Vae victis ili pobijanje kritike Dra Dušana Popovića i Vase Stajića

Izvor: Викизворник

I.

ODGOVOR NA OCJENU
G. DRA DUŠANA POPOVIĆA
[uredi]

Mnoge neobjektivne ocjene, koje su lansirane u javnost da u lošem svijetlu prikažu moju knjigu Povijest Hrvata u Vojvodini, potiču me, da napišem ovu raspravu po kojoj će svakome biti jasno kamo stižu kritičari koji se u svome radu tako često služe neistinom i tendencioznim prikazivanjem stvari.

Prvi je ovdašnji Dnevnik napao moju knjigu u članku od 23 ožujka 1930. pod naslovom „Jedan nacionalni zločin“. Tome se ne ćemo čuditi kad pomislimo, da je njegov urednik rekao, da će sa fanatizmom[1] raditi, pa na takvo pisanje samo toliko odgovaramo, da sa fanatičnim ljudima ne želimo imati posla. U istome listu su izašle i izjave g. g. Dra Stjepana Matijevića, Mije Mandića i gdje Mare Djordjević-Malagurske sa kojima se, takodjer, ne ćemo pozabaviti, jer one ni za Srbe, a ni za Hrvate upravo ništa ne znače. Stoga je vjerovatno i izdana brošura[2] u kojoj se tvrdi, da su Bunjevci Srbi, ali njen autor priznaje (str. 5) da zbog toga očekuje, da će biti udaren prokletstvom i proglašen za izroda. Time nije mogao bolje dokazati koliko ga Bunjevci osudjuju, jer kad on sam osjeća tu strašnu osudu, onda sam i uvidja, da je doista zaslužuje.

Poslije tolikih napada, izašla je napokon u Glasniku istoriskog društva[3] od G Dra Dušana Popovića ocjena moje knjige Povijest Hrvata u Vojvodini. To nije toliko ni ocjena koliko promišljeni napad i očito zavodjenje javnosti čitavim nizom neistinitih citata pa prema tome i nepravednih zaključaka.

Da je tu famoznu ocjenu napisao neprijatelj naše države i našega naroda, ona bi dočekala opravdanu osudu, ali, pošto ju je napisao profesor Beogradskog Univerziteta, ona zaslužuje anatemu. Mom kritiku je važnija uloga bunjevačkih izdajica nego rad naših rodoljuba. On veli (str. 326):

Bilo bi svakako od velikog interesa znati koliko je katolički deo našega naroda iz bivše Ugarske učestvovao u stvaranju madjarskoga naroda i madjarske kulture, a o našoj prošlosti tvrdi, (str. 326), da ona za historičara ne pruža zgodan objekt. A zašto ne? Zašto je važnije znati ono što se činilo za Madjare od onoga što se činilo za Slavene? Zar ne zato da se time potcjenjuje nacionalni rad iz naše prošlosti? Ocjena G. Dra Popovića nam to najbolje dokazuje. Dosta je žalosno kad tako piše profesor univerziteta koji sam sebe smatra historikom, a o meni veli (str. 322) da nisam historičar po struci ni priznati javni radnik. Ja nisam kriv što on ne zna za ranija moja djela o kojima je u raznim listovima i časopisima više puta bilo govora, ali mu velim, da sam ja, po nesreći, autor njegove ocjene, onda nikada ne bih htio biti ni historičar, ni javni radnik pa ni profesor univerziteta.

Uzrok takvome rasudjivanju G. Dra Popovića, čini nam se, da je u naslovu moje knjige. On spominje (str. 323), da su Bunjevci sva društva, novine, kalendare, političku organizaciju do 1918. nazivali bunjevačkim imenom; Antunovićev poziv da je upućen Bunjevcima i Šokcima. Zatim on sam navodi (str. 323) da su to činili zato što bi nazivom svog narodnog hrvatskoga imena bili izloženi progonstvu od strane Madjara. Tako on sam sebe sjajno pobija. Dalje G. Dr. Popović misli (str. 323) da Bunjevci nisu Hrvati zato što je Ivan Mihalović napisao Gramatiku ilirskog jezika. Baš to i dokazuje, da smo Hrvati, jer se pod imenom ilirskim razumijeva hrvatski jezik Filip Grabovac još 1745. piše svoju Historiju naroda iliričkoga ili orvackoga a Joachim Stulli Ragusinus u svom velikom djelu Lexicon latino – italico – illiricum (Budae, 1801) tumači, da Ilir znači Hrvat. Drukčije, napokon, ne može ni biti, jer ni sami Srbi u prošlosti nisu smatrali Bunjevce Srbima.[4] Nakon svega toga mislim da je suvišno dokazivati, da su Bunjevci Hrvati. Jesi li razumeo, bre?

Vidjeli smo, da je naš kritik otkrio svoju namjeru, pa nas, prema tome, ne će čuditi što je upravo sramota kako je u njegovoj ocjeni bijedno i sakato prikazana cijela naša prošlost i borba protiv pomadjarivanja. Ni jedan neprijatelj našega naroda ne bi gore prikazao tu stvar. On citira fakte iz raznih epoha naše prošlosti, a ne objašnjava kakve su bile prilike u tim epohama, jer nije na pr. svejedno ako se isto činilo u osamnaestom i dvadesetome vijeku. Time je stvorio vrlo nejasnu sliku njegove ocjene čemu je uzrok ili zlonamjera ili neznanje, a možda je po srijedi i jedno i drugo. Politički uspjeh Bunjevaca (koji je u vezi bio sa nacionalnim uspjesima) za njega ništa ne znači, a od iste vrijednosti je za njega i naša prosvjetna borba. On o svem tome govori sa očitim potcjenjivanjem i najljepših momenata iz naše historije. Mi ovdje ne ćemo ocjenjivati naš rad u prošlosti; mi smo ga objektivno prikazali u našoj knjizi, a na drugima je da o njemu kažu pravedan sud. Mi ćemo samo skinuti masku sa našeg kritičara da se vidi kako je nespretno bacio u javnost svoju neistinitim citatima pokrijepljenu ocjenu.

