Salamandru prave, jedini moj bože,
srjed žive žerave da zgorjet ne može,
niti ju nijedna stvar, ni zimi ni ljeti,
ne može nikadar u vijeke stopliti;
ar da bi prem pala na plamen ognjeni,
vijekom bi tuj stala jaki mraz studeni,
zač ima tuj oblas protivne naravi,
da stoji kako mraz u živoj žeravi.
Ter mnozi govore, da živi plamen plah
svrnut je ne more u pepeo ni u prah,
salamandra sama ter s njeke potaje
žerave ni plama ništar se ne haje,
ledena ner takoj i mrazna, bože moj,
u vrijeme u svako provodi život svoj.
Ter od te živine čudo je na svijeti,
bez mlake vrućine gdje može živjeti;
zač svaka živina, ku je narav sazdala,
ako nije toplina u njojzi daj mala,
ne može ploditi ni sjeme dati van
ni sebe gojiti ni život čas jedan.
Sama je dake taj meju sve živine
sazdana na svijet saj, na ognju da ostine,
ter svojijem naravom, ni toplijem ni vrućijem,
ruga se žeravom i plamom gorućijem.
Vaj nu se ne čudi na svijeti nitkore,
što joj bog prisudi da zgorjet ne more,
po sebi i ja sam zač mogu toj znati,
koga me živi plam ne može skončati,
plam božje ljubavi i božje milosti,
da moj duh rastavi s telesnom mrklosti,
gdje gorim vajmeh vas i zimi i ljeti,
želeći kako mraz na suncu skopnjeti.
Zač mi se dugo mni, Jesuse slatki moj,
provodit moje dni u odjeći telesnoj,
čijem pride smrt prijeka, da jadan stril spravi
ter mene grješnika s dušicom rastavi;
čemeran zač duh moj ini dar ne želi,
u ljuven u kril tvoj ner da se naseli.
Tijem cvilim i tužim jadovno u suze,
čijem te prije sadružim, moj slatki Jesuse;
zač si ti moja slas, ku nije moć pobrojit,
rad koje želim vas u prah se satvorit;
u prah se rastati i skončat moje dni,
a s tobom sastati, Jesuse ljuveni.
Pri tvojoj sladosti zašto bih ja zabil
sve od svijeta žalosti, koje sam probavil,
i koje provodim i ke ću provodit,
dokle duh slobodim, da k tebi budem prit.
