Moj bože, kolici košulje rukave
hrabreni vojnici u polju krvave,
gdje mnokrat i glavu plah konjik ostavi
za taštu steć slavu, kojom se svijet slavi;
ter s kopjem u boju, gdje perje dobiva,
za shranit čas svoju sve trude zabiva,
aliti zlatan vez na grlo da stavi,
u družbi od vitez neka se njim slavi.
Ter to čes dariva, da uživa na volju
tko s kopjem dobiva krvnika u polju;
ter vitez na glavi kad nosi perje toj,
većma se njim slavi ner da je vas svijet svoj,
scijeneći da dika nije veća na svijeti,
ner s perjem vojnika u oružju vidjeti.
I verigu zlatu kad mu čes daruje,
da ju nosi na vratu, mni da svit kraljuje;
ter s kopjem u ruci zabi da u polju
kako lavi i vuci bodu se i kolju,
gdje s desna i s lijeva od polja hrabrena
krvi se polijeva travica zelena;
svudi po sve strane ter polje prislavno
napokon ostane u krvi oprano.
Nu tko se ne vlada kako vojnik pravi,
perja se ne nada, da se njim proslavi,
ni verizi zlatoj da ju nosi počteno,
za lotra er nije toj ner žensko vreteno.
A vojnik ki je slavan, vazda je na svijeti
u oružju pripravan hrabreno umrijeti,
a strah ga ne vlada ni od kopja ni od strile,
da uspregne nazada od smrti nemile,
i prije će sve muke ali smrt obrati,
neg živ se u ruke krvniku predati.
Tijem neće nikada u svoj trud najveći
ustupit nazada ni ozrit se na pleći,
da mu tko ne reče: boja se isprti,
na žensku uteče, strah ga je od smrti;
a ino je kraj školja lupare parati,
a ino je sred polja s hrabrim se sastati.
I tuj se poznaju kreposti hrabrene,
gdje kopje primaju u štite perene,
zamjerna ter je stvar i mnogo gizdava,
gdje hrabar i hrabar, jakino dva lava,
rvu se i kolju, kako hoć ti znati,
napokon u polju tko će živ ostati;
a hvala i slava, hrabrenstvo gdi je toj,
tada se poznava, kada se svrši boj.
Vojnici još scijene veliku steć slavu,
kad svuku i oplijene poljanu krvavu,
ter se tač ohole; a zemlja procvijeli,
kad polje ogole i plijen se razdijeli.
O višnji moj bože, nu gdi je mudros taj,
procijenit da može toliko trudan vaj,
tolik broj telesa na trzni videći
od mrtvijeh viteza u polju ležeći!
Gdje vajmeh po travi, nagi i odrti,
mrtvi i krvavi, ostaju prostrti.
A trud je na svijeti i velik nepokoj,
očima vidjeti zlosrdje tolikoj,
gdje mnozi vojnici mrtvi se valjaju,
pješci i konjici, ter grobja strađaju,
strađaju i sjeni da im kosti počinu,
gdje leže potreni i gdi tač poginu!
Toj ti su žalosti i velja boljezan,
vojnika gdje kosti osahnu zemlje van;
a tuj nije nikoga, moj bože, na svijeti,
tuđina ni svoga u polju vidjeti,
vodicom blaženom da mrtvijeh pokropi,
i pločom kamenom u zemlji poklopi;
da reče još takoj: o umrle kosti,
duši vam vječni goj a grijeh vam bog prosti!
Još scijeni svijes moja, da je trudno za dosti
ostale od boja pobrajat žalosti,
od mrtvijeh najliše gdje svudi svijeh strana
grdobno miriše vojnika poljana;
i takoj gdje smrde, napokon orlove
i zvijeri zlosrde rane im ponove,
vojnike izbrane ter zvijeri i ptice
gorčije izrane, ner ljute sulice
i sablje i mači, gdje mnoštvo bez broja
huda čes potlači u polju od boja.
Gorka je još tuga, gdi vajmeh moj bože
gospodar ni sluga poznat se ne može;
a majka jedina kolik trud toj pati,
gdje muža ni sina ne može poznati,
ni brata sestrica, gdje leži poražen
obrazom na nica, u krvi omašten!