Naš citator veli (str. 327): g. Pekić misli, da su Jugosloveni rimokatolici u bivšoj Ugarskoj dobili slobodu zahvaljujući Vilsonu (Predg). U mom predgovoru Vilson nije niti spomenut. Dalje tvrdi (str. 322) da po materijalu iz moje knjige stranci u prošlosti Bunjevce nikada nisu nazivali Hrvatima što nije istina, jer na str. 46 i 64 moje knjige se vidi, da su više stranih pisaca ubrojili Bunjevce u Hrvate. Zatim veli (str. 326) kako ja tvrdim, da su Prćići dobili plemstvo 1565. a u izvoru kojim sam se služi piše, da se to desilo 1758. Nije istina da u izvoru piše, da su Prćići dobili plemstvo 1758. Neistinit je takodjer i njegov citat (str. 326) iz moje knjige, da u Subotici žive Bunjevci i Šokci. Ne odgovara istini ni njegovo tvrdjenje, (str. 326) da u mojoj knjizi stoji, da je 1869. bio sastanak u stanu Ivana Antunovića. Nije istinit ni njegov citat iz 160. str. moje knjige, da je prvi bunjevački dnevnik štampan 1870. Isto tako je neistinito prikazana i bunjevačka književnost. Moj citator veli (str. 326): g. Pekić smatra kao veliki uspjeh g. Budanovića da je 1910. osnovao u Baji Kršćansku čitaonicu i da je u Baji održano 1911. prvo veliko prelo. Ja sam taj za održanje naše nacionalne svijesti značajan dogadjaj opisao onako kako se dogodio, ali nisam rekao, da ga smatram velikim, kako to on neistinito tvrdi. Ne odgovara istini ni njegov citat (str. 326) da sam ja rekao, da u Vojvodini ima 150 000 Bunjevaca i Šokaca. Napokon nije istina, da sam ja na str. 247. moje knjige rekao: radi istine koju toplo poštujemo. Po tome vidimo koliko je mom kritiku stalo do istine i sa kakvom savjesti je pisana njegova ocjena. Zašto su mu trebali ti neistiniti citati? Zato što on u mojoj knjizi ništa nije mogao pobiti, pa kad ne može ništa pobiti, on će krivo citirati samo da postigne svoj cilj. Ali se baš obratno dogodilo od onoga čemu se nadao. I Pseudo Izidor je više obrukao sam sebe nego što je mislio postići svojim lažnim dekretalima.

Pored tolikih njegovih pogrješaka, moj filozof se još usudjuje da me upozori na neke pogrješke i to na kakve pogrješke! On veli (str. 323): G. Pekić greši u osnovnoj stvari. Bunjevci i Šokci nisu došli iz kolevke hrvatske države. Nego odakle? To je svakako trebao reći ako misli da istinu govori. Nadalje mi prigovara (str. 326) što sam rekao da su Bunjevci puni narodnog ponosa. Jest, puni su hrvatskog narodnog ponosa. Zamjera mi (str. 326) što Cara Jovana zovem i Car Ivan, a ja mu zamjeram što on razlikuje Ivana od Jovana, osobito kad zna da je to ista ličnost.[5] Krivo mu je (str. 324) što su Bunjevci u prošlosti ponekad očitovali lojalnost prema carskoj Habsburskoj kući. No to nisu činili samo Bunjevci već i Srbi, jer, uostalom, drukčije nije moglo ni biti. Ja sam, dakle, rekao istinu, ako je pak njemu krivo kad se istina govori, onda neka ne bude ni historičar ni kritičar. Prigovara mi (str. 326) što sam osudio Santovčane koji su zbog pritiska vlasti istupili iz katoličke crkve i to, naravno, zato što su oni primili pravoslavnu vjeru kojoj i on pripada. Tako G. Dr. Popović!... Pribacuje mi, što je, po njemu (str. 326-327 više nego žalosno moje rezonovanje o životu Bunjevaca u svojoj državi za ovih deset godina, a ja mu odgovaram, da sam i tu iznio same fakte koje svi živi svjedoci mogu potvrditi. Ali njemu je, vjerovatno, krivo što sam se usudio reći istinu.

Veritas odium parit (Ter. Andr. 68)

Napokon moj Platon veli (str. 326): G. Pekić ima jednu drugu, težu pogrešku. Pisac, čini nam se, nije ni dovoljno Jugosloven da bi o ovim stvarima mogao pisati objektivno. Ja mislim, da je svaki pošten Srbin, Hrvat i Slovenac dovoljan Jugosloven. Ako on ipak razlikuje, dovoljne Jugoslovene od nedovoljnih, onda, priznajem, jao nedovoljnima! po njegovu pisanju pak razabiremo, da je i on nedovoljan.

Pored kritike moje knjige, moj Platon iskreno zamera „Matici Hrvatskoj“ kojoj, veli (str. 327) treba da je uvek više svega na srcu nacija i domovina i koja treba da je daleko iznad uticaja partije i ulice. „Matica Hrvatska“ uživa ugled i priznanje ne samo kod nas već i daleko iza naših granica. U njenom odboru su priznati hrvatski učenjaci koji su proučili i prihvatili moju knjigu ne starajući se šta će kasnije o tome reći pojedini prostaci. Tako je to, bre.

