Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje tretje
| ←Uzdisanje drugo | Uzdasi Mandalijene Pokornice Писац: Игњат Ђурђевић Uzdisanje tretje |
Uzdisanje četvrto→ |
U pogrđenju
[uredi] Vjekostvorac ljubi i ćuti
vječnom njemu slično što je;
sve što može poginuti,
prid neumrlijem priprosto je;
vječnu dušu ćuti i ljubi,
ku za osvojit sebe izgubi;
kôj za život dat, u znoju
i u krvi svôj ugasi.
Ah viđ, dušo, cijenu tvoju,
ah spoznaj se kolika si,
er vas ures od nebesa
zamjena je tvoga uresa.
Ah i ures tvoj ostavi,
kijem zamamit mogla 'e boga
njegda slijepa pri ljubavi
od uresa telesnoga
Mandalijena, svoga lica
zatravljena ljubovnica.
Ali u kratko pozna vrijeme
ke ljeposti jesu prave,
ter suzama tekućijeme
smaknu s lica sve naprave,
da nje krepos viša ustane
vrh taštine poplesane.
Vidje nebo, kad joj s čela
od naprava oblak minu,
kad nje prođe zora bijela,
tad je rajsko sunce opsinu;
voće u duši provre, kade
nje ljeposti cvijet opade.
Ter kô mjesec, kad prostrle
na nj su svoj mrak kobne sjeni,
sve priteže k sebi umrle,
da ga paze začuđeni,
tako i ona tamna i blijeda
raj priteže, da je gleda.
Skupnijeh kapalj vlažnu silu
zgar lijevaše hridna spila,
kô da i hrid plačnu uz vilu
bješe cvilit naučila,
i greznjaše strana svaka
kućnijem daždom bez oblaka.
Romonito čijem padaše
voda niz vrh pukloj stijeni,
sva najedno protjecaše
u naravni sud kameni,
kom činjahu svud okoli
tvrdu ogradu stanci goli.
Evrijenkinja jednom mlada
kon jezera toga sjede
ter u nj uprije puna jada
ucviljene svo'e poglede
veleć: „Suze jaoh smućene
tebe uzmnože, skraća'u mene!
Plače daždom hrid u spili,
da ti rastjet budeš stoga,
o jezeru, druže mili
moga cvila pokornoga;
plačem i ja, nu smućeni
gine u suzah život meni.
Ti, kamene, plačeš tako,
zasve plakat nejmaš trijebi,
er ti vjeran doba u svako
živio si kralju od nebi,
i jedina bi tvâ želja
s željom tvoga stvoritelja.
Tebi on reče: 'Zemlju resi
veličinom vrha tvoga', -
ti se uzdignu put nebesi
i proslavi stvorca boga,
ni se tužiš, što te udara
samosilnos zlijeh vjetara.
Zapovidje da te izgrdi
svo'om strahoćom divljač tmasta
i da t' čine zaklop tvrdi
zapletenijeh žile od hrastâ;
naredi ti: 'Stavan sjedi',
a ti opsluži što on naredi.
A ja vajmeh...!“ - pak ispusti
uzdah izdno srca svoga,
riječ utopi njoj sred usti
rijeka plača nenadnoga
ter i mislijeh zadubena
osta vrhu stijene stijena.
Na skut ruku svo'u nasloni
a na ruku plačno lice,
pazeć vodu gdi romoni
protječući niz litice;
kad u vodi toj pazeći
nazre sliku svo'u po sreći.
Lice u licu kad ne ugleda
kijem od lijepijeh síva u broju,
neg obraza suhor blijeda
i bez slike sliku svoju,
splete ruke, glavom strese,
pak vapiti podiže se:
„Gdje ste, o mladi? ah tecite,
tašte duše, k ovoj strani,
vašu lijepu da vidite,
kâ vas njekad slatko izrani
i kušati vas usili
dragu u plamu nemir mili.
Ah kâ nesvijes vas opsjeni
da živete s mene u vaju
i dvorite zatravljeni
jednu ljepos ku haraju
prvo tuge, paka vrijeme,
smrt na svrhu, crv zatijeme!
Ljepos svaka na svijet odi
poprav ima rijet se u stvoru
zid na snijegu, snijeg na vodi,
voda u rijeci, rijeka u moru,
zgledna svjetlos kâ skraća se,
bjeguć ures brz na čase,
grob pozlatjen, štetna mama,
medni čemer, smrt žuđena,
pjena, magla, vjetar, slama,
plam, hip, san, glas, prah, dim, sjena
s malo slave i godišta,
zemlja iz zemlje, ništa iz ništa!
Eto vi isti svjedočite
i nehteći ovu istinu,
do nebesa kad slavite
pjesnim ljepos ku jedinu;
ah vaša ista hvala kaže
da 'e zamalo što 'e najdraže.
