Šetnju šeće Senjanin Ivane

Извор: Викизворник


[Šetnju šeće Senjanin Ivane]

Šetnju šeće Senjanin Ivane,
ispod Senja grada kamenita,
gledala ga Senjkinja divojka,
gledala ga ter je govorila:
„Jo junaka od Senja Ivana! 5
Ako li se junak oženija,
blago ljubi koja li ga ljubi,
ako li se oženio nije,
neka uzme mene za jubovcu,
lipi bi mu porod porodila, 10
devet ćeri i devet sinova,
sve bi ćere za kralje udala,
a sinove popin učinila!"
Kad to čuje Senjanin Ivane,
u njemu se srce razigralo 15
ka s prolića oni janci mali,
pa on ide bilon dvoru svomen,
pa je svojon jubi govorija:
„Anđelina, virna jubo moja,
čuja jesan a vidija nisan, 20
da su tebe Turci objubili!
Evo tebi tvrdu viru dajen,
hoću tebe za stariju držat!"
Ali mu je mlada govorila:
„Oj Ivane, moje ogrijanje, 25
ti se ženi di je tebi drago!"
To je Ivan jedva dočekao
pak on ide u svoje komore:
tri put svlači, tri put se oblači
dok odilo ne pojubi tilo, 30
pa on ide u svoju avliju
i uzimje svoga konja vranca,
pa se baca njemu na ramena
pa on pojde do kamena Senja,
ugleda ga Senjkinja divojka, 35
pa je sama sobom govorila:
„Otkad san se od majke rodila,
nisan lipšeg vidila junaka,
što san jutros u 'no poje ravno,
svo se polje od njeg zasijalo 40
kano jutros od žarkoga sunca!"
Svojemu je babi govorila:
„Ako doje on mene patati,
nemoj, babo, njemu me ne dati!"
U to doba alka na vratima, 45
babo mu jc vrata otvorio,
božju mu je pomoć nazivao
i pružio jednu kupu vina,
ali mu je junak govorio:
„Čujo jesan a vidio nisan, 50
da j' u tebe cviće odgojeno
i da se ton cviću udavati,
ne biš li ga meni poklonio
radi Boga i hatoga moga?!"
Ka je babo riči razumio 55
ide pitat majku i divojku,
ma još boje majku neg divojku.
Onda se je Ivi povratio:
„Koja prva nedijica dojde,
kupi svaću, ajde po divojku!" 60
Koja prva nedijica došla,
sakupio Ive lipu svaću,
lipo je je babo opremio,
njemu daje Janjušu divojku,
uz divojku tri tovara blaga. 65
Otuda se svati odilili,
ka su došli na pol puta bila,
lijepo jon je Ive govorija:
„O Janjušo, draža od očiju
kad projdemo pola puta bila, 70
lako ćeš mi kulu ugledati
i još lašje kulu poznavati,
iz kule su srebrni sardiži
iz sardiža mletaški cekini,
preliju se kano sunce žarko." 75
Ka' su prošli pola puta bila,
lako mu je kulu pripoznala,
ali mu je mlada govorila:
„Oj Ivane, moje ogrijanje,
ko je ono na gornjem penžeru, 80
ko se ono češja i umiva,
ili mi je stara sekrvica,
il m' je ono mlada jetrvica?"
Ali non je Ive govorijo:
„Niti imaš stare sekrvice, 85
nlti imaš mlade jetrvice,
već je ono virna ljuba moja!"
Govori mu Janjuša divojka:
»Oj Ivane, šinula te munja,
ku me vodiš, za koga me daješ? 90
A ka' si se junak oženija
daj pogubi virnu jubu tvoju?"
On doziva svog brata Tadiju:
„O moj brate od jene matere,
haj pogubi virnu jubu moju!" 95
Brat Tadija Ivu poslušao;
daleko ga mlada ugledala,
još na dalje prid njin išetala,
pružila mu ćelo na jubljenje,
za junaško pitala ga zdravje. 100
Ali jon je junak govorijo:
„Zdravo jesan, al veseo nisan;
posla me je moj rodjeni brate,
da t' s ramena je zafatin glavu!"
Ali mu je mlada govorila: 105
„Fala Bogu i Ivanu momu,
kad san oto od njeg dočekala!"
Uzme Tade od bedrice ćordu
da će mladoj ofatiti glavu,
ali mu je ona govorila: 110
„Nemoj meni ofatiti glavu,
neg me vodi pod onu naranču,
pod naranču u zelenu bašču!"
Lijepo je je junak poslušao,
pa je vodi mladu pod naranču, 115
pod naranču u zelenu bašču.
Ona mu je mlada govorila:
„Siđi doli u zelenu travu,
ja ču sesti na studenu stinu,
iskat ću ti u vranu penčinu, 120
poton hoću tebe spominjati."
Poče rajat čedo prinejako;
zlatne su mu ruke do lakata
i zlatne mu noge do kolina,
sva je slika Ive Senjanina. 125
Kad to vidi od Senja Tadija,
on uzimje čedo prenejako
i stavja ga u meke dušeke,
i uzimje Anđelinu mladu
i stavlja je u meke sanduke, 130
pa on ide bratu u susrete,
daleko ga Ive ugledao,
još na dalje prid njin išetao:
„A moj brate, od Senja Tadija,
jesi li mi jubu pogubija?" 135
Govori mu Senjanin Tadija:
„Mući, brate, šinula te munja,
ja san tvoju jubu pogubija,
al san velik grijeh učinija:
u ljube ti čedo prenejako; 140
zlatne su mu ruke do lakata
i zlatne mu noge do kolina,
sva je slika tebe, moj brajene!"
Kad to čuje od Senja Ivane
on potrže sabju od bedrice, 145
da će sebi okinuti glavu,
ali mu je Tade govorija:
„Nemoj, brate od jedne matere,
nemoj sebi okinuti glavu,
eno tebi vjerna juba tvoja, 150
eno ti je u meke sanduke,
i eno ti čedo primaleno,
eno ti ga u meke dušeke."
Kad to čuje Senjanin Ivane,
on ostavi i družbu i svaću, 155
pa on trče virnoj jubi svojon,
pa uzimje čedo prenejako,
pa se stane s njime poigravat.
U to doba svaća u dvorove.
Kad je Ive na pendžer izaša, 160
on je svomu bratu govorio:
„A moj brate, Senjanin Tadija,
eno tebi Janjuša divojka,
meni moja šta i prija bila!"

