Bijelka

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Bijelka
Писац: Игњат Ђурђевић



BIJELKA

Egloga četvrta

Zdržanje:

Medvjetko, divjak pastijer užežen za Bijelkom vilom, na nje nemilos tuži se




    MEDVJETKO SAM
 
   Čijem ne straši vučja grapsa
stado palo povrh zemlje,
a vjernoga straža oda psa
u lotrilu sopi i drijemlje,
   gdi činjaše malu sjencu 5
mutnu viru dubje rijetko
kraj litice na kladencu
popijevaše mlad Medvjetko:
   »Nadmite se, usta moja,
i ti, vrane, sa mnom začni, 10
neka čuje mâ gospoja
mojijeh dipli vapaj plačni.
   Bijelko medna, Bijelko lipa,
kû mi u srcu čes zasiječe,
s ke se život moj rasipa 15
i žeravom prži i peče,
   Bijelko, ljubim tebe samu,
er ljubit je tebe sila;
ti, kô požar trnje i slamu,
moj si pokoj popalila. 20
   Dočijem sada sunce od podna
poniknutu zelen pari
i nije čuti ćuha ugodna
da po uvehlu listju udari,
   nije pojata dalek moja, 25
kû hrastovo granje sputi:
tuj bi mogla ljepos tvoja
u slobodi počinuti.
   Sred skrovena toga mista
za ložnice sve je spravno, 30
trstje i s žukom slama čista,
kû nanesoh nejma davno.
   Ja je zgradih, u nevjeri
onijeh kî mi stado more,
za uhodit noćne zvijeri 35
i lupeže zvijeri gore.
   Nu što velim? Nije za tebe
spat trstenom u nalogu;
od ložnice nije potrebe,
kad ložnica ja bit mogu. 40
   Ložnica bih ja ti bio,
tvê ljeposti kû dostoje,
kad poda te raskrilio
jamačno bih tijelo moje.
   Hod' sred ove mile sjence, 45
hod' me oživi radi boga,
dipli sviri, kiti vijence
uz Medvjetka verna tvoga.
   Hod', gospođe moja mila,
vidjet srce me kakvo je; 50
viđ ko mi si rasparila
probodene prsi moje.
   A da u meni nađeš, brače,
skladan ures, ljepos mladu,
iščešljah se granom drače 55
i kosorom srezah bradu.
   Zatijem mlados mû pristalu
i umih vodom u dubravi;
tuj se ogledah i omalu
mâ slika me ne zatravi. 60
   Podoban sam nada svima
za ljeposti tve ljuvene:
među mladijem seljanima
najljepšega broje mene.
   Zažareno zračno čelo, 65
nos zakučat pun razblude,
lice žarko i veselo,
čvrsta koža, kose rude.
   Kô kad borom za granatijem
prozira se sunce u gaju, 70
tač mê ognjene kosmuratijem
pod obrvam oči sjaju.
   Gledaj ove tvrde boke,
pleći viteške i ramena,
prsi okošte i široke, 75
kijeh bi udorcom pukla stijena.
   Ova ruka mâ žilava
znaj da udavi usred lova
tri medvjeda, četr lava,
pet vepara, šes vukova. 80
   Svake pjesni znam skladati
i od svirenja sve načine;
znam po suncu gonetati
suše, dažde i vedrine.
   Kad zapjevam planinami, 85
ječi gora sva okolo;
hrid mi puca pod nogami,
kad junačko vodim kolo.
   Da čemu me bježiš tako,
kad nas oba narav mila 90
stvoreći nas lijepe ovako,
od poroda 'e zaručila?
   Tvoj sam, dušo, po naravi;
što je tvoje, hod' uživa';
čin' da i tvoj sam po ljubavi, 95
kâ sveđ slične sadruživa.
   Hod' i uresim nać ćeš tvojim
gdi zabave slatke cića
pri ovčijijeh prsijeh dojim
dva dragahna medvječića. 100