Trudi su i muke vidjeti još mnoge
njekoga bez ruke, njekoga bez noge;
ter trudan taj poraz ponovi sve rane,
njetko hrom njetko klas' gdje takoj ostane;
ali tač nemilo gdje kopje vojnika
objestran probilo, a rani nije lijeka.
Hoksjenač i rutu ma nije kad iskati,
tuj ranu priljutu tko bi htil vidati.
Mnim, da stup mramoran jošte bi prosuzil,
tolik trud jadovan kada bi iskusil,
gdje zemlja proplače i gdi sahne trava,
gdi [se] utrobe povlače i crijeva krvava.
Trud je još na svijeti jadovan za dosti,
očima vidjeti ostale žalosti,
najliše gdje mnozi u polju u ravnu
vojnici nebozi s glavom se rastanu.
Ter tko je da zbroji tolike poraze,
gdje [s'] strane trup stoji od glave po na se!
A mnoge čes huda sužanstvom pedepše,
da im muke i truda boljezni ne lipše,
u robstvu gdje takoj sindžere noseći
provode život svoj slobode želeći,
a trudna čes svoja ne da im na svijeti
tihoga pokoja ni sanka vidjeti;
ter gdje tač nesrećan svoj život provode;
i obnoć i obnoć trudni se nahode,
sindžere gdje nose, a od božje ljubavi
cvijeleći smrt prose, da ih truda izbavi.
Zašto je trudna stvar koga čes povrijedi,
tko je bil gospodar, sužanstvo da slijedi;
i mnozi čine sud, najliše tko pati,
pakljeni da je trud slobodu strađati;
u trudu i u mukah er život provodi,
sužanstvu u rukah tko se tač nahodi,
i u svomu slobodstvu prije voli umrijeti,
ner li tač u robstvu u dugo živjeti.
A s kopjem u ruci što vojnik dobiva,
po trudu i muci do mala uživa.
A što je drugo plijen, razmi plam od stijenja,
aliti jedna sjen ka tuđer izlinja?
A tko se prije nada više bit uzvišen,
svrh kola prije pada po zemlji ponižen;
od sreće er kolo od danka do danka
vrti se okolo, a ne ima pristanka;
i mnozi govore, zlohitra sreća taj
da smirit ne more nikoga na svijet saj;
zač ubog i bogat u vrijeme u svako
boljanin i kuriat lomi svijes jednako,
iman'ja želeći, strađaje tihi mir,
jak jeljen žedneći ištući bistar vir.
Tijem ako ufate od sreće u pomoć,
ludo se vladate, zač je toj slaba moć,
er drugo nije sreća, slišajte, molim svijeh,
razmi prazna vreća aliti šupalj mijeh,
a blažen se veli, tko svoju svijes spravi,
da mnogo ne želi a o malu boravi.
A toj se blaženstvo slavnije može rijet,
neg nijedno kraljevstvo što vlada trudan svijet
Tijem ako ć' svijet dobit i blago sve steći,
nemoj ti trudno bit svijeta se odreći;
i ako ćeš dobit raj i vječnu pohvalu,
oružje sve podaj i stoku ostalu,
ter pjenez razdijeli po trudnijeh i ubozijeh,
a k tomu procvijeli, da ti bog prosti grijeh.
Križem se oružaj i vjerom potvrdi,
ter sebe i svijet saj i oholas pogrdi;
pak zađi u pustoš, u mjesta prisveta,
gdje ćeš nać velju množ blaženijeh remeta.
Tuj ti će nauk bit, pustinja gdi je taj,
kako ćeš pridobit i sebe i svijet saj,
gdje s božjom oblasti, tko tamo pribiva,
sve đavlje napasti pokorom dobiva.
Toj ti je hrabren boj, komu se sazdava,
vojniče dragi moj, sva hvala i slava.
Tuj je jakos i snaga od vojske hrabrene,
koja sve primaga krijeposti pakljene
bez kopja, bez mača, ner samo posteći
skrušen'jem od plača na molbi stojeći;
ter žedni i lačni gdje život svoj traju,
rascvilni i plačni bogu se predaju;
gdje nijedan božji stvor ne može na svijeti
polaču ali dvor od zida vidjeti,
neg jame i spile i hridja ostala,
za zvijeri nemile što je narav snovala,
gdje trude po vas dan i velik dio noći,
a kad ih stigne san, bore se svom moći;
varu se i bore, i velmi se bljudu,
da ih sanak ne more pridobit u trudu;
ter zimi ni ljeti, ni priz noć ni priz dan,
ne žele vidjeti pokoja ni tih san;
tih sanak progone i pokoj ne druže,
pustinjske zakone da pravo obsluže.
