Attulit alabastrum etc.
Remittuntur tibi peccata.
Vjekuvječni višnji Bože,
ko ima krila od anđela
za uzletjet da znat može
čudnovita tvoja djela?
Danu djelo nijedno nije 5
nad sva djela tva velika
zamernije i čudnije
negli opravda od grešnika.
Opravdanje od opaka
djelo je uprav ruka tvojijeh, 10
moć je umrla prem nejaka,
čudan Bog si u svetijeh svojijeh.
Svak se može ukinuti
svojijem htinjem, svojom moći,
nu nije moć se uzdignuti 15
bez velike tve pomoći.
Sred neizmerna tvoga znanja
pritvoriti lasno ti je
u sud tvoga izabranja
sud od smrti ki bi prije. 20
Nedohitnoj tvoj mudrosti
lasno 'e učinit tej pritvore
da ko bi ogled izpraznosti,
bude ogled od pokore.
Tvoj blag pogled milostivi 25
tako slatko dušu ustrijeli
svojom smrtim da oživi
čijem za grijehe sve procvijeli.
Tomu 'e izgled Mandalijena
gospodična djevojčica, 30
prije izprazna i ljuvena,
sad pokajna pokornica.
Ka buduć se pojavila
ko se biješe prinemogla,
tere zraku dana bila 35
nazreti je opet mogla.
Zatreštena, zapanjena,
puna jada, smeća i tuga,
kako da je razbuđena
od smrtnoga sana duga, 40
trudne oči obrativa
k sebi i sama pogleda se,
veće mrtva nego živa,
danu sama ne pozna se.
Vidi gdi je sva odrta 45
i gdje krv joj odsvud vrvi,
gdi je na zemlji sva prostrta,
sva u suzah, sva u krvi.
Vidi da 'e problidjela
kakono snijeg od planina, 50
ali rusa kako bijela,
ali cvijetak od čemina.
Gleda u rukah kako nosi
nemilosne tej uviti,
od zlaćenijeh svojijeh kosi 55
plijen bogati i čestiti.
Razabra se i osvijesti,
nu se ončas razbudiše
cvili, plači i bolesti
s kijeh mlađahna dikla izdiše. 60
Uze zlobe sve nedrage
glasit pjesnim pritužnome,
ali joj tužnoj nije snage,
tijem umuknu mramorkome.
Nu u jeci i jauku 65
tužno srce i bez glasa
kaže boles, trud i muku
unutarnjega od poraza.
Skončava se mlada i krši,
oči svodi, svud se vrti, 70
ko na ognju da se prži,
tijem bolesti ćuti od smrti.
Spomenuje i razbira
sve što začu, sve što vidi,
sahne, gine i umira, 75
vene, čezne, gasne i blidi.
Smišlja u svem svom životu
svu neharnos toli mnogu,
a neizmernu pak dobrotu
u milomu svomu Bogu. 80
Gleda ujedno sve svoje stare
zlobe, opačtva i krivine,
a zna koje primi dare
od nebeske veličine.
Zna da se je porodila 85
gospodckoga od koljena,
nu da 'e ona pocrnila
čas lijepoga od imena.
Sebi se istoj sramna krije,
nu se tužnoj njojzi vidi 90
da svaki mir bezoči je,
od česa se srami i stidi.
Najposlije zapazi se
put izpraznijeh nje zabava,
gdi velika množ vidi se 95
od razkoša i naprava.
Tuj ugleda i tuj vidi
alabastrov sud sriježani,
ki se kako cklo providi,
u kom dragu pomas hrani. 100
Tijem sred ruke bijele svoje
uze mramor bjeli od lira,
s kijem razaznat prem mučno je
ruku ka se pronj prozira.
Komu reče: »Jaoh, na tebi 105
pako li sam ja kupila?
Ne, ne viku, Bože od nebi,
za te ga sam odredila.
U Šimuna gubavoga
kuću, k njemu sada poću, 110
tu u ljekara ljubljenoga
lijek moj rani naći moću.
Oči, suze pripravite,
prvi uzroci grijeha moga,
da me blude potopite 115
sred potopa vodenoga.
