Jur mi se priklada, pokli mi može bit,
koliko za sada, klikovat i vapit
svijetloga Apolla s velikom ljubavi,
konjice i kola srjed neba da ustavi,
da svoje milosti ne brani jedine,
ner višnjom svjetlosti vrh mene da sine;
da svojom svjetlosti izvede mene van
iz tmaste mrklosti na zraku i bil dan,
zaman da ne kršim s pameti svijes moju,
čijem svasma ne svršim pjesancu ja moju,
stramputno ter hodim i sjemo i tamo
i pamet zavodim a ne vijem ja kamo,
dubravom i lugom sam vajmeh hodeći
i s trudom i s tugom moju svijes gojeći.
Dubrava zač pusta, kud hodim vaj meni,
česta je i gusta razlikom zeleni,
ter je svijes i vid moj gustina vazela,
po gori zelenoj kose je svud splela;
ter treptim i predam, ter mučim i trudim,
zač k nebu kad gledam, ne vidim što žudim.
Dim višnje svjetlosti, ku nitkor na svijeti
bez božje milosti ne može vidjeti,
ter život moj suzi ter željno uzdiše,
jak tomuj u tuzi komu vid polipše,
ter trudan za dosti sve trepti i preda,
te višnje svjetlosti jeda se nagleda.
A ovo je vajmeh lug bez polja od gore,
širok i tolik dug, jak sinje sve more.
Zatoj se prolijeva ovi moj plač priljut,
zač s desna i s lijeva ne vidi pravi put,
po kom bi izašal na ravno život moj,
jeda bih gdje našal vječni mir i pokoj,
da me bog umnoži darom, da počinem
u tmastoj pustoši prije ner li poginem.
Apollo svijetli moj, zatoj te molim ja,
za svijetli venčac tvoj, na glavi koji t' sja,
za on šip priljuti, ki t' srce propade
kad ranu oćuti i s ranom sve jade,
za Damfnom tekući kada se moraše,
na plamen gorući zač zaman goraše,
taj plamen ljuveni, ki t' želju prikrati
u lovor zeleni ter Damfnu obrati;
za strijelu još tvoju, Apollo izbrani,
Pitona u boju kom smrtno izrani:
jeda ja ku milos mogu nać pri tebi,
prosini tuj svitlos, kojom sjaš na nebi,
po svijeti svijeh strana neka se rijet može,
da svjetlos sunčana onogaj pomože,
pustinjom ki zajde za vječne spomene,
Elikon da najde i dvore blažene,
i u dvorijeh tuj družbu, od muza gdi je goj,
da im da na službu svršeno život svoj,
na službi njim stoje da spoje u pjesni
tužice sve svoje i svoje boljezni.
Sunčanom svjetlosti tijem kad bih obasjan,
i s božjom milosti da izajdem na bil dan,
vas mislim izrijeti trud, ki sam nahodil,
svijeh strana po svijeti kudi sam pohodil,
pri sebi u jadu sve trude gojeći,
k tužnomu zapadu bez družbe hodeći,
ter obnoć ter obnoć trudeći u bezred
ne mogoh gojno proć bez družbe jednu ped;
zač božje odluke mnim da su htjele toj,
svi trudi i muke da slijede život moj,
da ni u čem čes moja po kopnu ni u vodi
ne da mi pokoja, ner da me trud vodi,
jakino sve toga, ki ni u dne ni u noći
ne može ni od koga prijati pomoći,
ni slatki razgovor u svoj trud najveći,
jakino suh javor bez listja stojeći,
na komu ni ptica ni sida ni poje,
ner sama grlica u tužbe u svoje
cvileći za drugom, ter u plač priljuti
ponavlja svoj s tugom nepokoj minuti,
nesreći ter takoj stojeći na službi
provodi život svoj u plaču i tužbi.
Apollo toga rad, ako je ljubav tva,
vrh mene sini sad, da moja tužba sva
sa mnom se razdijeli i sasma rastavi,
kad vidim dan bijeli po tvojoj ljubavi;
minuto vesel'je da mi se ponovi,
kad stlačim dresel'je i plačan trud ovi
od pakla tamnoga, ki ću pjet u pjesni,
gdje truda svakoga ne lipše s boljezni.
K tomuj ću još pjeti žalosti i tuge,
kojijem ja na svijeti ne mogu nać druge
prilike od jada ni tužbe u jadu,
koja se priklada tužnomu zapadu.
A ta će vidjeti, ke su to boljezni,
tko bude pročtiti jadovne me pjesni,
ako se ne skrati prije roka život moj
ter mi se obrati sva tužba u pokoj
i čemer moj jadan, ako kad k svjetlosti
izajdem na bil dan iz tmaste mrklosti
ter boga proslavim, ki je bog svijeh boga,
kad pjesni zaglavim od skladan'ja moga.
Apollo svjetlušti, za višnju tuj svitlos
zatoj mi dopusti tuj ljubav i milos,
po tvojoj ljubavi prosjaj mi tmastu noć,
od muza k dubravi da mi je tamo doć,
vaj da me napute, kako ću boljezni
i tužbe priljute skladati u pjesni,
i k tomuj vesel'je, komu se sva žalos
i gorko dresel'je obrati u rados.
A znat toj ne može, ner tko bi rascviljen,
kako ja, moj bože, ki sam bil razdijeljen
od svake radosti, u tužbi stojeći,
u svakoj žalosti nesreću dvoreći
po mnogo vrjemena, neplodna jak trava,
ka svoga sjemena ni ploda ne dava.
Pak najde život moj po božjoj odluci
vječni mir i pokoj po trudu i muci.
Obašad vas svijet saj po svakoj državi
napokon vječni vaj mene se ostavi,
vidivši prije toga velike žalosti
i truda svakoga i tužbe za dosti,
po svijeti hodeći stramputno i u putu
s plačem provodeći svu tužbu minutu.
A ne vijem, za ki sud činiše zle zgode,
do trpim tolik trud, bez družbe sam hode
svijeh strana po svijeti, plač s tužbom gojeći,
što nije moć izrijeti ni javi ni speći,
koji trud i danas kad vajmeh spomenem,
kako prut streptim vas i zblijedim i svenem
od velje tužice s tolicijem porazom,
kako cvijet ružice prid slanom i mrazom,
ružan cvijet gdje takoj, vaj momu životu,
izgubi miris svoj i svoju ljepotu.
Lje kad moj trudan duh u misal toj stavi,
zgar prhne vjetra ćuh od božje ljubavi,
ter misal tuj skrati, ter trudan duh se moj
opeta povrati iz truda na pokoj.
Tijem človjek, ki ljubi slijediti drum pravi,
ufan'ja ne gubi pri božjoj ljubavi;
zač milos od boga na pomoć tko zove,
ne ostavlja nikoga u tužbi kad plove.
Svaki hip i svak čas a toj se poznava,
kakva je božja vlas, tko joj se pridava.
Još da se tko duši u morskoj pučini,
tere se taj skruši a zavjet učini,
napokon človjek taj smrti se izbavi
i opeta na suh kraj zdravo se priplavi.
Tijem scijenim jošte ja; ako je moć rijeti,
sunačce koje sja i bil dan vidjeti,
i najti oni zbor, ki želi ma duša,
gdi je rajski razgovor od blaženijeh muža.
Ako mi dopusti tuj milos i ljubav
Apollo svjetlušti, da budu živ i zdrav,
plačne ću sve pjesni i tugu i žalos
s velikom ljuvezni svrnuti u rados,
ter ću mir i pokoj s vesel'jem prijati,
ako smrt život moj prije roka ne skrati.
