1080
a o tvom bitju i ljubavi
ne da zavrć cijele riči.

HRVOJE:

     Da to jedan, koji ne bi
dostojan mi sluga bio,
malo naprijed ki pod nebi 1085
nije imo sunca dio,
     sad rad male službe i truda,
lijepom platom ki se izmjeri,
sva je želja, sva požuda
od kraljeve tašte kćeri!? 1090
     A ja, ki se ovdi brojim
izvan kralja od svijeh veći,
koji toliko blaga svojim,
da mu broja nije izreći,
     da sam prid njim u nestijeni, 1095
i da huda djevojčica
ne će podat srce meni,
ni bit moja vjerenica?!
     To li ne zna, da velika
veće moja čas gospodi, 1100
nego deset Dubrovnika,
nje ljubovnik gdi se rodi?
     i da ja sam od čeljadi
druge rodjen, neg u moru
koja iskati hranu radi, 1105
i u kamenu dube goru.
     Pradjedi su moji bili
od vijek vijeka svijetli bani,
mnoge grade gospodili,
svud scijeneni, svud poznani; 1110
     a njih da svijet vas ostali
trgovinam ne pomaga,
pod nebom se ne bi znali,
od nih ne bi bilo traga.
     Ako cijeni radi toga 1115
on za kraljem kralj ostati,
sud je njegov bez razloga,
u to ufanje zaman trati;
     od same se sad kriposti
mala čini čas i stijena, 1120
s poznanome ka svjetlosti
od bogatstva nije združena.

JERINA:

     Ne jada se i ne smeta,
svijetli bane nada svimi,
nu ako te kralj za zeta 1125
suproć volji kćerce primi?
     Trijeba je, da tad silom ona
njega volju sluša i slijedi,
i snižena i priklona
da je očinoj zapovijedi. 1130
     I za sve se zakle od prije,
van njegova ničija biti,
bez ćaćkove volje nije
mogla kletva taj slijediti.
     Nu da u bitju ja sam tvomu, 1135
ne bih se od nje dostojala,
pokli je srce sve drugomu,
a ne tebi darovala.
     Još je lijepijeh djevojčica,
ke se odreći tebe ne će, 1140
kako i ona svijetla lica
i visoka roda i sreće.

HRVOJE:

     Za nu vele već ne marim,
nu za misli sve pustiti,
hoću jošte jednom stvarim 1145
da me budeš poslužiti.

JERINA:

     Ja nositi ljubav mnogu
odavna sam tebi uzela;
služićute sve što mogu,
prem kako sam i počela. 1150

HRVOJE:

     U najgluše doba od noći
večeraska, lijepa moja,
u stan ću oni k tebi doći,
gdi spi često tva gospoja.
     Rekla mi si u inom stanu 1155
da sad leži huda vila,
i da je tebi na uzdanu
ležat u njem dopustila;
     tim kada se svuče naga,
u ložnicu da počine, 1160
krijući joj, moja draga,
ti pokradi sve haline
     Njima uresi sebe sama,
nu najliše na tvu glavu
ne laživa ruda prama 1165
nastoj stavit svu napravu.
     S uresom ćeš tijem mene,
kad ti budem biljeg dati,
na razblude naše općene
na prozoru dočekati. 1170
     Tako me ćeš odjevena
i večeras ti primiti,
i sveđ kada ćes ljuvena
to ti bude dopustiti.
     Kad me usprimaš u nje odjeći, 1175
privariti sam ću sebe,
uživati nju scijeneći,
što uživat budem tebe.
     Tako mi će proć po malo
od nje želja sva kolika, 1180
a u vrijeme ćeš biti ostalo
ti sva ljubav moja i dika.
     Hoću silom, da mi otiti
bude iz misli huda vila,
ne moj za to ti sumnjiti, 1185
da mi nijesi draga i mila.

JERINA:

     Veomi trudno djelo meni
tvoja milos narediva,
nu te je trijebi, moj ljubjeni,
služit, dokle budem živa. 1190
     Za goruštu ljubav mnogu,
ku ti nosim ja na sviti,
ni ti umijem, ni ti mogu,
ni ti se hoću protiviti.
     Sve ću stavit znanje moje, 1195
nastojaću sa svom vlasti,
privarene me gospoje
običajno ruho ukrasti;
     u njem ću te dočekati,
i večeras, dušo draga, 1200
i u naprijed vazda krati,
kad mi poda sreća blaga.
     U to smiri i ustavi
srca tvoga smeće ognjene,
ako služen, ma ljubavi, 1205
hoć’ podpuno bit od mene.

HRVOJE:

     Sve kolike moje smeće
stoji u tebi samiriti;
pođi, draga, ne ckni veće,
nastoj, ko ću miran biti. 1210





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.