Pošto smo iznijeli i pobili njegove glavne argumente protiv moje knjige, držimo, da nije potrebno, da se kod njegove ocjene dulje zadržavamo. Nije na pr. potrebno pobijati njegovo tvrdjenje (str. 327), da pored Bunjevaca, Muslimana i Šokci pripadaju masi koja čini prelaz od Srba Hrvatima, jer u našoj knjizi smo dokazali da su Bunjevci i Šokci Hrvati. Tu činjenicu ne može uništiti ni njegova primjedba (str. 323) što Bunjevci imaju svoju lokalnu himnu i zastavu, jer je dokazano koja je bila 1918. naša narodna himna i zastava.

Po svemu što smo govorili vidimo, da je ocjena mog Platona samo utoliko važna ukoliko je otkrila njegovu tendenciju koja mu je očito smetala da govori ono što je kao kritičar trebao govoriti. On je bez ikakvog smisla iz raznih poglavlja moje knjige nagomilao puno citata i to tako nespretno , da oni nemaju nikakve medjusobne veze niti znače kakvo objašnjenje. U takvom kaosu i sami njegovi čitatelji isto tako ne će razumjeti njegovu ocjenu kao što po njoj ne će imati ni pojma o mojoj knjizi. Time je postigao to, da njegova ocjena ne odaje ni znanje, ni logiku, ni objektivnost za pisanje stručne kritike. Osim toga čestim i nepotrebnim opetovanjem naše nacionalne pripadnosti te potcjenjivanjem naše prošlosti je i suviše manifestovao svoju pristranost koja u nauci ne bi smjela imati mjesta.

II.

ODGOVOR NA OCJENU
G. VASE STAJIĆA
[uredi]

ВикицитатиSi judicas conosce

—Seneca

I.[uredi]

Poslije g. Dra D. Popovića je doskora i g. Vasa Stajić u 1-3 svesci 325 knjige Letopisa Matice Srpske objavio opširnu kritiku jednoga dijela moje knjige Povijest Hrvata u Vojvodini, jer, kako on sam priznaje (str. 159), nema specijalnu naobrazbu da ocijeni cijelu knjigu. No po njegovu razlaganju vidimo, da on nije sposoban da ocijeni ni prvi ni drugi dio moje knjige, što je i razumljivo, jer g. Stajić nije historičar. On je, veli (str. 159), htio dokazati kako sam ja historijski netačan pa je dokazao da je on netačan. Ne velim da u mom tako opsežnome djelu nema nikoliko pogrješaka, ali nije svejedno kad griješi autor i kad griješi kritičar, jer ovaj zaslužuje mnogo težu osudu kad optužuje pisca zbog onog u čemu on sam griješi.

II.[uredi]

Mi g. Stajića ne ćemo uvijek pratiti onim redom kojim je on pisao njegovu ocjenu, jer u njoj nema nikakvog sustavnog reda. On više puta 30-50 stranica kasnije spominje ono što je, kad već toliko hoće da govori, na početku njegove ocjene trebao reći. Mi ćemo citirati i uporediti njegove riječi, da se pažljivi čitatelj uvjeri kako njegova ocjena, pored malo dubljega proučavanja, sama sebe uništava.

III.[uredi]

G. Stajić u prvome redu kritikuje mene kao autora (str. 159) i ustanovljuje, da ja nemam osposobljenja za rad na historiji (str. 208). To bi tako bilo, da to osposobljenje g. Stajić na cijelom svijetu sam daje, ali on nikome ne može dati ono što ni on sam neme. Otkuda, dakle, on može tvrditi ko je sposoban, a ko nesposoban, on, koji je u historiji sasvim nesposoban? Otkud on to može tvrditi, on, koji sam priznaje, da nije u stanju ni da ocijeni cijelu moju knjigu? Otkud on dolazi do toga, da odredjuje da li sam ja spreman ili nisam da napišem knjigu koju on ne može ni da ocijeni?! Nije li tu očevidna kontradikcija? Nije li tu vidljiva tendencija koja ga je rukovodila da napiše njegovu mizernu ocjenu? Svakome čitatelju će to biti sasvim jasno ako pažljivo pročita ovu kratku raspravu.

Nakon što je kazao svoj sud o meni, g. Stajić, naravno, počinje svoje primjedbe već kod samoga naslova knjige. On, doduše, veli (str. 158), da nema ništa protiv tzv. kroatizacije Bunjevaca i Šokaca, ali nadodaje da sam ja hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca projicirao čak na sve pretke današnji Bunjevaca i Šokaca, a Bunjevci su se, tvrdi on (str. 199), 1908. god. prvi put više izjavili za Hrvate nego za Srbe. Napokon g. Stajić zaključuje (str. 201): Nije nesreća što se Bunjevci hrvatizuju nego što hrvatstvo danas znači tako mnogo mržnje na srpstvo.

IV.[uredi]

Na te primjedbe odgovaramo, da kroatizacija Bunjevaca i Šokaca ne postoji, jer kao što se Srbin ne može posrbiti tako se ni Hrvat ne može pohrvatiti. Ne odgovara istini ni tvrdnja g. Stajića, da sam ja hrvatstvo projicirao na sve pretke današnjih Bunjevaca i Šokaca, jer ja sam u mojoj knjizi proučavanjem porijekla Bunjevaca dokazao da su oni hrvatskoga porijekla, koja činjenica mi pruža prava, da svoju knjigu nazovem historijom Hrvata. To pravo g. Stajić ne može oboriti svojom neistinitom tvrdnjom, da su se Bunjevci 1908 prvi put više izjavili za Hrvate nego za Srbe, jer se Bunjevci nikoliko nisu izdavali za Srbe i jer je Antunović još 1878.[6] i 1882.[7] istakao hrvatstvo Bunjevaca, a Pavao Kujundžić potvrdjujući to veli[8]: Naš veliki Antunović je na toliko javno ispovidao hrvatstvo, da mu se zameralo da i ne piše bunjevački.[9] Osim toga historijski dokumenti nas mnogo ranije nazivaju Hrvatima. Tako kanonska visita od 1731. za Bunjevce veli da su Hrvati; turski historik Evlija Čelebi već u sedamnaestome vijeku to isto kaže, a s njime se slažu i drugi pisci. Zato se i svi naši znamenitiji ljudi kao što je Miroljub A. Evetović, Matija Kujundžić, Petar Pandžić, Pavao pa Ilija Kujundžić i mnogi drugi istaknutiji rodoljubi vazda priznaju Hrvatima. Prema tome kako po historijskim dokazima tako i po nacionalnom osjećanju Bunjevaca je očevidno, da ja hrvatstvo nisam projicirao na naše pretke, jer oni su Hrvati uvijek i bili.

