Iz tmaste dubine, gdi velmi tuguju,
k tebi gospodine iz glasa klikuju,
u jami stojeći, beza dna gdi je jaz,
skrušeno moleći prislavnu tvoju vlas,
najmanši da sine svjetlosti tvoje trak
vrh ove dubine, gdi je vajmeh tmasti mrak.
Bez dnevi gdi je noć, gdi cvili život moj,
prijati gdi nije moć ni mira ni pokoj,
ni zimi ni ljeti ni u vrime ostalo
tih sanak vidjeti, ni vele ni malo;
ner tužan u trudu i obnoć i obnoć
rvem se za ludu i trud je moj zaman.
Trudim se jadovan, u tmasti stojeći,
kako rob okovan, slobode želeći,
aliti kad trudi na smrti taj človjek,
ki drugo ne žudi ner zdravju svomu lijek.
U tmasti tijem stoje, sunačce gdi ne sja,
za zlobe za moje gdi nebog cvilim ja,
i za grijeh ki traju moj život pritužan,
za ki se poznaju, da sam kriv i dužan:
zatoj gospodine, usliši ti moj glas,
iz ove dubine, pretmasta gdi je propas,
gdi je tužba, gdi je jad, ki nije moć izrijeti,
i gdi je veći smrad, ner nijedan na svijeti,
u koji ja padoh, izgubiv drum pravi,
i daleč vaj zajdoh od tvoje ljubavi,
gdi me grijeh moj čini i zloba velika
u tmastoj dubini cviliti do vijeka.
Gdi cvilim u suze, tebi se moleći,
konopac i uze na grlu noseći,
tve uši prislavne da budu u saj čas
na molbu mu spravne čuti moj tužan glas,
koji t' ja rascviljen u ruke predaju,
zač s tobom razdiljen svasma se poznaju.
Grijeh me moj rastavi od tvoje milosti
i od tvoje ljubavi, o vječna svitlosti.
Nu ako sam i zgriješil, a višnji moj bože,
ljubavi daj mi dil, ako se bit može;
milosrdja tvoga ni krati ni brani,
grješnika ovoga pomiluj i shrani.
Čin' milos tvoja taj, grješniku da meni
obrati tmasti vaj u plamen ognjeni,
plamenak oni dim, bez koga nikadar
svjetlosti ne vidim, ni nijednu drugu stvar;
bez koga nije mi moć iz ove dubine
k svetomu dvoru doć nebeske visine.
Visinu tuj pravim, gdi moj duh stvoren bi,
neka te tuj slavim i hvalu dam tebi.
Lje nijesam podoban k nebesom pozrijeti,
jakino sve zloban, komu tvoj sud prijeti,
a kamo tuj milos od tebe isprosit,
iz mraka na svitlos da budu k tebi prit.
A za toj, a za toj, o višnja ljubavi,
ti zlobe i grijeh moj na razlog ne stavi;
smrsi sve jednaga, što zgriješih sva ljeta,
tvoja krv pridraga man da nije prolita.
Zač ako me zlobe obslužiš ti bože,
pakljene hudobe izbavit tko može?
I tko će trpjeti, van tebe samoga,
pod nebom na svijeti zled grijeha tamnoga?
Za ku zled vapiju k tebi, gospodine,
da trudan ispliju iz tmaste dubine.
Ufan sam nu zatoj, da se neć kratiti
iz dubin život moj na svitlos vratiti,
zač ljubav gorušta, moj bože, tvoja taj
s neba se dopušta za me prit na svijet saj;
raspet krv proliti, na križu nag stoje,
da budeš odmiti zgriješen'je sve moje.
Tijem hrli i priješi, ter tvojom oblasti
plačna me utješi u ovoj propasti.
Čin', da nije za ludu prolita krv tvoja,
u muci i u trudu za djela zla moja.
Pomiluj pomozi, o slavni stvorče moj,
i od mene ne odnosi prislavni obraz tvoj.