Vi zovete zorom čelo,
vi danicam oči mile,
vi glasite da 'e veselo
sunce u licu dične vile;
nu dan jedan, znate, u moru
gasi zvijezde, sunce, zoru.
Pripijevate prsi od snijega;
a što od snijega brže mine?
usti od cvijetja živućega;
a što od cvijeta lašnje izgine?
posmijeh vedri; a vedrinu
s neba oblaci časom skinu.
Nu što 'e gore: jur dvoriste
vi bjeguće me razblude,
dare darim priložiste,
molbe molbam, trudim trude -
ku za steći platu na nje
neg bez stvora prazno ufanje?
Er vi znate, zna i bog s nebi,
zna i duša mâ skrušena
da u meni viku ne bî
negli od bluda sama sjena,
svijet me sudeć za bludnicu
ne po djelu, neg po licu.
Nu još da bih blaga odveće
vašoj želji, mladci ognjeni,
i da s jedrom punijem sreće
pribrodiste val ljuveni,
recite mi, kâ bi bila
vašem trudu plata mila?
Jedna rados ku grijeh poda,
drača u cvijetju ke će opasti,
cvijet prošasti s malo ploda,
plod otrovni s malo slasti,
slas kâ brzo gre na manje
a za slasti pokajanje.
Ako čistom vi velite
bez ljubjenja dikla kâ je,
uistinu svi sudite
da ljubjenje gnusoba je;
ah ter hoteć uplivate
u gnusobu, ku poznate?
Tijem nejmate opravdanja
dragos ištuć gnusnu u kalu
i topeći bez pristanja
u jaz pogan mudros palu, -
mudros slavan, lijep i mio
od božanstva zrak i dio!
Nu što korim inijeh sada
ja prikorna vajmeh meni,
čijem zanese tač njekada
mene ures moj ljuveni,
da potratih u napravu
razbor, krepos, vječnu slavu.
Zrak bjegući lica moga
za uzmnožit moć zadosti
pustih dušu, pustih boga,
pustih izgled svijeh ljeposti,
kî dvorove od nebesi
rajom a raj sobom resi.
Mn'jah da ovi svijet ne gine
za me svojoj u promjeni,
i moj ures pun taštine
sam bog bješe slijepoj meni;
ures za mu čas jedinu,
a čas držah za krivinu.
Zaman razbor: 'Što 'e gizdavo
odi, reče, vik ne scijeni;
ah što činiš? toj nije pravo!'
Zaman razlog vika u meni;
man spoznanje reče moje:
'Sve što resiš, zamalo je'.
Er ke istrajah vrijeme, koja
blaga, pomoći i hitrine,
da naravna dika moja
pristavljenom dikom sine
i da lijepe sa svijeh strana
ljepša gledam, svijem gledana.
Smetah noćne me pokoje
i privraćah vas mrak tmasti,
misleć kô bih lice moje
uredila dan došasti;
još i speći sn'jah gizdave
dvorbe, gledanja i naprave,
hteć spleteni da mo'i prami
prame od zvijezdâ pridobiju,
da se zora sobom srami
videć mene rumeniju,
draže zrake da zaskoči
sunce u suncu mojijeh oči.
Eto svijetli kralj od dana
jasnijem kolom istok zlati:
eto ustajem i ja izrana
s zrcalom se svjetovati
kô da ishitrim neviđeni
sklad razbludan novi u meni,
kô da činom svijesti morim,
a posmijehom duše vežem,
kô da ranjam, kad govorim;
kad pogledam, kô da užežem;
kô da u ropstvo srca uvodim,
plijenim, vladam i gospodim.
Dvorkinjicâ kolo okoli
druži i služi mene odsvudi:
svaka ures moj oholi
sklada vještôj u razbludi,
vadeć zlatne iz pohrane
drage masti, vode izbrane.
Drazijem vodam prvo umivam
snijeg naravni puti bile;
povraćam se, promjenjivam
iza vodâ vode mile,
ali u temu nije mi dosti
zadovoljnom sjat svjetlosti,
neg iz suda mirisnoga
prisađivam hitrom vlasti
još na lijere lica moga
od snježane lijer pomasti
i nad rusam mo'im istinim
silni trator nicat činim.
Pak na prame ruku uzdižem
i njih mučeć sebe trudim;
pravim, dijelim, skubem, strižem,
spuštam, pletem, vežem, rudim,
dokle učine u dva dijela
zlatnu dúgu suncu od čela.
Kolikrati ne idući
na moj način red mi od lica,
moj obratih gnjijev gorući
put pravednijeh dvorkinjica
i pedepsah sve što moje
urešenje skrivilo je.
Kolikrati na zrcalo
moj se užeže bijes ognjeni,
er ne bješe prikazalo
sasma ugodnu mene meni,
ter pometnuh gnjijevno odveće
i potlačih cklo mrzeće.