V.[uredi]

Na tešku optužbu g. Stajića protiv svih Bunjevaca-Hrvata, da naše hrvatstvo danas znači tako mnogo mržnje na srpstvo, odgovorit ćemo sa njegovim vlastitim dokumentom. G. Stajić tvrdi (str. 208), da su Madjari s mnogo više plana i pameti pokušavali madjariziranje Bunjevaca i Šokaca nego što se činilo, da se posrbljuju Bunjevci i Šokci. Prema tome on sam priznaje, da su Srbi pokušali posrbiti Bunjevce i da su s Bunjevcima nepametno postupali, pa ipak svaljuje krivicu na Bunjevce! Dakle kad g. Stajić veli, da hrvatstvo Bunjevaca znači tako mnogo mržnje na srpstvo, a šta bi onda Bunjevci mogli reći da znači srpstvo prema hrvatstvu kad on sam priznaje, da su Srbi gore postupali s Bunjevcima nego Madjari?! Dali su iz ljubavi prema njima tako postupali, g. Stajiću? Ali magni animi est injuriae despicere, veli Seneca (De ira, 2. 32. 3). Sva je sreća što hrvatstvo ne znači mržnju na srpstvo ni srpstvo na hrvatstvo, a g. Stajić je sa vrlo žalosnim pisanjem još više otkrio svoju pravu namjeru zašto je napisao tu neprijateljsku ocjenu.

G. Stajić nadalje veli (str. 161): G. Pekić piše istoriju Hrvata u Vojvodini. Šta je njemu Vojvodina?... Da li njegovu Vojvodinu čine delovi Banata, Bačke i Baranje koji su pripali Jugoslaviji? Na prvi pogled... imalo bi tako da bude. A ipak g. Pekić ne zaboravlja Aljmaš, Baju, Čavolj, Garu, Gornji Sentivan... iako ta naselja ostadoše u Madjarskoj. To je prirodno... Ali ova istorija obuhvata i spomenuta mesta u Madjarskoj, zašto ne govori o Tukulji, zašto ne o Pečuju... zašto je prećutao Race u Tabanskoj plebaniji, zašto šest i po hiljada Šokaca u Šomodju, 5228 belih Hrvata u Šopronskoj županiji te 15.781 Slovenaca i Hrvata u Željeznoj i Zala županiji?

VI.[uredi]

Na 99 str. moje knjige stoji: Naše izlaganje se ovdje neće protezati samo na mjesta u Vojvodini već i na ona u Madjarskoj gdje živi znatan broj našega naroda. Tu su spomenute one općine koje su donedavna bile u vezi sa Vojvodjanskim Hrvatima. To je prirodno, potvrdjuje i sam g. Stajić. Ali bi, držim, neprirodno bilo pisati Povijest Hrvata u Vojvodini u koju bi ušli svi Hrvati iz cijele Madjarske pače i svi Slovenci iz Željezne i Zala županije, jer u naslovu knjige se ne spominje, da je ona povijest i Slovenaca. No g. Stajić nam veli (str. 161.) da bi njemu to bilo prirodno. Njemu je, dakle, sve prirodno, a najprirodnije bi bilo da šuti. Ali g. Stajić hoće da govori i da nam kaže ono što ne zna. On mi zamjera (str. 161): Da bi dokazao da Hrvati u Vojvodini imaju svoju istoriju, on pripoveda Mohačku pogibiju, osnivanje Vojne krajine, Rakocijev ustanak, banderija i insurekcija plemića, Bunu 1848/9, a sve se to pre može nazvati učešćem Hrvata u tudjim poslovima.

VII.[uredi]

To njegovo mišljenje me dovodi u sumnju, da li g. Stajić uopće zna šta znači historija. Život svakoga naroda je i njegova historija.[10] Iznimku ne čini ni to da li je politički samostalan ili ne. Prema tome život Hrvata u Vojvodini sačinjava i njihovu historiju. U toj historiji se, naravno, ne može prešutjeti tako veliki dogadjaj kao što je Mohačka bitka. Ali poslije toga, osobito pak po izgonu Turaka, Hrvate vidimo, da u svakom pogledu zauzimaju prva mjesta od svih naroda u Bačkoj pa i od samih Madjara. I poslije svega toga sumnjati da Hrvati u Vojvodini imaju svoju historiju znači duboko neznanje u domenu povijesne nauke. Po tome vidimo koliko je g. Stajić verziran u historiji.

G. Stajić govoreći o arhivskom materijalu moje knjige (str. 160) veli: Ne, g. Pekić nije radio u arhivima. Kad g. Pekić ne zna razlikovati Državni Arhiv od Arhiva Dvorskog Ratnog Veća, već iz toga dosta jasno vidimo koliko je u njima radio.