Ako zli plam uzrok zloba
najprije kroz vas k srcu slazi,
pravedno se prem podoba
vašijem suzam da se ugasi. 120
I vi moji tašti prami,
ki vezaste došle jako
sužne kako verigami
i puniste njima pako,
spravite se da budete 125
svezat mene pokornicu
na one noge blage i svete
za kupljenu robinjicu.
A vi usti, pripravite
časne celove i počtene 130
da priklone izljubite
noge one priblažene.
Jeda ostanu čijem biljezi
vaši sred tej puzi bile,
svi smetu se vaši grijesi 135
kijem ste njega uvrijedile.
Tijem sva s kojijeh, Bože od nebi,
svaki grijeh se moj uzroči
odsad služe samo tebi
pomas, usti, pram i oči.« 140
Kako reče, tako učini
i iznađe ko željaše
gdino Jezus, Bog istini
u Šimuna blagovaše.
Plemenita o gospođe, 145
čijijem svjetom i naukom
ovu gozbu smetat dođe
tvojijem plačom i jaukom?
Zna, zna tužna da ona spravi
piću uzdaha, pitje od suza, 150
gozbu draže od ljubavi
nad svijem gozbam za Jezusa.
Dikla mila ko ga vidje,
zasrami se sva i strese,
zažari se pak ublidje, 155
omrznu se, užeže se.
Strah joj veli: »Dobro gleda'
u što se uzdaš sama u sebi!
Vrat' se opeta, ne naprijeda,
znaš li, ono je Bog od nebi. 160
Pri njemu je pravda sveta
po sve vijeke, po sva doba,
on bi sveđ Bog od osveta,
strašni sudac vrh svijeh zloba.«
Ali jo' ufanje ljepše veli: 165
»O grešnice, ne straši se,
on spasenje tvoje želi,
k njemu, k njemu uteci se!
Milostivi Bog ono je,
naš je on odkup i obrana, 170
milosrdje obilno je
vrh grešnika pokajana.«
Ovi svjeti vidješe se
dikli mladoj bolji u svemu,
zato pomas svu prinese 175
i na glavu obli njemu.
Ona učini djelo ovo
za spomenu uvijek dati,
tijem priteče Jezusovo
tijelo u grobu pomazati. 180
Poniknuta paka staše
Jezusovijem za nogami,
a noge mu oblijevaše
prem groznijema nje suzami,
ke je blago s mnogom časti 185
svojijem pramim otirala,
i mazala tom pomasti,
i pridrago celivala.
Pomas donije - mramor bili,
suze — cafin vedrijeh oči, 190
celove usti — koralj mili,
prame — zlato od istoči.
S tijem je sudim pridrazima
vrh Božjega slavna tijela
mastim, suzam i pramima 195
i celovim zadaždjela.
Njega maže, sebe ozdravlja,
nad njim suzi, sebe umiva,
sebe odriješa, na nj vez stavlja,
koga izdava, sad celiva. 200
Izrijet jednu riječ ne more,
jadnu pjesan da ponovi,
аli za nju sveđ govore
mas, pram, suze i celovi.
Nazad stoji er se srami 205
pogledat mu rajsko lice,
ište milos pred nogami,
bježi pravdu od desnice.
Pače od nje želi skriti
sebe i sva griješna djela, 210
ter se brani, ter se štiti
svetom sjenom slavna tijela.
Stoji nazad plačna hteći
teško breme od krivina
navaliti sve na pleći 215
svoga blaga Gospodina.
Nazad stoji er mu ukrasti
žudi milos za sve zlobe,
ter s mirisom od pomasti
krije svoj smrad i gnusobe. 220
Paka u sebi klikovati
poče: »Ovo su svete noge
koje hteći mene iskati
podnesoše trude mnoge.
Noge stavne, temeljite 225
Sina Boga privišnjega,
svom krepčinom ke zdržite
bitje od svega svijeta ovega,
uzdržati dostojte se
slabu mû plav koja tone, 230
i ka za vas sad veže se
da nesrećna ne potone.
Prim'te milos na veliku
grad izdavni pun nevjere
ki sad svomu dobitniku 235
stijeg oholi po tle stere.
Evo zvijeri nesmiljene
ka prid lovcem tijekom bježa,
usred srca ustrijejlene,
ulovi ju svoja mreža. 240
Ja sam, ja sam ucvijeljena,
blag pastiru rajskijeh strana,
ovčica ona izgubljena
tvoga stada izabrana.