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



MJESTO ZAPISA, KAZIVAČI, ZAPISIVAČI I VARIJANTE PJESAMA[уреди]

Br. II. Spiitska, 17. VI 1967. Kazivala Marija Bašković r. Vulić. rođ. 1857. u Splitskoj. Zapisao O. Delorko. Broj preuzete pjesme je 31.

Varijante (pabticirane): Vuk, I knj., br. pj. 760 (Sinj); Matičin publicirani zboinik. knj. II (uredio Stjepan Bosanac), br. pj. 24 (Orašac, Dubrovačko primorie); isti zbornik. knj. V (urednik N. Andrić), br. pi. 113 (okolica Oriovaca, Slavonija); Stj. Mažuranić, Hrvatske narodne pjesme. Čakavske. itd., pj. na str. 131—133 (Hrvatsko primorje) i O. Delorko, Ljuba Ivanova itd., br. pj. 186 (Čibača, Župa Dubrovačka).

Varijante (rukopisne): M. Ostojić. Narodne pjesme I itd., br. pj. 488 (Povlja); isti, knj. II, br. pj. 46 (iakođer Povlja), samo što u ovoj varijanti žena nije rodila jednog sana nego dva, br. pj. 51 (isto Povlja).

Референце[уреди]

Извор[уреди]

Olinko Delorko: Narodne pjesme otoka Brača, "Narodna umjetnost", 1980, Vol. 11/12 No. 1, 1975., str. 205-207.