VIII.[uredi]

Za gradnju moje knjige je potreban bio materijal iz arhiva svih hrvatskih općina Vojvodine. Taj kao i ostali materijal sam sabirao kroz više godina. Dok je naša vojska držala Bajski Trokut, obašao sam sva naša mjesta, te sam tražio i upotrebio potrebne podatke. Tako sam činio i u drugim našim gradovima i selima u Vojvodini. Zato su u historijskom pregledu hrvatskih općina u mojoj knjizi kod svake općine navedena i prva hrvatska prezimena koja se u njoj spominju, što dosada još niko nije publikovao. Osim toga moja knjiga je obogaćena čitavom silom raznih novih podataka. Već po tome vidimo koliko neistinu govori g. Stajić. Što se pak tiče njegovog drugoga tvrdjenja, ja sam u predogovoru moje knjige rekao, da sam se u drž. arhivu u Beču koristio nekim dokumentima iz njegova protokola, a na 59 str. moje knjige se vidi, da je to bio Arhiv Dvorskog Ratnog Veća. Neka mi g. Stajić dokaže, da Arhiv Dvorskog Ratnog Veća nije državni arhiv! Pošto on to ne može dokazati, znači da je opet neistinu govorio, što nas već ni ne iznenadjuje, jer kod njega to nije ništa novo.

IX.[uredi]

G. Stajić tvrdi (str. 208), da naše starješine nisu održale 1868. vijeće u Subotici na kome su odlučili pod kojim imenom će stupiti u borbu protiv pomadjarivanja, ali tu svoju tvrdnju ni ne pokušava da dokaže, jer zna, da je ne može dokazati. Jest, naše starješine su održale to vijeće[11], a ko bez dokaza protivno tvrdi da taj sam potvrdjuje da govori neistinu. No g. Stajić, kako nam izgleda, za to mnogo ne mari.

G. Stajić zatim opširno govori o pomadjarivanju Bunjevaca pa treba da čujemo i njegov sud o nasilju Madjara. On tvrdi (str. 163): Madjariziranje u najmanje slučajeva znači nasilje. U većini slučajeva ono je kao neki prirodni zakon. Dakle u najmanjim progonstvima znači nasilje, a u većim i težim progonstvima prirodni zakon. Da je o tome zakonu govorio na mirovnoj konferenciji u Parizu, onda ne znam gdje bi danas bile državne granice.

X.[uredi]

Po takvom rasudjivanju g. Stajića ne će nas iznenaditi njegova primjedba na str. 194.; G. Pekić mnogo više govori o progonima koje su Madjari činili na Bunjevcima. Čitaocu to može najzad da dosadi i da se pita: Ko je streljan ili obešen, ko uhapšen, ko lišen službe? Malo dalje pak isti g. Stajić na to pitanje odgovara, da su uhapšeni dvadesetak Bajmačana Bunjevaca (str. 195) Pavao Bačić[12] (str. 194) Djeno Dulić predsjednik Pučke Kasine i drugovi mu (str. 195), a lišen službe da je miško Matković učitelj u Santovu. Tako g. Stajić sam sebe odlično pobija. Na njegovu dosadu pak odgovaram, da osim njega ni jednome rodoljubu nije dosadno prikazivanje dogadjaja gde je govor o nasilnom otimanju naše slavenske naravi i narinjivanju tudjeg nacionalizma. On se dosadjuje zato što je i sam dosadan pa ga je i čitati više nego dosadno.

Otporom Hrvata protiv pomadjarivanja je nastala i njihova nacionalno-prosvjetna borba. Naravno, početak je bojažljiv i najskromniji, veli g. Stajić (str. 171). Sam Antunović je prikrivao snažno svoje rodoljublje kad se, god 1869. odlučivao, da izdaje svoje „Novine“. U Pozivu, on izjavljuje, da će sve što bude činio raditi pod zaštitom madjarske Svetog Stipana apostolske krune, kao najsigurnijim okrilju za našu milu viru i narodnost.

XI.[uredi]

Naravno da je tako govorio, jer drukčije nije moglo ni biti. Ko bi se usudio i da li bi pametno bilo samo prešutjeti Ugarsku ili krunu sv. Stjepana? Da li bi pametno bilo očitovati kakvu političku aspiraciju? Sam Antunović kaže, da takve vlade neima koja bi to i za jedan sat trpila[13]. Zato početak nije bio bojažljiv nego razborit. Najzad zašto g. Stajić tako rado citira ono što su naši rodoljubi morali kazati, a ne citira ono što su oni osim toga kazali? Tu je mogao iznijeti vrlo lijepih momenata iz našega preporoda. Mogao je na pr. istaći Antunovićeve zasluge i njegov rad za svoj narod. Ali g. Stajić to ne će da čini. On rado citira izjave lojalnosti naših rodoljuba prema ugarskoj državi da time omalovaži njihov nacionalni rad[14]. Zato i ne ističe dovoljno zasluge Boze Šarčevića, a prema Antunoviću je još nepravedniji, jer mu prigovara i ono što on nimalo ne zaslužuje... Još je žalosnije, veli g. Stajić (str. 171) u sudbini velikoga budioca to što on umire, a na čas smrti mu se učinilo da je bezuspišno dilovao i trošio“. Mi nismo krivi što g. Stajić ne razumi te riječi. Antunović to nije rekao zato štose pokajao za svoj rodoljubivi rad već zato što nije postigao onaj uspjeh koji je mislio postići. Dakle njegove riječi nisu za osudu već za pohvalu, jer po njima vidimo da je on za svoj narod više htio nego što je mogao učiniti. Tako je to, g. Stajiću! No tu nije samo pogrješka kritičareva nego i uvreda naše nacionalne borbe, jer g. Stajiću nasilje Madjara nikad nije dosta žestoko. Na tolike žalbe Bunjevaca, on odgovara (str. 164) da još niko nije zbog bunjevačkoga govora prebačen preko granice. Da ne znamo, da to piše g. Stajić, činilo bi nam se da nam to govori kakav divljak iz Afrike. Zar je samo to nasilje kad se neko izagna iz države? Zar se na drugi način ne može činiti progonstvo, nasilje i bezakonje? Može se, ali g. Stajiću to nije dosta. Tako rezonuje on o našoj prošlosti i tako ocjenjuje rad naših rodoljuba. Sve to dovoljno karakterizuje koliko on ima znanja i pravičnog shvatanja i koliko je dorastao za historiju.

