Rakle lijepa i ljuvena,
svoga draga tjerajući,
kliče ovako zatravljena
tužno iz glasa vapijući:
"Nijesam zmija ja ljutica,
počekaj me, drag pastiru,
mlađahna sam pastirica
željno za te ka umiru.
Ako ć, dobro me primilo,
biljeg znati moje vire,
nu pogledaj me bljedilo,
slatki i dragi moj Ljubmire.
Nu pogledaj pomno dosti
mene mladu, ucviljenu,
slatkijem plamom tve ljeposti
kako slamu izgorjenu.
Ustavi se, jaoh, ustavi,
daj ne bježi plaho toli,
pobjeguća mâ ljubavi,
ljubovniče moj oholi!
Da daj primi, brače, od mene
za ku platu truda tvoga
vjenčac ruže prirumene
i čemina snježanoga.
Primi, primi zasve da je
cvijetje uvehlo, dušo mila,
pokli i ona uvehla je
koja ga je tebi svila.
A ne ištem za me cvitje
cvijet ki usti tvoje goje,
toj čestito srećno bitje,
jaoh, od mene daleko je.
Nu ga drži u pohranu
kada budem ja ginuti,
mene mladu ukopanu
neka budeš njim posuti.
Tucite se na sve strane,
me ovčice, na svu volju,
bez stražice vaše uzdane
da vas vrli vuci kolju."
Tad se pastijer mio ustavi
željnoj vili ter pohrli
i razbludno u ljubavi
nju celova i zagrli.
Livada je procaptjela
bijele ruse i rumene,
koja ih je tad vidjela
u svem slatko zagrljene.
