Hekuba/Prvi čin
Prvi prizor
[уреди]SJEN POLIDORA
Iz strašne tej sjeni, gdi je taj vječna noć,
veselja gdi, jaoh, nî, gdi plač svu ima moć,
iz pakla, gdi s mukom ne ufav milosti
duše, jaoh, živu tom vječnome gorkosti,
gdi smeta ognjen mrak, od pakla tej strane
na slatki došao zrak svitlosti sunčane,
svitlosti, ka toli mila jes umrlim
na zemlji, ka doli slatka je hrana svim,
došao duh, tužna sjen mrtva Polidora,
jes tri dni ki ubjen tuj leži kraj mora,
jedihni sin, štapak Hekube kraljice,
razgovor sâm sladak u nje sve tužice,
došao prijeku smrt da skažem svim na svit,
koja me hotje strt mlađahna prem u cvit.
Kažem se vam sada, neka ste svjedok vi
od suza i jada, smrti me i krvi,
pod suncem umrlim zrcalo neka jes
i vječni nauk svim prihuda moja čes.
Tkogodi milostiv začuvši, more bit,
mu tužbu i moj gniv hoće mi haran bit,
staviti ter bude u pisma svitla taj
me tužbe prihude, da je moj vječni vaj,
da žive tužba mâ, da nigda, jaoh, ne mre,
da mojim suzama tkogodi suze otre,
pokli smrt ne u vrime hotje me uzeti,
da tužno me ime vik slove na svijeti.
I da vam sve znat jes gdi smo sad: mjesto ovoj,
prid kim je Keronez, kićeno polje toj,
perivoj Tracije, ovdi kralj zli vlada,
Polinesto, ki je uzmnožan kralj sada;
kraljuje taj ljudi, oružna s kim je vlas,
junačtva kih svudi visoki slove glas,
kralj grabeć, kralj lakom, krvnik bez milosti
potlači zlobom tom cvit moje mladosti.
Svjedok će vječni bit u vrijeme svakoje
mjesto ovo svim na svit od krvi od moje.
Ovdi moj krvnik slip oči će žuditi,
ovdi sve u jedan hip zlobe će platiti;
ovdi će dva braca za tuđ grih smrt primit,
dva sinka za zla oca pravi će ovdi umrit.
Ma pokle s milosti svaki od vas gorki jad
i plač me mladosti s suzami sliša sad,
budem vam ja kazat, da vaša dobrota
tuj svrhu bude znat mojega života.
Otac moj veliki od Troje kralj sioni,
istočne strane ki u dobre vlada dni, -
strašiv se česti zle, umrle ka tira
i ljucke stvari sve napokon satira,
i znajuć pod nebi da vječno ništa nî,
taj njekad čestit bi sad je od svih najtužn'ji,
u misal upade da Troju i svoje
visoke tej zgrade Grci kad ne osvoje,
od gradov obstupi er svaka zla prijete,
nesreća taj skupi ujedno sve štete, -
malahna iz Troje ter mene on posla,
malahan da boje ne gledam ni taj zla,
sahranjen da stoju daleče od rati,
mlade dni u goju da budem trajati.
Polinesta zloga u krilo poslan bih
a kraljestva svoga u ljepši grad od svih;
želeći otac moj shranit me u miru,
prida me, jaoh, takoj nevjernu na viru,
život moj krvniku s imanjem pridan bi,
pri zlatu veliku vjeru i čâs ki zabi.
I ako me odpravi s suzama ćaćko moj,
ne s manjom ljubavi primi me pr'jatelj svoj, -
Prijama uzdanje Polines hvaljaše,
prid kim već imanje neg vjera mogaše.
Ja bîh sin najmlađi od sinov Pr'jamovih,
rod draži i slađi svim ćaćkom oda svih;
kada me odpravi i skrovno činjaše
jak ćaćko moj pravi, koji me ljubljaše,
veličak dio blaga i zlata dâ meni
i kamenja draga, procjene komu nî,
neka krv svitla taj od kralja Prijama
od druga na svit saj potrebe ne ima,
i ako huda čes, s uredbom tome ka
zgar vlada od nebes na zemlji sva ljucka,
ktil' bi se obrnut u rasap od Troje
i u gork plač svrnut blaženstvo sve svoje,
sinovom nesrećnim u tuzi da je doć
i kćercam tužnim tim gdigod i na pomoć,
Prijamu i ako bi oči zla smrt pokril',
utočište da bi nesrećnoj kući bil'.