   Gdje litice nad lug vise,
isprežah ih i mâ lica,
ljuto za njih rvući se,
bijesna izgrdi medvjedica.
   Prose ih Zorka i Miljena 105
i skoro ih, mnim, odnijet će,
pokli dika tva žuđena
na mê dare mrzi odveće.
   Ukaži se jednom blaga,
da mê misli sveđ ne tuže, 110
o ljutice mâ pridraga,
moj ljuveni crnokruže!
   Lijepa er ljepos viku nije
ka nemilos sobom vodi;
lijepo sunce svijetli i grije, 115
lijepa zora zelen plodi.
   Viđ pritešku mû nesreću,
viđ bez hari, viđ bez plate
što podnosim, što podnijet ću
i što dosle podnijeh za te. 120
   Stokrat zaman u dne, u tminah
tvoj bjegući stupanj slidih
zamršenijeh po planinah
i pustinskijeh oštrijeh hridih.
   Stokrat pustih nepožnjeno 125
da mi u ništa klasje opade,
pustih voće neohaštreno
i bez rijeza vinograde.
   Stokrat rukam viteškima
ugrabih te, gdi 'e gaj gusti, 130
užeženijem satirima
jak vučijijeh ovcu iz usti.
   Stokrat za steć, mâ krvnice,
tebe i mojoj rani like
sve darovah vilenice, 135
sve zamitih vilenike.
   Skoro na teg trudni u zoru
izvede me zrak danice,
kad zamjerih na javoru
dvije mlađahne golubice 140
   gdi se ljube, gdi su splele
usta s ustim, s krilim krila
gukajući, ko da vele:
»Uživajmo, drugo mila.«
   U prsijeh mi srce tada 145
tač nesvijesni blud prituče,
da gorkoga nadmen jada
u ove glase duh mi puče:
   »Eto igre na ljuvene
zvijer i ptica svaka hrli, 150
a mâ draga neće mene
ni da ljubi, ni da grli.«
   Tuj, gdi iščeznut s skrovnijeh rana
lupam čelom tvrdo o stinje,
skupiše se sa svijeh strana 155
s goranima seljakinje;
   pitaše me: »Tko te stravi?
tvâ svijes, tvoj um gdi se dio?
Ti si gdjegod u dubravi
na kû neman nastupio. 160
   Da te ukletva kâ ne mori?
da te čari nijesu splele?
da te nijesu vile u gori
kon jezera priuzele?«
   Odgovorih: »Kletve nijesu, 165
nijesu s čari boli moje,
neg mê prsi skončane su
kroz nemilos mê gospoje.
   I er mâ se smrt gotovi
cijeć nezgoda ke me slijede, 170
ah urež'te u brijes ovi
napokonje sej besjede,
   da Medvjetko ponositi
kô prid suncem mraz poginu,
puče kako krijes obliti 175
kroz ljuvenu žestočinu.
   Udesi ga silni ubiše,
jaoh, i Bijelka prijeka vila,
er ga boles teška odviše
bješe ljuto nadskočila.« 180
   Tako izrekoh pun čemera
svijem kî bjehu tuj dotekli,
prostrt mutna kon jezera
vrh klisure na pripekli.
   Na mê riječi svi plakahu, 185
videć boles kâ me muči,
i suzama, kê lijevahu,
vas jezer se zabobuči.
   Lele! molih, a zaludu,
jadna srca, plačna lica, 190
er ne parja narav hudu,
mâ prilijepa ubojica.
   Neće dobro me ljubjeno
doći k meni, dat mi lijeka
i svo'e srce usječeno 195
od hrastova kaže hreka.
   Tijem ti, o vrane, crnijem krili
kî prolijetaš oko mene,
moj odnesi plač nemili
u zlobnice mê ljubjene 200
   i reci joj da prida nju
hrlim, želeć tuj umrijeti,
za nać svrhu mom skončanju
i nesreće mê dospjeti.«




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Игњат Ђурђевић, умро 1737, пре 282 године.