Pjesan XVII
Utrobom volovom zgodî se prijesti
djetetu, kû s mnogom sta rigat bolesti;
vikaše: „Duha ni, er, majko, na peče
proz usta, jaoh meni, vas pikat utječe!"
Na ludos riječi tijeh i na strah, kijem preda, 5
ispusti mati smijeh, odgovor pak mu da:
„Ništa se tijem ne boj, pokli to, neka znaš,
nije tvoje, sinko moj, neg tuđe, što rigaš."
Od sina i matere lijep nauk ovi je,
er tuđe tko ždere, riga ga poslije.10