Nije sumnit, i jes to, prem je moj ćaćko mnil
od shrane u mjesto da me je postavil
nepr'jatelj, od Troje ki mire rvaše,
desnice gdi svoje prostrijet ne mogaše,
kako sve toga ki oružja nositi
ne mogah ni jaki bijeh s kijeme boj biti.
U naše velike potrjebe općene
od krvi kad rijeke tecijehu crvene
i naše čim vojske na nogah stojahu
i stvari trojanske viteški branjahu
i oganj čim smioni ne biješe spražio
naš slavni grad oni ki je ures svijetu bio,
i dočim živ biješe Ektor, brat slavni moj,
i vrh svih sloviješe junačtvom razum svoj,
ovi mi kazaše kralj krvnik ljubav svu
koja se mogaše u svomu kraljestvu.
A ja mlad vjerovah, pod krilom njegovim
kako sin mirno spah, kako sin življah š njim;
u goju i takoj u miru stojeći
provođah život moj, mu mlados gojeći
veseljem, ljubavi i dobrom svakijeme
kako džilj gizdavi prolitja u vrijeme,
ki blazni tih vitar a sunce kripi toj
a rosa goji zgar na zemlji gdi plodnoj.
Nu Ektor kad pade, ki biješe kruna svim,
i Troja i zgrade padoše slavne š njim,
i odkli vrloga Piro sin Akila
ubi oca moga i svitla i mila
u krvi njegova taj lica ocrni
i svetih bogova svetilišta ockvrni,
taj pr'jatelj ljubav, ku kaza mi himben vas,
obrnu u gorku nemilos u taj čas.
Od ćaćka ljubav taj, koja me varaše,
stvori se u gork vaj, er zlato ljubljaše;
grlo ovo priklati, da svaki duh trne,
desnicu ne krati, toj zlato da zgrne.
I tako gizdavi cvit moje mladosti
s životom rastavi bez n'jedne milosti;
ktje krvi mojome od zlata upiti
tuj žeđu kojome krvnik će sloviti,
i da ga ne more ubojstvom tko tvorit,
vrže me u more, svoj zlotvor mneći skrit.
Nu sinje more toj, i sjemo i tamo
noseći tijelo ovo, tretji dan ovamo
vrže me u ovi kraj, gdi velik ni mali
od drazijeh nije taj da mene požali,
vrh mene kosice da skube rukami,
krvavo me lice da plâče suzami,
da mi grob pripravi i na moj rusi vlas
da vjenčac postavi cvileći u vas glas,
da čini plačem tim svak da me žaluje,
celovom pokonjim da me pak daruje,
vidiv me izbjena, pun mora gdi ležim
srjed žala studena, vukovom obrok zlim.
I tri dni jesu da ja takoj ležeći
nespravno ovuda mučim se hodeći
svitlosti na ovoj, ku život zove svit,
pridragu a sve toj za majku mu vidit.
I ona pritužna tri dni su er dođe
u ovi kraj sužna, a carstvo svoje ođe
i dobra svakoja u dobro jur vrijeme
užival' jes koja s svijem rodom svojijeme.
A Grci oholi, er velja njih sila
toj Troji odoli ka je strah svim bila,
ne dobro još siti tej krvi od naših
kom hoće počtiti viteze slavne njih, -
Akile nemili, žeđaje krvi tom,
svu vojsku sad sili da ne ide na svoj dom
pri neg se omasti krvi Poliksene
njegov grob i časti tom svoj duh spomene,
govore on takoj: "O, Grci, gdi 'e nam čâs?"
Ukazav vojsci svoj strašivi svoj obraz,
hoće ga tim smirit i od me sestrice
svetilište učinit prisvitle djevice;
a hoće i sila uredbe zgara toj
da smrtna, jaoh, strila srdačce mine njoj.
I takoj taj sužna majka će vidjeti
smrt sada pritužna od svoje dvoje dijeti,
nad kim će suze trt, nad kim će smrt zlu klet,
pri reda ka htje strt tuj mlados i uzet.
K moru ću poć opet, er će doć na more
djevojka vode uzet, neka me nać more,
u ruke da bih doć majke me kraljice
i prispjet da bih moć na smrt me sestrice.