Milostive ruke tvoje 245
nasadiše u red lijepi
drag vinograd duše moje
ki zli vepar iskorijepi.
Ja sam oni dragi kami
ki toliko scijeni i ljubi, 250
koji mojijem za zlobami
činih da se tebi izgubi.
Ja sam, ja sam tve stvorenje
i od ruka tvojijeh dilo
zasveda je, jaoh, zgrješenje 255
mene tužnu pritvorilo.
Veće 'e tvoje smilovanje
i veća je tva dobrota
negli je moje krivovanje
nečasnoga od života; 260
veće možeš, mili Bože,
zloba meni oprostiti
negli ih griješna duša može
po sve vi jeke učiniti.
Uzmi, uzmi, Gospodine, 265
što je tvoje, tuđe vrzi,
primi dušu, a krivine
smeti, satri i zamrzi.
Za ove svete tve koljene
ke suzami sad oblivam, 270
za stup a je obljubljene
ke trem kosam i ćelivam,
za ono mlijeko slatko i drago
koje primi od Djevice
milosrdje imaj blago
vrhu mene pokornice.« 275
Nu čim tužna izvan mjere
sebe okrivlja, Boga slavi,
puna ufanja, puna vjere,
puna Božije zgar ljubavi, 280
druge šumne, druge misli
po sumnivoj svoj pameti
Farizeo Šimun misli
i u sebi hoće rijeti:
»Ovi prorok pravi da je, 285
koga slave svud i liče,
zno bi ka je i kakva je
grešnica ova ka ga tiče.«
Koga videć Jezus blagi
zamišljena sasma u temu, 290
reče u govor svoj pridragi
veoma tiho ovo njemu:
»U jednoga kamatnika
u isto doba dugovahu
potištena dva dužnika, 295
odkud vratit ne imahu.
Jedan pecat pjenez primi,
drugi peset dugovale,
blagodarno prosti obimi,
ki ga ljubit većma imaše?« 300
Tad odgovor Šimun do je:
»Scijenim pravo da rijet se će,
komu veće darovo je,
da ga oni ljubi veće.«
Reče Jezus da procijeni 305
pravo u sudu u njegovu,
obrati se zatijem k ženi
veleć: »Vidiš ženu ovu?
Nu, Šimune, dobro gleda',
u tvo'u kuću hotjeh priti, 310
ni malo mi vode ne da
noge moje za umiti.
Ova odkad dođe odi,
sveđ mi je noge umivala
u obilnijeh suza vodi, 315
a kosami otirala.
I celova ti ne da mi;
ova odkad uljezla je
sveđer noge celiva mi
i celovat ne pristaje. 320
I ti uljem ne pomaza,
kad ti dođoh, glave moje,
a pomastim ona maza
meni obilno noge oboje.
Zato t' velju, množ velika 325
grijeha joj se oprostila,
jer i tomu jes prilika
zašto 'e vele i ljubila.
A tko godi ljubi manje,
manje mu se i prostiva, 330
jer svakomu, znaj, praštanje
na ljubav se izmjeriva.«
Paka reče Mandalijeni:
»Za veliku tvoju viru
tebi grijesi su oprošteni, 335
pođi u dragom veće miru.
Tebi je, tebi oproštena,
nu nije meni tvoja zloba,
meni za nju, Mandalijena,
trpjet muku, znaj, podoba. 340
Tebi, tebi oprosti se
grijeh i grijeha sva pokora,
аli meni, jaoh, hrani se
križ i na njem smrt najgora.
Tebi izprazne praštaju se 345
sve naprave, o grešnice,
meni za nje spravljaju se
[s] zapljuvkami zaušnice.
Milosrdje tebi se ima
za krivine tvoje mnoge, 350
a ja čavlim žestocima
daću moje ruke i noge.
Tebi, tebi grijeh se pusti,
jezbe i pitja izvan mjere,
ja prinijeću moje usti 355
na octe i žuči ko čemere.
Tebi sada ja naričem
z blagosovom mir izpuni,
a put moju davam bičem,
a trnovoj glavu kruni. 360
I tebi, eto, grijeh se smrsi
bludnijeh misli ki te obrani,
a ja odredih moje prsi
šipu kopja, gorkoj rani.«
Svrha drugoga cviljenja.