Čin pogled tvoj blažen vrh mene da sine,
u tmasti poražen gdi život moj gine.
Me tijelo zač gine i moj duh, neka znaš,
s nebeske visine ako me ne obsjaš;
i ako se ne spravi tva milos jedina,
da mene izbavi od mrklijeh dubina:
beza dna u jami po vas vijek ostaju,
sadružen s tugami, u družbi i u vaju;
pri tebi zašto je taj ljubav i milos,
po skali od koje mogu prit na svitlos.
Zakona tvoga rad i radi još tebe
ja trpim plačni jad i obadjam sam sebe,
jaki sve krivac taj, ki glavom duguje,
gledaje smrtni vaj ter velmi tuguje;
tuguje i trudi, o slavni bože moj,
i drugo ne žudi ner shranit život svoj.
Nu toli ne preda od straha prid smrti,
prid sobom ku gleda kad ga će satrti,
koliko se boji kušaje vječnu noć,
u misleh ter stoji napokon gdi će doć:
tako ja dan i noć, svaki hip i svak čas,
razbiram za svu moć tvoj, bože, strašan glas,
kad me ćeš zazvati jaki sve pravi bog,
da budem pridati od grijeha pun razlog,
vaj kojijem život moj ne može u vijeke
pribrojit pravi broj ni najti prilike.
Tijem k tebi da priđu, moj bože milostiv,
očito ja viđu da ti sam velmi kriv;
zatoj se ja boju, sudit me kad budeš,
dušicu da moju ognijevit ne budeš.
Tijem plačno iz glasa k nebesom vapiju,
da iz tmasta propasa na bil dan ispliju;
na bil dan, ne velim ki stiže tmastu noć,
ner oni ki želim vidjeti za svu moć,
gdi se plač prikrati, kad bože grješnika
tva milos obrati, da je živ bez vijeka.
Zatoj se obraćam ja bože na pospjeh
i plačem dug plaćam od grijeha oda svijeh.
Zatoj me mimo sve pomiluj, Jesuse,
i u slavno krilo tve prim plač moj i suze,
u krilo prislavno, koje je vajmeh tač
vazdakrat pripravno od grješnik prijat plač.
Duša je ma trpila slavnu riječ njegovu,
iz tmasta tamnila na pomoć ku zovu;
i ufa duša ma svasma u gospodina,
da moj glas posluša iz mrklijeh dubina,
jadan glas ki cvili s uzdahom i tuži,
jeda me pomili i s tužbom razdruži
Jesus moj gospodin, človjek i bog pravi,
jeda me iz dubin u polje zastavi,
u slavno dim polje, gdi je velmi za dosti
vesel'ja do volje i svake radosti,
gdi cvijetak tuj svaki s blaženstvom vazda cti,
gdi miris prislatki dušicu nasiti;
rajski taj miris dim, ki ovdi ne ćutim,
ni cvijetje toj vidim, vidjeti ko žudim;
ni društvo blaženo, s kojim bih rad biti,
po vas vijek zajedno svak čas se slaviti.
Zač druga nije družba sa mnome u jami,
ner uzdah i tužba i gork plač suzami,
gdi željno uzdišem u ovoj mrklosti
i duh moj uzdvižem k nebeskoj svitlosti,
a grijeh ga tegli zgar i prit mu tuj ne da
kako sve težka stvar, zgar na tli ka pada,
gdi vijekom nikada žalosti ne lipše
i gdi se od jada gorčije uzdiše;
duboka gdi je jama, gdi je život moj mučen
i gdi sam od krama višnjega razlučen;
nepomstvo gdi moje čini me vajmeh prit
i zloba, rad koje tužan ću vazda bit.