Morebit ovi dan, to mi da dobra kob,
budem ja ukopan s sestricom u jedan grob,
jeda se time vaj utješi vječni moj
i plačna duša ovaj tuj nađe ki pokoj.
Ma ovo starice majke me pritužne,
njekada kraljice, sad sluge i sužne,
eto gre odzgora, već mrtva neg živa,
s svijetloga šatora Agamenonova.
Misli ju zle more, odkle umrih er svak dan
vas ranjen prije zore kažem se njoj u san.
Izišla oto je; poću se od nje skrit,
od sjeni er moje strašiv se hoće umrit.
Tko je tvrd kami taj da suze, jaoh, ne tre,
u starost gdi ovaj kraljica sužna gre?
O, majko, od tužnih tužna si majka i ti,
tužnija oda svih ke živu na sviti,
da li dođe u strane gdi ćeš smrt mrtva zvat,
nelijeknje tve rane gdi će vik plač vriđat,
životom pritužnim u robstvu gdi ćeš bit
zrcalo tužno svim ke tuže na saj svit?
Tva slava visoka gdi se je stanila,
od svega istoka kraljica ka s' bila?
Koliku uzvišenu gledah te njekada,
toliko sniženu gledam te, jaoh, sada:
blažena blažene mogaše učinit;
bez n'jedne sad scjene gleda te sada svit!
U robstvu eto sad sva ti je zla patit
u staros tvoju, kad počinut razlog bi t';
tobom u veselju svijećaše carski dvor,
sad u tvom dreselju ne imaš razgovor.
Jeda ki zavidi od višnjih na mir tvoj
i odzgar navidi tvu slavu i pokoj,
tere se ne krati da tvoje veselje
i slavu obrati u gorko dreselje,
i kako vrh inih zvaše se čestita,
zrcalo tužno svih da si sad od svita?
Drugi prizor
[уреди]
HEKUBA
U vrijeme dobro toj, o verne me sluge,
u tuzi sad mojoj nesrećne me druge!
Rec'te mi, što ću ja u tugah tolicih?
Evo sam tužnija od žena tužnih svih.
Ali ću podnijeti što nije moć uteći
i rane trpjeti bez lijeka mučeći?
Ali ću vrlu zvat uredbu od nebes
i plačna proklinat prihudu moju čes?
Ali ću nemile zgar zvizde vapiti,
umrlim ke dile dobro i zlo na sviti,
koje su stavile nemilo, vajmeh, tač
sve moći i sile za dat mi veći plač?
Na smrti zavidim kojijeh je satrla,
a žive navidim, er sam ja umrla,
umrla u tugah, živa ukopana,
u plaču i suzah robinja svezana.
Rec'te mi, ali plač meni je vaš odgovor,
da li su tuge tač tugama razgovor?
Suze se pristoje tim i sve žalosti
u mukah ki stoje ne ufav radosti.
KOR
Plač plaču nije lik, prislavna kraljice,
plačem bit neće vik manje tve tužice.
HEKUBA
Nemojte, molim vas, kraljicom zvat mene;
toj ime i taj čâs nije za me tužnu, ne!
KOR
Jak oblak vrh gore sunce uzet kriposti,
tač robstvo ne more kralju uzet svitlosti.
HEKUBA
Bolestan tko je taj da čini u tuzi
gorki vaj da nî vaj i da, jaoh, ne suzi?
A od srca nepokoj suzom se odlaga,
suza i vaj smrtni moj hrana je mâ draga.
KOR
Ostavi plač i vaj, tužici odoli;
tužba je zaman taj, višnjega zgar moli,
da višnji sahrani rođenje ostalo
i smrti ubrani koje ti je ostalo,
ki more nepokoj boljezni odniti
i tebe i rod tvoj u dobro shraniti.
HEKUBA
Da pomoz'te, pomozite,
u tužici slatke druge,
da ne padem, uzdržite;
teška staros i zle tuge
ujedno me su obujmile.
Držite mi ruku, drage!
Što čekaste, danci duzi?
Nije u tuzi, nije snage!
Štapak ovi jeda u tuzi
bude pomoć draga meni.
Teško tijelo već nositi,
jaoh, ne more tužni duh moj,
a trijeba je pospješiti,
trijeba je izit nadvor tužnoj,
da se istužu, malo odahnem.