Sva bjeh ures, nu mâ slava
još na uresijeh gradi urese:
s cijenom svjetlos od naprava,
cijena s redom natječe se;
mjesta uresim nije već, i ja
još bit žudim gizdavija.
Zlatno cvijetje, zlatom svito,
trepti zlatnijem nad kosama,
uši i grlo ponosito
gore u zracijeh zlatna plama
i zlatom se opkružilo
bijelijeh ruka srebro bilo.
Svo'om tančinom pogled vara
koprenica kôm put resim;
ruho oblačim koje odzgara
izatkanijem sja čudesim,
na kom dobi sa svijeh strana
istu narav igla znana.
Biserom se pobjen vije
oko bedar pas zamjerni,
na grimiznoj svili krije
tkane cvijete grad biserni;
obuća je biser doli,
da ga stupaj pleše oholi.
Puna blaga bjeh svakoga,
uz to blago da se ukaže
koliko je blaga od toga
me ljeposti blago draže;
a pod blagom tijela moga
mraše od tuge duša uboga!
Mraše u meni duša žedna
vječne slasti božanstvene,
gladna darim ke pravedna
jur uživa dopuštene,
mrazna, crna, gola odveće
svijeh kreposti bez odjeće.
Od zrcala ogled zlati,
prid kijem spravljah red od tijela,
k mojoj duši da tko obrati,
kakva bi se jaoh vidjela,
gdi nje oči nazrele bi
grđi od pakla pako u sebi?!
Er stvoreni cijeć jednoga
vječni jazi grijeha biše,
a hud pako srca moga
sve krivine sagradiše,
navaljujuć smeće u smeći
i zla na zla priložeći.
Ah jaoh tada vidjela bi
mâ naprava kô nju izgrdi,
gdje priteče, gdje prigrabi
strahovitos svakoj srdi,
gdje nakazni iste hude
pridobite njom se čude.
Cijeća moga rumenila,
gdi se žari kužnijem plamom,
cijeć bjeloće moga tila,
gdi tamnosti blijedi samom,
cijeć uredbe moga prama,
gdi gorućijem vri zmijama,
nju oholas s jedne strane,
s druge zloba raznosaše,
njoj vrh glave poplesane
naježena nesvijes staše,
njoj deraše unutrnja
ljubomornos pakla crnja.
Grijehu vruća, dobru mrazna,
čijem za dobro što 'e zlo sudi,
pometaše bezobrazna
strah od neba, sram od ljudi,
podušena u brlogu,
živa grijesim, mrtva bogu.
Tač mâ duša s svoga uresa
od vječne se sreće odijeli,
parja očinstvo od nebesa
slična ružnoj Jezabeli,
kâ nemilo pade strena
o napravah zabavljena.
O napravo vječna od raja,
o me duše raju pravi,
za te plahos mâ ne haja,
ali ti me ne ostavi,
neg obrati milo k meni
tvoj blag pogled razvedreni.
Žudjeh njekad, o gizdavi
nad svijem ljudskijem sinovima,
da te ljepos mâ zatravi,
nu stravljena tvo'im zracima
i požudna tvoga plijena
bih u plijenu zaplijenjena.
Eto raskošne i vesele
dni pometnuh, ter mu zloću,
kôm ti ukratko skrivih vele,
smrsit duzijem plačom hoću
za naresit moć se uvike
s tve viđene božje slike.
Za pomasti me žuđene
eto umivam suzam lice,
za odjeće me zlaćene
naga umiram sred litice;
za rastat se s môm taštinom
sahnem gladon, strahom, tminom.
I ako taštijeh cijeć razbluda,
sebe mučeć i moreći
za bit ljepša, nejmah truda
podnijet svaki trud najveći
i rijeh: 'Staros čekat neću, -
ako i umrem, lijepa umrijet ću',
staros želim sad za moći
bolje smaknut dike štetne
da telesnoj pri grdoći
svo'u grdoću duša odmetne
i po dugu nepokoju
prigrliš me ti za tvoju.
Svijet mu izgrdi dušu prije,
ja ću tijelo grdit ovo;
on izgrdi što 'e božije,
ja ću grdit što 'e njegovo,
dokle plati s prave osvete
sve što 'e zloće, sve me štete!“
Tako izreče, ter u ruke
stište naglo bič krvavi
i hrabrene puna odluke
put mrzeću bit se stavi
toli silno, da ne udara
tako u hridi munja odzgara.
Tuče i dere što dohita,
dažde rane zdesna, slijeva,
zvižde uvit gvozdovita
i potopom krv prolijeva,
dokle god joj pade od muke
snaga iz tijela, bič iz ruke.
- Svrha trećega uzdisanja
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Игњат Ђурђевић, умро 1737, пре 287 година.
|