Jesuse prislatki, Jesuse dragi moj,
pokle si trud svaki i svaki nepokoj
podnesal za mene da na križ pristupiš,
od jame pakljene vaj da me iskupiš,
ne kamen'jem drazijem, ni zlatom ni blagom,
smiljen'jem ner blazijem i krvi pridragom:
molim te za svu moć i sa svom kriposti,
nemoj me trudna oć u mrkloj mrklosti.
Za onuj krunicu od trna nemila,
koja t' je glavicu do moždan probila;
za on trud i muke od čaval najliše,
kijem noge i ruke k drijevu ti pribiše;
za udarac on priljut, od koga vaj kade
prisvetu tvoju put oštar šip propade;
i za krv prislatku, koju ktje proliti
da budeš zled svaku od grješnik odmiti:
čin', da taj krv tvoja bude me oprati
od zloba bez broja, ke nije moć zbrajati.
I za svoj plačni glas i ljubav istahnu,
kad kliče u on čas prije ner izdahnu,
na križu viseći vas ranav i krvav,
otcu se moleći, da ukaže tuj ljubav
narodom vajmeh svijem, rad kojijeh izdaše
a navlaš onimijem, ki ti smrt zadaše:
Jesuse ljuveni za trude te tvoje
oprosti i meni zgriješen'je sve moje,
prostiti kom si ktil koji ti zlijem tvoriše,
i od kijeh si raspet bil i ki te umoriše;
neka sam sluga tvoj ja jedan od tizijeh,
postavljen u taj broj, kojim si prostil grih,
da mene opere tvoj živac krvavi
i svu zled podere, ka moj duh zatravi,
od jutrnje straže i večer do noći
zgar svitlos da kaže dar tvoje pomoći.
Zač moj grijeh dan u noć i u mrklos obrati
i moju malu moć duhovnu prikrati;
nepomstvo zač moje u tijelu i u duši
zakone sve tvoje na puno ne obsluži.
Vaj da ih obslužim, ne bih se tužbi dal,
u tmasti da tužim, strmoglav gdi sam pal.
Jesuse, a za toj vapjen'je sliš moje
i uzdah tužni moj u dubini stoje,
s vrućijemi suzami ki grozno polijevam
beza dna u jami ke k tebi posilam,
Izrael da u te ufa gospodina,
komu si ti pute prik morscijeh dubina
otvoril, moj bože, ki vladaš vas svijet saj,
po kopnu da može s pukom prit na on kraj;
ter silu porazi, ka tvoj puk slijeđaše,
da ju more zajazi, kudi prit ktijaše.
Taj tvoja slavna vlas tuj silu prikrati,
oružna oholas da bude ostati,
gdi ju more zajazi, da nijedan živi duh
mora van ne izgazi opeta na svijet saj.
Tuj bože pravi sud ter takoj učini,
da prime smrtni trud u morskoj dubini,
da nitkor ne reče, da tvoje ljubavi
Izrael ne steče, ner ga tuj ostavi
i da ga u ruke krvnikom, da puk tvoj
podnese sve muke, da skonča narod svoj.
Zač si ti milostiv i milos ne kratiš
grješniku, ki t' je kriv, da mu duh sahraniš,
u svako jur doba tko t' dužan ostaje,
od grijeha i zloba kada se pokaje;
i tvoju tuj milos na dar mu darivaš,
kad s mraka na svitlos k sebi ga prizivaš.
A mene oholas i š njome taman svijet
u ovi strmen jaz učini tužan prit,
gdi me je sinj oblak od zgara poklopio
i s maglom tmasti mrak svijeh strana obujmio.
Priplačno tijem plaču i uzdišem grozeći,
trnovu vaj draču u srcu noseći,
i grozni vajmeh plač u jami pritmasti
čini mi kako mač srdačce propasti,
kušaje neharstvo za koje voljno sam
izgubih toj carstvo i višnji dvor i kram.