Š njim me more smrtni trudi,
noć mi brani slatki pokoj,
strah mi prijeti zlo odsvudi;
jaoh, odahnut starici ovoj
ni dan ni noć nije dano.
Čestit, čestit i pričestit
komu sreća taj se zgodi
da dni bez zla svrši u cvit,
ali da umre kom se rodi,
pokli za plač rađamo se.
Oče višnji, koji dila
zgara vidiš naša svaka,
zle doseza tvoja strila,
brani dobre tva moć jaka
i tva pravda svud dohita, -
ako srčba silna tvoja
ište sada pedepsati
zla činjenja koja moja,
nemoj za me da prav pati,
prosti, oče, krvi mojoj.
Ustav', oče, srdžbu, ustavi,
shrani rod moj dragi i mili;
dosta smrti, dosta krvi;
na tužnu se majku smili
i čes moja ovdi stani.
KOR
Ja bih rekla, već strašiti
nije se tebi hude česti,
nebo i svit er su siti
tvoje tuge i bolesti,
a s tobom je Poliksena,
ka je štapak tebi u staros
i razgovor tuzi tvojoj,
ke dobrota i ke lipos
ufa s tobom i dostoji
bolji život uživati.
HEKUBA
Ini uzrok da nî meni
o Kasandri sad misliti,
Polidoru i Polikseni,
samo majka od njih biti,
gdje bez brige da sam tužna?
Ma sni hudi i nemili,
ki m' prijete, tužnu mene
jesu toli pristrašili
da od straha lipsa, vene
ova majka i umire.
KOR
Spovjeđ nam što je toj, ako ti trudno nî;
da li i san u plač tvoj slatki ti mir brani?
HEKUBA
Ne bijeh plačna spala svu noć;
tihi sanak takoj k dzori
dođe tužni za dat pomoć,
plačne oči me zatvori
ke se ni u san ne utiješaju.
Prikaza se moj primili
vas izranjen sinak meni,
komu sjaše obraz bili,
gasnuo biješe džilj rumeni,
snig mu bili ličce biše;
i kako oni ki se boli
nače s plačem govoriti:
"Sad pod suncem vjere doli
među ljudmi nî na sviti, -
tvoj je umro Polidoro;
i ki s tobom sad govori
duh je njegov i ne pita
drugo nego pravdu odzgori,
ka zločince svud dohita".
I toj rekši tak' istraja.
KOR
Ništa nije dobar san taj;
ktjej nam drugi spoviditi.
HEKUBA
Paka, zaspav sanak veći,
doteče mi u skut mlada
košutica bijela, mneći
da je utekla tužna tada
od medvida ki ju tiri.
I kteći ju obraniti
od tej zviri vrle, hude,
ka režeći smrt joj priti,
skrih ju u krilo, jeda bude
u mom krilu njojzi shrana.
Nu bi zaman, er nemila
izdri zvir taj bez milosti
košuticu meni iz krila,
a u strahu i žalosti,
izbečiv se, mene ostavi.
Odnese ju u lug gusti
i razdri ju u sto kusi
krvavima tima usti,
od žalosti da svak suzi
a srce se me raspada.
I čime se ja uputih
za it tužna ni znam kamo,
vidih ončas i oćutih
iz lipoga groba tamo
duh gdi izide silna Akila;
ki u platu svitlih dila
činjaše se da dar pita
djevičicu ličca bila,
i da biješe ke se hita
kćerca moja Poliksena.
Krostoj neću vîku pristat,
u sve ino me tuženje,
zgar višnjega molit i zvat
hudih sana da zlamenje
tužnih od nas dalek svrne.
KOR
Stavi ufanje u onoga
ki svih brani zla svakoga.
HEKUBA
O, ki zgara svit vladate
vlasti vječnom i kriposti
i očima k nam gledate
i od pravde i od milosti,
pogleda'te na ovu tužnu.
Ako molbe od nevoljnih
prid vaše uši prit dostoje,
srca vaša ako od tužnih
dosezaju tužbe koje,
čujte molbe ovej tužne.
Pokli dobra od svakoga
svasma jesam tužna pala
i ufanje, lik od toga,
smrt je sama meni ostala,
sahranite sinka moga,
ki ostaje kući paloj
sam jedino uzdvignutje,
sam ostaje krvi carskoj
ime, život, sjeme i bitje
i kraljevstva uzdržanje.
