Ljubav draga mene stavi
među rajske dvije vile
od kojijeh se u naravi
nijesu ljepše vik vidile.
Jedna i druga mene smami,
jedna i druga meni omili;
jedna zlatnijem svojijem prami,
druga kroz svoj pogled mili.
A objema zapiso sam
mâ mlađahna davno ljeta,
jednu i drugu uzeo sam
za me dobro segaj svijeta.
Kojoj ćeš se dat sred krila,
me srdačce zatravljeno,
ako ne mož u dva dila
bit objema razdijeljeno?
Tebi, slatki moj pokoju,
darivam se, tebe hoću...
Jaoh, što velim? Mu gospoju,
tebe lijepu pustit moću?
Ah, prije se oči moje
vječnijem mrakom zatvorile
negli drugu, mâ gospoje,
izvan tebe obljubile!
Ti si slatka mâ razbluda,
u tebi su sve radosti,
u tebi je sva ponuda
zanesene me mladosti.
Jaoh, što velim? Uteć li ću
ja od tebe, dušo mila?
Ne, ne viku, jaoh, k tebi ću,
sred tvojega draga krila.
Srećne ti bih i blažene
provodio dni čestite
da obje duše vi ljubljene
mene mlada zagrlite!
O pridraga, mila noći,
bjelja od vedra jasna dana,
kad ćeš k meni prije doći,
noći svijetla i sunčana!
Tada bismo zagrljeni
sve požude ispunili
i drag celov i medeni
celovima uzbudili.
Ter bi mogle uzaznati
vaše dike izabrane
što je milo celivati
usti odprije celivane.
Mnokrat celov drag, ljuveni
od jedne bih ugrabio,
opet oni ugrabljeni
mnokrat drugoj udijelio.
Mnokrat jedna draga i mila
me bi usti celivala
čim bi druga usred krila
razbludno me svoga imala.
Mâ pjesance, već se ustavi
i k objema sad pohrli;
obje milo ter pozdravi,
obje slatko ter zagrli.