Dok s jedne strane očito potcjenjuje rad Bunjevaca Hrvata, s druge strane g. Stajić demonstrativno ističe zasluge Srba. Kao istorik, g. Pekić treba da zna, veli on (str. 188 i 189), da je g. Karanović, na molbu četiri popa Kujundžića, napustio i svoju svršenu bogosloviju i svoja maštanja o studiranju prava u Parizu, te dobar deo svog imanja uložio u štampariju Dušana Petrovića, u srpsko-bunjevačku banku i u Subotičke Novine.

XII.[uredi]

Da su Kujundžići odgovorili g. Karanovića to je više nego sumnjivo pa i onda kad bi nam to i sam g. Karanović potvrdio. To ćemo povjerovati samo onda ako nam g. Stajić pokaže dokumenat u bilo kojim novinama, da su to ta četiri (kako da nisu dva ili tri već baš sva četvorica?) valjana katolička svećenika učinili. Dotle pak to smatramo grubom neistinom. G. Karanovića pak nije zasluga za Bunjevce zato što je on potrošio svoje imanje. I drugi ljudi su uložili svoj novac u štamparije i novine pa su mnogi od njih stekli kapitale. To je, dakle, čisto trgovački posao. Koliko je pak g. Karanović radio za Bunjevce, priznato mu je na 296 str. moje knjige.

XIII.[uredi]

Zatim g. Stajić ističući opširno zasluge Srba govori o štampariji Dušana Petrovića (str. 187), o Srbobunjevki (str. 200), o srpsko-bunjevačkim brakovima (str. 200) pa kako je Matiša Bačić-Palković oženio Srpkinju pa se posrbio (str. 200) i kako su neki Bunjevci primili pravoslavlje (str. 200 i t. d., jer to je sve g. Stajiću vrlo važno. Nadalje nam priča kako je kod Boška Vujića priredjena večera na kojoj su se ljubili srpski i bunjevački popovi (str. 198). Čudi me kako nije spomenuo šta su i večerali. Eto kako izgleda istorija g. Stajića.

XIV.[uredi]

G. Stajić me napada (str. 184) da sam Kaloru Milodanoviću dao, suho i zlovoljno, četiri kratke rečenice na 160 i 294 str. moje knjige. Naravno, da g. Stajić opet nije rekao istinu. Ja sam na pomenutim stranicama moje knjige istom ljubavlju govorio o Milodanoviću kao i o drugim našim nacionalnim radnicima. Milodanović je 1876. kao dobrovoljac otišao u Srbiju, i prešao na pravoslavlje, a g. Stajić tvrdi (str. 186), da se on 1877. perom borio protiv toga što su po nalogu vlade u Subotici Madjari i pomadjareni Bunjevci slavili turske pobjede[15] i time priznaje, da opet ne govori istinu. Dalje g. Stajić tvrdi (str. 186), da se isti Milodanović borio protiv naseljavanja 200 madjarskih porodica iz Bukovine u Suboticu i ako se to dogodilo sedam godina poslije njegovog odlaska u Srbiju, što znači da je g. Stajić rekao još jednu neistinu više. No mi smo već naučili na to, da g. Stajić neistinu govori.

XV.[uredi]

G. Stajić kritikujući rad „Kola Mladeži“ veli (str. 180): Treba se samo časom zaustaviti kod prvog javnog istupa (koji je, po g. Stajiću, pod imenom „Velikog kola“ održan 12 aprila 1896) nove ove bunjevačke inteligencije koji je g. Pekić, svojoj tendenciji za ljubav, prećutao, iako je to jedna od najlepših pojava iz prošlosti jugoslovenske Subotice. Ovo je prvi put, da g. Stajić iskreno priznaje značaj bunjevačkog djelovanja, a to čini zato što tvrdi, da sam ga ja prećutao i zato što su tu i Srbi učestvovali. No ja upućujem čitatelja na 300 i 301 str. moje knjige gdje stoji doslovce: ... Dne 12 aprila 1896. Priredi (Kolo Mladeži) Veliko kolo koje je vanredno uspjelo. Zabava počne sa pjesmom Čuj, Bunjevče, vesel glas... Zatim Dr. Stjepan Matijević održi govor, a Lujza Prćić deklamova jednu prigodnu pjesmicu iza čega je slijedio ples do zore. Na toj lijepoj zabavi je bilo i mnogo Srba, osobito intelektualaca. Tu su pale krasne zdravice bratskoj slozi Srba i Bunjevaca koji su doista živjeli u medjusobom razumijevanju. Poslije tako prostačke neistine g. Stajića, neka čitatelj sam prosudi sa koliko savjesti je on pisao svoju ocjenu.

O pomadjarivanju bunjevačkih škola g. Stajić zastupa njega dostojno mišljenje. On veli (str. 162.) Što se škola tiče, treba neobaveštenome čitaocu Povijesti g. Pekića reći, da pravih bunjevačkih i šokačkih škola nije u Vojvodini ni bilo, te ih Madjari nisu ni mogli ukidati. Bilo je opštinskih škola u kojima se sve učilo bunjevački, ali su učitelji predavali i madjarski. Škole, dakle, nisu zatvarane. Još manje je ko zabranjivao izdavanje bunjevačkih udžbenika. Naprotiv. Još god. 1896. Neven (str. 122) piše: Vlada i danas izdaje knjige za pučke škule na hrvatskom (obaško za željeznu županiju, obaško za Medjumurje).