Iz tmastih dubina tijem viču gdje ginu,
moga gospodina na milos da prignu;
pri mom gospodinu zašto je taj milos,
da tmastu mrklinu može dat na svitlos;
jošte je obilno prid njim odkupljen'je
i ne želi ino, ner pravo skrušen'je,
da grješnik prolijeva s jadovi suzice
i s njimi da oživa sve griješne tužice.
I sam si hotio reć, da grješnik u tuzi
tuj milos može steć, kad grozno prosuzi;
i grješnik ne umira, ner žive po vijek vas,
ki svoj grijeh opira suzami svaki čas.
Tijem bože grozni plač i uzdah moj umnoži,
neka se meni tač zgriješen'ja odloži,
da mi se svrh pleći toj brime isprti,
prije ner li priteći bude čas od smrti;
da moj duh lak bude, nebogu vaj meni,
kad svali sve trude od grijeha s rameni.
Zač kad smrt priteče, noseći stril priljut,
trjebi je daleče putovat na dug put.
Razgovor još tužan u jami još čuju,
gdi kako sve sužan cvileći tuguju:
ovoj mi smrt pravi, pride ti skončan dan,
zgriješen'je probavi, s koga si sit i pjan;
skoro ćeš poznati, prid bogom kako je
razloge pridati za zledi za tvoje.
Isprazno tijem ne stoj, ner spravno sve sa svijem,
da pridaš razlog tvoj prid sudom pravednijem.
Vaj višnji moj bože, a ne zna život moj,
pridati tko može od zloba razlog svoj;
zašto je smeten vas, u jami stojeći,
svaki hip i svak čas zlobštine brojeći.
Tužba ga sva smeta od plača i vaja,
s početka opeta gdi se grijeh pobraja.
Ter što je na saj svijet ter što je na svijet saj
gorčije probavit ner samo čemer taj,
a to zna život moj, koji je plača sit,
kakov je nepokoj zdravicu tuj popit,
na srce ka pada sa svijemi tugami,
gorčije od jada miješana suzami.
Nu grješnik ufam ja prit s tvojom milosti,
gdi drugo sunce sja od višnje svjetlosti;
i on će odkupit od grijeha svakoga
i na milos primit Izraela svoga.
O višnji moj bože, mislit je čudna stvar,
sam človjek da može procijenit tolik dar,
ljubavi velje plam gdi, slavo jedina,
čini te priti k nam s nebescijeh visina,
utroba od žene ter te je nosila
od dijeve blažene i naga rodila;
mlijekom te zadoji i taj te pričista
njegova i goji trijesti i tri godišta.
U tijelo ter takoj odkli se uputi,
vas trudan život svoj do smrti oćuti.
Uzmnožnu desnicu nu po tom pak spravi,
pakljenu tamnicu ter s robjem rastavi;
zač slavan pristupi, o kralju kralja svijeh,
ter vrata razlupi od dvora pakljenijeh;
i tuj tme prosjeni tuj svitlos i zrak tvoj,
i silom poplijeni sužanstva tolik broj,
te duše blažene ter sobom za milos
iz jame pakljene izvede na svitlos.
Izrael tvoj dake po tvojoj ljubavi
vjekušte pomrake tobom se izbavi.
Izrael dake tvoj, pravo se može reć,
vječni mir i pokoj po tebi može steć;
zašto se dopušta, zašto je toj ktjela
tva ljubav gorušta u odjeći od tijela:
dragu krv proliti i umrijeti za puk tvoj
i od grješnik odmiti svu zlobu i grijeh svoj.
Od suza u jezeru tijem pokli ja plivam,
vaj gdi grijeh moj peru i zlobe odmivam,
velmi se boleći, kajući zled moju
i tebe moleći da milos daš tvoju,
Jesuse tuj milos, Izrael po kojoj
iz dubin na svitlos prišal je u dvor tvoj,
gdi vikom nikada vidjeti nije moći
sunčana zapada ni mraka ni noći,
ner li je milos taj i tvoj zrak priblažen,
ki obsijeva vas svijet saj bez konca i amen.