Prije bi svak smrt obrao, da skrate život svoj,
ner bi se sit naspao da tijelu da pokoj!
A leže na slami gdje obnoć borave,
i studen sam kami pod glavu postave,
da trudna put svoja, o višnji moj bože,
ni u čem pokoja prijati ne može;
ter javi i speći gdje tmastu noć traju,
prijeku smrt videći bogu se pridaju.
A mnozijeh nemao trud od straha oblijeta,
misleći ognjen sud i konac od svijeta;
ter cvijele grozeći s velikom gorkosti,
bogu se moleći da im se grijeh prosti.
A mnozi ne haju, da sklone glavicu,
ner bdeći čekaju istočnu danicu,
da š njimi jednako s goruštom ljubavi,
ljuveno i slatko, višnjega proslavi;
da zorom poznava istočna danica,
koga je narava remetska vojnica.
A po tom sunčan zrak obujmi danicu,
na teg se spravi svak dobivat hranicu;
nu njetko težeći hranicu dobiva,
a njetko klečeći suzice proliva,
klečeči ter takoj koljena krvavi,
višnji bog da duh svoj kraljevstva dobavi.
Toj su sluge prave, ki grozno cvileći
koljena krvave spasen'ja želeći;
er suza priljuta s groznijemi uzdasi
sva djela minuta i grijehe porazi.
Od suza sniženstvo er gdje tač ishodi,
na vječno blaženstvo skrušen duh privodi,
ter mnozi govore, anđelski da je dvor
pustinja od gore, gdje človik boži stvor
zvijeren'jem u družbi svoj život provodi,
a s bogom na službi vazda se nahodi.
A ne ima ufance tko tamo planduje,
da drugo brašance ali smok blaguje,
neg hljebac i tušac i pitje od vode,
čijem jedva tužan duh i život provode.
Zač s punom utrobom, kad se tko nasiti,
ne može s hudobom ni s tijelom boj biti.
Također svrh svega priporit cijene kus,
kupusa divjega ako gdje nađu bus,
i zel'ja ostala za u čestut jedini,
što je narav sazdala u pustoj ledini.
I toj se ne osoli, ni obuli ni svari,
sirove nego li blaguju te stvari.
Kad li se prigodi da blagdan počtuju,
pokislo u vodi sočivo blaguju;
i toj se jantoli, kad se blagdan slavi,
obuli i soli, rad božje ljubavi.
A život gdje traju ter tolik trud ćute,
vinca se čuvaju, jak zmije priljute;
zač ljudi duhovni svi scijene za istinu,
da nalijep i otrovi taje se u vinu.
A rasap očiti vidi se svaki čas,
kad se tko nasiti, pod svoju da nije vlas;
a tijelo tko služi ter žive u zlobi,
s bogom se razdruži a rob je hudobi.
Ter pravo rijet mogu, taj človjek da je brav,
zač duši i bogu ne može biti prav.
Također još mnozi pustinjom zahode
bez obuće bosi, ištući vir vode;
a gdje im vir vode svoj anđel objavi,
tuj zvijeri nahode zlosrde naravi,
nu nijedna od zvijeri, po daru od boga,
ne znobi ni tjeri remetu neboga,
i mnokrat bijesan lav š njime [se] sadruži,
ter vjerno za ljubav dvori ga i služi;
i zvijeri ostale ke plježu i hode,
velike i male, pustinje što plode,
sve im se pridaju i još ih sadruže,
očito er znaju višnjega da služe.
I tuj svak poznava, tko tanko razbire,
pokora što je prava i zakon od vjere.
Zač je riječ velika, gdje s veljom ljubavi
dvori zvir človika protiva naravi,
gdje sam lav najliše, ki oštrom naravi
nigdare ne lipše, da zube krvavi.
A što se čudnije može zvat na svijeti,
ner zvijeri i zmije pitome vidjeti!