Vaše molbe milostive,
višnji, ko ocu vi svrnite,
oca stvorca umolite
da mi i kćerca draga žive,
kćerca u tuzi moj razgovor.
Noći, ka si slatki pokoj
svim ki bil dan s trudom vode,
ka zatvaraš zle nezgode
u zabitje drago u toj,
molim, kako pod tvom sjeni
sve počiva i sve muči,
čini da me strah ne muči,
čas počinut dopus' meni.
Eto, ako tuge moje
gdi dadu mi sanak vidit,
da ne budu mene strašit
tej prikaze strašne tvoje.
Dosta da sam bili danak
bez pokoja i bez mira,
ako li mi je san s nemira,
dalek mojih oči sanak!
Posvećena zemljo mila,
majko od sana dobrih i zlih,
od prikaza uzrok strašnih
kada san spe teška tila,
ako je istina tamnim krili
da prikaze kažeš svima,
er te dio svak nas ima,
čin' da je laživ san nemili
i da malo počinuti
dopuste mi strašne sjeni;
umoli se plačni meni,
čas da pokoj srce oćuti.
Sve mi tužni srca dava
novijem plačem plakat da imam,
od tuga se nova sprava
na me spravlja, kojim se otimam,
a zlo stiže koga tjera.
Da je Helen gdi moj blizu,
ki mi otajna odkrivaše,
da mi spovije zli sni ki su
ki mi odahnut, jaoh, ne daše
ni čas pokoj oćutiti!
Ali da je meni moći
gdi Kasandri kćerci dragoj,
proročanstva s kom su moći,
spoviditi moj nepokoj
i nakazni noćnih sjeni!
KOR
U san nije vjerovati,
er kad pamet naša javi
koju žalos srcem pati,
u san žalos taj se objavi;
duša što bdi, speći sve sni.
HEKUBA
Ne bi laživ san meni oni
ki Pariša rodiv ja snih,
ki mu u kuću oganj doni;
što snih, javi sve zlo vidih,
vidjeh u prah Troju iti.
Ma odovud vidim gdi gre
jednu od starih mojih sluga,
kako s oči suze da tre;
bog će dati vrh svih tuga
na me gore da ne padu.
Treći prizor
[уреди]
SLUGA
K tebi tijekom ja sam došla,
tva služica stara njekad,
i šatore kradom ošla
toga komu tužna, jaoh, sad
služim hudom mojom česti.
O, Hekuba, ne nosim ti
razgovora slatku pomoć,
utješila čim bi plač ti,
ma t' glas nosim, s manje nije moć,
vas od plača i od tuge.
HEKUBA
Što je to? Tužna ja! Što li će, jaoh, toj bit?
Nesrjećo zla moja, dokle me ć' progonit?
SLUGA
Odlučiše, o kraljice,
zlu odluku i nemilu
grčke vojske poglavice
tvoju kćercu dragu, milu
Poliksenu da ubiju;
jaoh! nje krv da proliju
na grob velji silna Akila,
hudu žeđu da upiju!
Krvi duša taj nemila,
ta me žeđa, ta me smagne!
HEKUBA
Bjenje od srca, oni zli strah
i noć i dan, majka sužna,
ki u prseh, vajmeh, imah,
satvori se u bilj, tužna!
Zbi se što, jaoh, strah slućaše!
KOR
Držite ju da ne padne,
pomoz'te ju, o sestrice,
duh se iz tila tužni krade;
stvorio se pepeo lice,
kad nesrećni ovi ču glas.
HEKUBA
Toliko mi odahnuti
dajte, uzdasi tužni moji,
da je od ove meni čuti
što, jaoh, more biti ovoj
što, jaoh, kolje mene sada.
SLUGA
Mnim, kraljice, čula da si
kako Akile ognjen u obraz,
kad se spravljat vojsku upazi,
sva ustaviv drijeva taj čas,
vrh groba se u oružju ukaza
strašnim glasom vapijući:
"Kud bježite, Grci, takoj,
razlog časti ne budući
i vridnosti dali mojoj?
Za čâs vašu a ja umrih!"
Tuj ti u vojsci velja smeća
udri u riči, razloženja
meu svim staše svakčas veća,
tuj razlici svjeti i ktjenja
činjahu se sa svih strana.
Na same se ustaviše
dvi besjede njih odluke;
tresku i smeću ustaviše,
svak sta gledat svezav ruke
gdi će silna vojska obratit.
