Vozila se šajka mala barka,
u njoj sjedi deset djevojaka,
isplivalo devet djevojaka,
al ne spliva Janica divojka,
nego viče iz dunbine mora: 5
„Tko bi mene iz vode ’zvadio,
dala bin mu bijelo lice svoje,
nek ga ljubi koliko mu drago!"
A to čuje Ivanu, zlatare,
pa se svuče do tanke košulje, 10
stisne oči, pa u more skoči,
i izvadi Anicu divojku.
„Sidi, Anka, da ti lice ljubim!"
„„Ne ljubi se pokraj mora lice,
jer bi mene mornari vidili, 15
pa bi mojoj majci povidili,
neg mi pojmo u goru zelenu,
onde ljubi koliko ti drago!""
Kad dojdoše u goru zelenu:
„Sjedi, Anka, da ti lice ljubim!" 20
„„Ne ljubi se u gorici lice,
jer bi mene pastiri vidili,
pa bi mojoj majki povidili,
neg mi pojmo bilom dvoru mome,
onde ljubi koliko ti drago!"" 25
Kad dojdoše bilom dvoru njenom:
„Sjedi, Anka, da ti lice ljubim!"
U dvor skoči pa zazivlje majku;
„Majko, struni torbu strunjavicu,
um’jesi mu bijelu pogačicu, 30
nek on ljubi belu pogačicu,
kad ni znao mene djevojčicu!"
Olinko Delorko, O nekolikim inačicama poznate hrvatske romance "Vozila se šajka mala barka", Zbornik za narodni život i običaje, Knj. 42. (1964), str. 82-83.
Delorko O. „Narodne pjesme kotara: Pula i Poreč." 1952. Rukopisna zbirka Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. Broj zbirke: 69, br. pjesme: 64.