Zvijeren'je u polju aliti u gori
človjeka na volju pitomo da dvori!
Jošte bog dopušta, da u gori kad godi
ptičica letušta remetu pohodi;
ter sam duh prisveti navijesti tuj pticu,
da u gori remeti donosi hranicu,
jakino crni vran ki Pavlu dvoraše
tere mu svaki dan pol hljeba nošaše,
gdje blažen Paval taj, koga grijeh ne oznobi,
i sebe i svijet saj i đavla pridobi;
pokorno gdje tako s goruštom ljubavi
u vrijeme u svako višnji se bog slavi,
u spili stojeći pustinjak izbrani,
bogu se moleći da svoj duh sahrani;
gdje smoka ne znaše, ner samo voće toj
što palma rađaše, da krijepi život svoj.
A krijepos od vina ni slados ne znaše,
ner kako živina vodicu pijaše.
Vazda bos hođaše a za ures i diku
od palme nošaše pletenu tuniku.
To je ures i dika i sva je slava toj
od svetijeh vojnika, ki s đavli biju boj!
Toj ti su pancijeri i oružja bijela;
pustinjak čijem tjeri pod zemlju zla dila!
Tuj sablje i mači i kopja povita:
uzdasi i plači za zlobe od svita!
To je svila i skrlat i kamen'je drago,
to [ti] je prsten zlat i raskošno blago.
Toj ti je iman'je, pustinja gdi je sveta,
i liso gizdan'je od pravijeh remeta.
Toj ti je hrabrenstvo, gdje takoj u gori
vjekušto blaženstvo pustinjak izdvori.
Vojniče dragi moj, tijem se može rijeti,
remetski da je boj najtvrđi na svijeti,
skrušeno gdje toli s goruštom ljubavi
višnji se bog moli u svetoj dubravi;
gdje gora najliše blažena i sveta
svetinjom miriše od slavnijeh remeta;
a uzdasi suzami koji se tuj plode,
oblake nad nami i zvijezde nadhode;
ljuveno i milo gdje sam bog na nebi
prima ih u krilo i uzdrži pri sebi.
Tijem suze gorušte pustinjak proliva,
blaženstvo vjekušte u višnjijeh dobiva;
remetska suzica er je mnogo jača,
neg oštra sulica i zamah od mača.
Pustinjak ter tako kad gorom prohodi,
pokorno život svoj suzami provodi,
gdi je krijepos, gdi je vlas, gdi je jakos izbrana,
gdje đavlja oholas pod zemlju pognana;
gdje s božjom oblasti, i obnoć i obnoć,
svakojzi napasti može se vrha doć.
I toj se je djelo, kako se govori,
čestokrat zgodilo remetam u gori,
Antonu najliše, kad ga tač nemilo
zli dusi izbiše za nijedno zlo dilo,
i u tolik trudan boj gdje se prinemože:
Jesus ga slatki svoj krijepeći pomože,
po trudu i muci ter s vijencem na glavi
i s palmom u ruci na on se svijet spravi.
A kamo ostali, ki se su do groba
s hudobom rvali, kako se podoba,
toliko hrabrenstvo ter nam svim kazahu,
za dobit blaženstvo, komu se nadahu!
A gdi se bojahu, sve s božjom oblasti
od sebe gonjahu đavolje napasti,
ni siti ni pjani, ni oholi ni bijesni,
neg žedni i gladni, i čisti i trijezni.
Ter život remetski u pustoj dubravi
život je anđelski, gdje se sam bog slavi;
anđelska družba taj gdje se tač potvrdi
ter sebe i svijet saj i đavla pogrdi;
ter jakos i snaga od vojske blažene
pod noge podlaga sve sile pakljene.
Nu krijepos taj slavna na svijetu tamnomu
općeno nije dana uživat svakomu,
samo je remeti od boga dano toj,
ki dobar i sveti provodi život svoj;
onomuj najliše ki grozno cvileći
sam sebe pedepše, pokoru želeći,
u polju i u gori ter s božjom oblasti
rve se i bori protiva napasti;
gdje krotka i blaga remetska usilos
divjačno primaga zvijeren'je na milos;
remetsko hrabrenstvo ter gdje tač pribiva,
vjekušto blaženstvo pokorno dobiva.