Bijehu jedni ki veljahu
da se Akilu dâ živina;
mnozi druzi ne ktijahu
da djevica taj jedina,
ne zgriješivši, takoj umre.
Agamenon od tej biješe,
kralj ljubovnik kćerce tvoje;
toj morebit on želiješe
cić Kasandre drage svoje,
ljubav koje toli scijeni.
A dva brata, kih Atena
sazda, objednom svi težahu,
er ni razlog jedna žena
- od Kasandre rit ktijahu -
da primože kopje Akila.
Na dvije strane stahu koji
razlog ktjenja njih branjahu:
jedni u pomoć kćerci tvojoj,
za Akila druzi stahu, -
još svak sebi primagaše.
Čim izide slatkorjeki
hitri Ulise, dragi puku,
ki u sladak način niki
riječmi svrnu u odluku
od dvije jednu silnu vojsku,
govoreći: "Razlog nije
vrjednijemu od nas takoj,
za čâs našu pao ki je,
za ugodit ženi jednoj,
živinu mu sužnu branit;
ni da može doli riti,
što razlogom reć bi mogao
koji k mrtvim bude siti:
bez časti je Akile ostao,
već neharstvo vridnos plaća".
Ulise će doći krostoj
sada, sada za iz krila
izdrit majci slatki rod svoj
što si, majko, odhranila
za razgovor u tvu staros.
Zatoj hodi i ne krsmaj,
zovi pomoć višnjih odzgor,
svetilišta obid' sva taj,
pođ' na svitli kraljev šator,
prida nj padi umiljena;
pitaj milos, plači, moli
i na zemlji i na nebi,
jeda ti se tko umoli,
krvi kćerce tve da ne bi
grob polili silna Akila.
HEKUBA
Tko mi će suze dat u tuge tolike
da budem, jaoh, plakat ne pristav sve vike?
Er suze ke ronim, jaoh, nisu zadosti
tugama mojim sim ni mojoj gorkosti.
Kim glasom upiti na hudu budem čes
koja se ne siti na nijednu mu boles?
Jesu li nemile u srcu komu kad
tuge se sve zbile jak meni tužnoj sad,
i muke tolike pate li suđeni
u paklu kolike ćutim sad u meni?
Tko da mi pomoć da? Gdi li da se utečem?
Od koga, jaoh, sada ku milos da stečem?
Sirota ostala od sinov prisvitlih,
u tuge sve pala od dobar tolicih,
vidjela u staros, jaoh, majka tužna ova
krv i smrt i žalost od peset sinova,
i smrt zlu vidila ćaćka njih a moga
gospodina mila, kralja trojanskoga,
koji me ostavi da plačem ovakoj
i da se ne ustavi do smrti zli plač moj.
Komu, jaoh, da stupaj nemoćni obrnem?
Komu li gorki vaj starica da svrnem?
Koji glas, smrtni glas; dođe, jaoh, sad k meni,
glas s koga jedan čas živiti meni nî?
Meni je umriti! I dosle li živih,
da budem viditi smrt; tužna, mojih svih?
Smrt meni, za me smrt blažena, blažena,
da me, jaoh, kt'jaše strt u dobra vremena!
Stupaju, stupi, moj, nemoćno, ako ikad,
pones' ti tijelo ovoj u ova vrata sad.
KOR
O, kraljice plačna i tužna!
Bi kraljica, sad si sužna!
Koliko bi t' bolje umriti
tužni sada neg živiti.
HEKUBA
Kćerce, kćerce tužna moja,
kćerce majke od svih tuga,
s plačem ide majka tvoja,
koj u tuzi, jaoh, nî druga.
Izid' izid', da te viđu,
od sunačca mâ svitlosti,
k tebi tužna majka iđu
da t' navistim sve gorkosti,
da t' navistim glas ki slove
vrh života tvoga sada,
glas ki na smrt mene zove,
tebe na krv, kćerce mlada.
Četvrti prizor
[уреди]
POLIKSENA
Majko moja draga, mila
majko, u tuzi utješenje,
što si takoj poblidila?
Što li je toj tve cviljenje?
Iznenatke što li takoj
jak ptičica s grane mlada
činiš trepteć da ovakoj
k tebi letim tužna sada?
HEKUBA
Vajmeh, kćerce, kćerce, vajmeh!