XVI.[uredi]

On, dakle, tvrdi, da nije bilo bunjevačkih već općinskih škola. A čije su bile općine? Zar ne bunjevačke? Ako neko selo sačinjavaju Bunjevci, zar to nije bunjevačko selo? A škole, u kojima se predavalo sve bunjevački, zar nisu bile bunjevačke škole? Najzad g. Stajić pada u tešku kontradikciju, jer on, kao što smo gore vidjeli, tvrdi, da je bilo općinskih škola u kojima se sve učilo bunjevački, a u isto vrijeme veli, da su učitelji predavali i madjarski. Nadalje ja nisam rekao, da su škole bile zatvarane ni da vlada nije izdavala hrvatske knjige za pučke škole za Željeznu županiju i Medjumurje, jer tamo se možda i učilo hrvatski. To je baš i zlo što je sama vlada izdavala hrvatske udžbenike, a Bunjevcima je to ipak zabranjeno bilo, kao što je zlo što je vlada donijela zakon po kome se i bunjevački imalo predavati u osnovnim školama pa ipak se već potkraj devetnaestoga vijeka nije predavalo, a madjarske vlasti ne samo da nisu kažnjavale takvu nezakonitost nego su favorizirali one učitelje koji su je činili, jer pomadjarivanje se smatralo patriotskim djelovanjem. Tako sam ja tu stvar prikazao u mojoj knjizi, a tako je i bilo. Da je g. Stajić dobio nekoliko puta batina kao što su ih dobili bunjevački učenici zbog upotrebe svog maternjeg jezika, onda bi jamačno drukčije sudio o bunjevačkoj nastavi u osnovnim školama.

XVII.[uredi]

Pritisak pomadjarivanja se opažao i na crkvenom području. G. Stajić nam o istupu Santovčana iz katoličke crkve veli (str. 159) da tako što ne može želeti dobar Jugoslovenin, a na str. 200 mi opet pribacuje što sam osudio istup Santovčana iz katoličke crkve. Tako dakle g. Stajić! On potvrdjuje , da dobar jugoslovenin ne može činiti ono što on sam čini! Eto kakav je on Jugoslovenin!

U vezi sa pomadjarivanjem Hrvata, g. Stajić veli (str. 184): Na str. 175. Kazuje g. Pekić ... kako je temišvarska Dreptatea svetovala Bunjevce i Šokce, ali kazuje netačno... G. Pekić je falsificirao taj savet.

XVIII.[uredi]

Ja sam na 175. str. moje knjige pripadno rekao kako „Dreptatea“ savjetuje Bunjevcima, da čitaju hrvatske knjige i novine. I tačno sam rekao ono što je ona pisala, ali nisam rekao, da ona nije više pisala nego što sam ja naveo, jer nisam donio doslovce cio njezin članak, pošto sam smatrao, da nije toliko važno ono što je ona savjetovala koliko je značajno ono što su naši rodoljubi i bez njenoga savjeta činili. Inače mi nije krivo ako se g. Stajić bez razloga ljuti.

Poslije neosporne činjenicu o nasilju Madjara, g. Stajić, naravno, ne krivi Madjare, nego, naprotiv, kaže (str. 194): Dvostruka je sramota osudjivati Madjare za dela koja su oni činili služeći se našim rodoljubima, kakav je u ovoj „Povijesti“ Lazo Mamužić. A samo je jednostruka sramota ako u svakom slučaju izmerimo koliko je bilo i našega greha.[16]

XIX.[uredi]

Dakle nije sramota što su Madjari progonili Bunjevce nego je sramota osudjivati Madjare što su to činili. Prema tome Bunjevci su uvijek bili krivi, a Madjari uvijek pravi. O ljudi! Ima li na sviejtu veće nepravde od ove? Da li je iko na svijetu više branio nasilje, da li je iko strašnije osudio pravdu? Na to neka nam odgovori g. Stajić. Ne, nije dvostruka ili jednostruka sramota osudjivati postupanje Madjara nego je najteža osuda za g. Stajića, a najveća uvreda za Bunjevce što im on kao Srbin tako govori. Sa žaljenjem osudjujemo tako nepravedno i upravo neprijateljsko stanovište koje on zauzima prema nacionalnoj borbi naše prošlosti. On treba da zna, da se nasilje ne može opravdati bilo preko koga da se ono vrši. Ne mislim ovdje braniti Lazara Mamužića za koga g Stajić tvrdi (str. 174) da će ga istorija uporediti sa prethodnikom mu Ernestom Mukićem i naslednikom mu Biró Károlyem, jer o njemu sam rekao svoj sud u mojoj knjizi. Ovdje ću napomenuti samo to, da je s njegovom novčanom potporom i garancijom sagradjen 1904 dom Pučke Kasine u Subotici i da je on u svojoj oporuci ostavio fond za školovanje studenata i to u prvom redu Bunjevaca. Da li je tome slično učinio Ivan Mukić (a ne Ernest kako to g. Stajić u svome neznanju tvrdi) i Biro Karolj? Pa i sam g. Stajić citira riječi Lazara Mamužića (str. 164) da će on vazda smatra progonjenim kad kojeg Bunjevca zato diraju što je Bunjevac. Da li je tako govorio i Biro Károly, g. Stajiću?

