Pjesni pokorne kralja Davida/Pjesan četvrta
| ←Pjesan tretja | Pjesni pokorne kralja Davida Писац: Иван Гундулић Pjesan četvrta |
Pjesan peta→ |
"Miserere mei Deus". Psal. 50.
Imaj, višnji Bože s nebi,
milosrdje vrhu mene
cjeć milosti neizrene
i velike, kâ je u tebi,
i cić mnoštva, kom ni broja,
smilovanja slatka tvoga
nepravednos grijeha moga
vlas očisti sveta tvoja!
Još me operi, Gospodine,
od nepravde, kâ me tlači;
jaoh, i dušu mu oplači
od nečiste me krivine!
Jer ja poznam odasvudi
nepravednos zloće moje,
pred očima ter mi stoje
vazda grijesi moji hudi.
Tebi, momu stvoritelju,
samomu sam sagriješio,
pred tobom sam učinio
zlo, s koga sam u dreselju.
Tim u svakoj tvôj besjedi
da istina tvâ riječ bude,
svijeh dobivaš, ki te sude,
milosrdan vrh me zledi.
Zašto u prvo još sam vrime
začet evo ja sred zlobe,
i u grijesijeh iz utrobe
mati moja porodi me;
zašto od vlasti tve s ljubavi
sveđ istina bi gledana:
evo otajna i neznana
tve mudrosti meni objavi.
Sipantom ćeš okropiti
mene, i čis taj čas biću,
i nad snijegom pobijeliću,
čim me uzbudeš ti umiti.
Čuvenju ćeš momu dati
mir, veselja i radosti,
ponižene ter će kosi
milo i drago uzigrati.
Lice odkloni sveto tvoje
od mojijeh grijeha uvike,
jaoh, i smrsi svekolike
nepravedne zloće moje!
Čisto griješne bez otrovi
srce u meni stvori i stavi,
višnji Bože, i duh pravi
u utrobi môj ponovi!
Grešnika me ne odreni
izpred svijetla lica tvoga,
jaoh, i duha prisvetoga
nemoj uzet nikad meni!
Vrat' mi rados od žuđene
slave tvoga spasitelja,
i ukrijepi cjeć veselja
poglavitijem duhom mene!
Riječma i djelim ja ću učiti
nepravednih pute tvoje,
i u tminah grijeha tko je,
k tebi će se obratiti.
Slobodi me od vapjenja
i od osvete, koju pita
s me bludnosti krv prolita,
Bože, moj Bože od spasenja!
Neka jezik moj slaviti
bude iz glasa pravdu tvoju,
u životu dočim stoju
po milosti tvôj na sviti.
Tvâ vlas tako, Gospodine,
usne meni otvoriće,
i mo'e usti navijestiće
slavu tvoje veličine.
A da bi ti od imanja
posvetilišta ugodila,
posvetil bih; ali mila
taj ti nijesu prikazanja,
Posvetilište ovo, Bože,
od boleće duše u sebi,
ufati je, da pri tebi
sveđ i svudi vele može,
zašto srce od grešnika
svim priklona i skrušena
neće milos božanstvena
pogrditi do vik vika.
Tim dobrostiv u nevolji
Sionu se tvom objavi,
koliko je tvôj ljubavi
i tvôj svetoj drago volji!
A to, iz hudih neka šteta
sred kijeh ljevam grozne suze,
Jeruzalemu uzdignu se
miri okolo bijeli opeta.
Tada od pravde ti primaćeš
posvetilište obilnije,
prikazanja ter svudije
i dar smerna srca nać ćeš.
Tada sa mnom postaviće
svi mo'i puci odizgara
vrh svetoga tvoga otara
mladolitne svim junčiće.
Slava Ocu, Sinu dika,
čâs svetomu Duhu budi,
kô je odprije bilo svudi,
sad i vazda i u vik vika!