POLIKSENA
Da li, vajmeh, poče u toj
u zlamenje tužno? Ne ktjeh
da počinješ, majko, takoj.
HEKUBA
Životu se, kćerce, tvomu
tva pritužna majka boji!
POLIKSENA
Odkrij tugu srcu momu,
a bez tuge i ne stoji.
Ti uzdasi što će riti?
Sva od straha tužna čeznem!
HEKUBA
Tužna ti si, kćerce, i ti,
tva tužnija majka u svem.
POLIKSENA
Što je, majko? Kaži meni,
majko, moja sva radosti.
HEKUBA
Grci hudi i kameni,
puni zlobe i vrlosti,
odlučiše tuj nemilu
zlu odluku, kćerce mlada,
tvojom krvi da Akilu
žeđu upiju mrtvu sada.
Živ te iska, sad te ište
mrtav, kćerce, srce moje!
Hoće da posvetilište
njemu učine krvi od tvoje.
POLIKSENA
O, nesrjećo zlobna, huda,
da li svakčas nosiš takoj
tuge, gorkos, suze odsvuda
plačnoj, tužnoj kući našoj?
Da li se ćeš nasititi
svitle krvi, suza groznih
i da takoj već cviliti,
jaoh, ne budeš plačnih, tužnih?
HEKUBA
Takoj hoće žive biti,
kćerce, dušo srca moga,
za mrtvima pogoditi,
a na pomoć nî zvat koga.
POLIKSENA
Jaoh, bolesna i triš tužna
majko od plača, majko od tuge,
majko od svih zala sužna,
majko, u tuzi koj nî drúge.
Ki pakljeni duh nemili,
srčan, pun zla i jadovit,
dođe u staros da te ucvili
i čini te plačem slovit,
i čini te da tva gorkos
ogleda je svim tužnima;
i bolesna da tva staros
razgovor je tužnim svima?
Srce mi se sve raspada;
er ne mogu, majko, biti
tebi u staros drúga sada,
tebi u staros poslužiti.
Videći te gdi ostaješ,
jaoh, sirota tužna toli,
bez pristanka suze gdi treš,
to me kolje, to me boli;
i videći majci tužnoj
gdi iz krila hoće ugrabit
svoje hranjenje, slatki rod svoj,
to je smrt mâ, ne kom ću umrit.
Er smrt nî smrt, neg je svrha
od svih zala i žalosti;
smrt dohodi sama vrha
plaču, tugam i gorkosti.
Kako tihu košuticu
iz skuta će, majko, uzeti
bez milosti tvu djevicu,
dragu kćercu Grci kleti.
Jaoh, da li ćeš, majko moja,
nedostojnu smrt viditi
tvoje kćerce drage koja
cić toga će dvaš umriti?
Toj će mene tužnu umorit,
ne smrt prika, vajmeh, sada;
smrt će mene zla slobodit,
ti ćeš ostat puna jada;
smrt će biti lik žuđeni,
u nevoljah ki svak pita,
tužni meni, sužni meni
od svih tuga segaj svita.
Peti prizor
[уреди]
PRVI SATIR
Je li ovoj onaj vila
slavna toli i visoka,
ka je sva čâs vridna bila
svim kraljicam od Istoka,
ka planine pohođaše
u tolikoj časti i slavi,
oko sebe a kupljaše
gorske vile po dubravi?
Mi satiri vođahomo
u veselju svud gorome
lijepe tance tuj prid njome,
dijelit se od nje ne um'jahomo.
Eto sada gdi vidimo
veličinu tuj od svita
gdje čes huda ne dohita,
kako da ne procvilimo?
DRUGI SATIR
Ako, pjesni naše, kada
razgovor ste tužnim bile,
sve ujedno slasti mile
i radosti skup'te sada
za ovu tužnu razgovorit;
jeda pjesni slatka rados
bude tugu srcu odniti
ovoj ka je svitla mlados
bila kruna svim na sviti
a veselje nam jedino.
TREĆI SATIR
Kako slavu svita sega
vrijeme dava, vrijeme krati,
kako svrha jes od svega
i nije dolu u što ufati,
sve je doli vrjemenito.
ČETVRTI SATIR
Čemu je taj rados, ke tko se izbavi,
gorku mu svu žalos u srce postavi?
Zaman je tuj plakat i hudu čes zvati,
gdi ne mož' lika dat, a vrijeme sve krati.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|