Krasno je još vidjet, gdje svoja krasna vlas
pod zemlju na on svijet progoni oholas,
progoni oholas i pleše i tlači,
a od grla nijednu slas ni ljuti ni slači;
ter trude do groba vojnici izbrani,
da im hitro hudoba blažen duh ne kani,
gdje oko njih veći broj od strijela oblijeta,
ner nijedan pčela roj u vrijeme od cvijeta.
Šipi su od strijela nalijepom trovani,
od duše i od tijela na rasap kovani,
a težko svakomu, težko će i biti,
u boju u tomu tko se da dobiti.
Vojnica to je prava, gdje po sva godišta
svjetovna sva slava scijeni se za ništa;
gdje iman'je i blago i ostale taštine
i kamen'je drago za ništa ne scijene;
svilom i skrlatom ter život gdje traju
i srebrom i zlatom vazda se rugaju.
Ter tko tuj pribiva, svaki boži sluga,
blaženstvo dobiva a svijetom se ruga.
A blažen sluga taj, ki trpi sve trude,
da sebe i svijet saj i đavla dobude.
Toj su tri vojvode i zvijeri manene,
ke duše zavode u trude pakljene:
prvo je svijet tamni, na komu za dosti
do groba po sve dni ne lipsa žalosti;
drugo je naša put, koja nam svaki čas
u čemer toli ljut obraća mednu slas,
medne dim sladosti telesnijeh požuda,
s kijeh dušam žalosti ne lipše ni truda,
a đaval nastoji, neprijatelj krvavi,
da dušu razdvoji od božje ljubavi.
Tijem ko je željan znat, vojnica što je prava,
što je boj što je rat i crkovna slava,
od samijeh remeta viđ što je hrabren boj
i djela prisveta i krjepak život svoj,
tere ćeš sam rijeti, da od remete hrabrenstvo
dobiva na svijeti vjekušto blaženstvo,
skrušeno gdje toli, i obnoć i obnoć,
višnji se bog moli suzami za svu moć;
i gdje su remete od života sveta,
tuj gnijezdo ne plete oholas prokleta;
er đavlju oholas i ostala zla djela
progone u propas, odkle su izvrela.
Cvileći ter takoj gdi život svoj traju,
u brijeme u svako bogu se pridaju,
a uzdahe priljute kad k nebu odprave,
sve trude minute u zabit postave.
Remetstvo prisveto er gdi tač uzdiše,
na nebo deveto skrušen duh podviže,
ter kako u zrcalu gledaju kad godi
svu slavu i hvalu da se tuj provodi.
A nijedan boži stvor ne može na svijeti
taj rajski kram i dvor jezikom izrijeti,
gdje višnjijeh nad nami u rajskoj državi
nad svimi zvijezdami višnji se bog slavi,
s velikom radosti, s goruštom ljubezni,
s mednome sladosti pojući u pjesni;
gdje nije tme ni mraka ni guste magline,
ni sinja oblaka ner vječne vedrine.
A ostalo otajstvo tko može da zbroji,
jedino blaženstvo u trojstvu gdje stoji,
gdi je pravo istina u kipu od boga
do oca i sina i duha svetoga,
a od sina i od oca i duha svetoga
početka ni konca ne znaju nijednoga.
Nu vidi, gdi otac taj uzmnožit i slavni
nebesa i svijet saj uzdrži nad nami,
i vrti nebesa u vrijeme rasklada
i naša telesa sazdava i vlada.
A ostale radosti, ke su na tom svijeti,
mojojzi slabosti trudno je izrijeti;
zač ne imam ufance, ni taku vlas i moć,
od ove pjesance da mogu na vrh doć,
a muza ljuvena, ku verno poslužih,
rad stara vrjemena jur se š njom razdružih.
Svjetovni vojnici, zatoj vas molim sad,
pješci i konjici, recte mi boga rad,
što je drugo oholas i tašta što je slava,
neg samo satren klas ki ploda ne dava?
I drugo nije djelo od vaše naravi,
ner oružje bijelo i perje na glavi,
i oholas tolika, ka mnozi govore
da joj se prilika dosegnut ne more.
Tijem činte odluke, da oružje parjate
a da se u ruke Jesusu pridate,
neka vas on vlada, neka vam za trude
blaženstvo vječno da, potrebno kad bude.