XX.[uredi]

Napokon g. Stajić, čini nam se, hotimice govori neistinu samo da me u javnosti prikaže da sam netačan. Tako na str. 207. tvrdi, da je Burnać-Batori 1882. počeo izdavati svoj list Bunjevac, a ne 1883. Kako je to rečeno u mojoj knjizi. Medjuti ja sam istinu rekao, jer je Bunjevac doista pokrenut 1883. god.[17] Dalje g. Stajić navodi (str. 202) jedan moj pogrješno štampani datum u akciji Pavle Kujundžića za podizanje privatnih škola. Čovjek bi u prvi mah mislio da g. Stajić mora biti, prema tome, i u sitnicama vrlo tačan, ali će se iznenaditi kad vidi, da on na str. 202. veli, da je Pavao Kujundžić podneo molbu sa pravilima školske zadruge 1913, a na str. 205. tvrdi da se to dogodilo 1914. godine. Tu g. Stajić govori dvostruku neistinu, jer tvrdi (str. 203), da sam ja rekao da se to zbilo 1913 što nije istina, a u isto vrijeme priznaje, da se to desilo 1913. ono što dalje tvrdi da je bilo 1914. Po tome kao i po ranije navedenim dokazima vidimo da g. Stajić griješi u malim kao i u velikim stvarima.

XXI.[uredi]

Dugo bi nam bilo citirati sve pogrješke i netačnosti što ih je g. Stajić nagomilao u svojoj neuspjeloj ocjeni. Mi smo vijerno citirali njegove najjače primjedbe, a njihovo pobijanje znači najstrašniju osudu za njegov rad o Bunjevcima u čiju sredinu je i on došao da živi. Mnoge smo njegove neistine prešutjeli, jer inače bi nam trebalo dva puta više pisati, što on sa njegovim neistinama ne zaslužuje. Nama na pr. ništa ne smeta što on u svome neznanju tvrdi (str. 160) da je Antunović bio posvećeni biskup, kad mi dobro znamo da je on bio naslovni biskup. Takvih pogrješaka i netačnosti je puna njegova ocjena čemu se ne ćemo čuditi i ako se naš Mentor hvali (str. 208) da je njegova ocjena poštena studija. Vidjeli smo koliko je poštena. I kad se takav književnik kao što je on usudjuje tvrditi (str. 209), da i netalentovani ljudi mogu pisati istorije i većih narodnih celina, onda mu iskreno priznajemo, da u tome ima pravo, jer kad je i g. Vasa Stajić u stanju da nešto piše, onda doista mogu pisati i netalentovani ljudi.

  1. Dnevnik od 25 studena 1929.
  2. Alba M. Kuntić: Bunjevac Bunjevcima i o Bunjevcima.
  3. Гласник историског друштва, књ. III. св. II. стр. 322.
  4. Ikavska Kačićeva i Relkovićeva djela koncem osamnaestog i početkom devetnaestoga vijeka prevode Srbi na srpski jezik. Relkovićev Satir je od Stefana Raića „preveden že na prosto serbski jezik (Stojan Novaković: Srpska bibliografija za noviju književnost p. 111) God. 1818 Gavrilo Kovačević prevodi Kačića na srpski jezik. Po tome se vidi, da ni Srbi ikavce nisu smatrali Srbima.
  5. Cara Jovana jedni historici zovu Jovanom, a drugi Ivanom, i to dosada nikome nije bilo krivo.
  6. Pismo Ivana Antunovića Djeni Duliću prilikom otvaranja Pučke Kasine od 16 studena 1878. Štampano u Subotici kod Bittermana. Na 13 strani te prošure Antunović očito kaže da su Bunjevci Hrvati.
  7. Rasprava, str. 132 i 133.
  8. Narodnosno pitanje i budućnost Ugarske, str. 29 i 30.
  9. To jest ikavski.
  10. To isto važi i za pokrajine, naseobine, gradove i t. d.
  11. Zato u Danici od 1922 (stoji str. 27): Za vrijeme austrijskog vladovanja... da bi imali u svom rodoljubivom radu slobodnije ruke, zadržavali smo svoj pokrajinski naziv: Bunjevac i Šokac...
  12. G. Stajić mi prigovara (str. 194) što sam rekao, da je Bačić u zatvoru imao najfiniju hranu i najbolje vino... A duševne muke koje je mogao imati obućar kad ide pred sud za članak koji nije pisao, tek da spase učitelja i rodoljuba, to za g. Pekića nije važno. Vara se g. Stajić, jer držim da nije potrebno dokazivati da se u takvim prilikama snosi i duševni teret. A zašto je trebalo spasavati učitelja rodoljuba? Nije heroizam napisati članak pa se pred sudom zakriti za Bačićeva ledja. Bačić je kao rodoljub izdržao zatvor, a zahvalni Bunjevci su ga zato honorirali onim čime su mogli. To je pohvalno i od Bačića i od Bunjevaca, a nije pohvalno od g. Stajića kad me osudjuje za ono što nisam rekao.
  13. Pismo Ivana Antunovića Djeni Duliću, str. 10.
  14. O Paji Kujundžiću g. Stajić mnogo govori, a malo kaže, te u kaosu njegove ocjene ličnost Paje Kujundžića je slabo istaknuta.
  15. Madjari su se živo sjećali vilagoske kapitulacije pa su više voljeli da u rusko-turskome ratu pobijede Turci nego Rusi. Zato su priredjivali manifestacije u slavu turskih pobjeda.
  16. G. Stajić grijehe naših izdajica zove „našim“ t. j. I njegovim grijehom čemu se ne ćemo čuditi kad pomislimo, da on ne osudjuje nasilje Madjara kao što ga nisu osudjivali ni naši odmetnici, i time sam priznaje, da se tu našao u kolu sa našim izdajicama. Eto kamo je dospio g. Stajić! Vidimo, da nije uzalud stvorio zakon o pomadjarivanju Bunjevaca. On pokušava da ga brani pa dokazuje da mu ne valja ni zakon ni kritika ni historija.
  17. Danica 1921, str. 37.