Absalon sinko moj, moj sinko ljuveni,
skonča me nepokoj i nemir pakljeni,
u suzah plovući, ćuteći gorki jad,
prijeku smrt želeći, da umrem tebe rad.
A smrt je zacknijela i neće luk spravit,
da moj duh od tijela sad bude rastavit;
zač volim umrijeti i živ bit ne haju,
ner s plačem na svijeti da u tuzi dni traju.
Absalon sinko moj, predragi moj sinu,
vaj ne vijem što bi toj ter mi tač poginu!
Jedina ljubavi, što tebe dragoga
sa mnom smrt rastavi, reci mi rad boga;
prijeka smrt ter takoj željno me rascvijeli,
prije roka život moj da s tijelom razdijeli,
da mojoj starosti ka željno uzdiše
vjekušte žalosti do groba ne lipše,
plač, tužba i žalos od plača i od duše
po sve dni mu staros do groba da druže;
tužeći da takoj s tobome razdiljen
skonča me nepokoj u plaču rascviljen.
Zač plačan ostaju bez tvoje ljubezni,
ter umrijet ne haju od velje boljezni.
Vaj, tko mi prida glas i š njim plač i tužbu,
Absalon da za vlas obisnu o dubu,
moja ga tužica do groba slijedila,
i onaj mu strilica srdačce probila,
ka oštra sulica me srce propade,
Absalon na nica po zemlji gdi pade.
Birajte dvorani, kušajte djevice,
i majke izbrane i sve udovice,
ter činte pravi sud, gdi može na svijeti
me srce tolik trud i žalos podnijeti,
skladaje grozni plač u veljoj nezgodi,
gdi moj duh bridak mač objestran prohodi.
I vi sve gospoje sa mnome u družbu
jadove sve moje dijelite i tužbu,
zač vrijeme prišlo jes sa mnome cvijeliti,
i žalos i boles na pola dijeliti.
Oh, zlate prstene tijem vrz'te sve s ruka,
pokli je trud mene obujmil i muka;
i biser i svilu pronosit nemojte,
u mrklom tamnilu dreselo ner stojte.
Vojnici prida mnom i vi svi stanite,
viteška gori dnom ter kopja svrnite;
hrabrena s glavice još perja dvignite,
i vaše konjice sve crnije[m] pokrite;
i zlaćene štite i oružje vaše sad
sve prahom pospite, molim vas boga rad,
neka se da znati po svemu rusagu,
koje kralj zlo pati, izgubiv svu snagu,
crnilo ki nosi za tolik nepokoj
i u boga smrt prosi, da skrati život svoj,
gorčije od jada gdi vajmeh cvijeleći
duh mu se raspada od tijela dijeleći,
gdi taj plač provodi u tužbi ter takoj
na on svit prohodi čemeran uzdah svoj,
i svoje suzice, koje se proliše
od velje tužice, živ kamen probiše.
Tijem nebo sad zovem i zemlju na moj plač,
u suzah gdi plovem cvileći vajmeh tač,
i nebo da ćuti i zemlja da čuje,
u čemer priljuti kako kralj tuguje.
Absalon vajmeh vaj, vaj moja ljuvezni,
mogu li na svijet saj veće bit boljezni,
boljezan ner moja i moj plač i žalos,
pokli je taj tvoja pogibla sva mlados;
smrt tvojoj mladosti gdi život prikrati,
a moje starosti sve u plač obrati.
Absalon sinko moj, Absalon, Absalon,
pokli je htil takoj nesrećni taj zakon,
da nas smrt razluči i svasma razdvoji,
i duh moj da muči i u tužbi da stoji,
bez tebe čemu je čemeran život moj,
da u plaču tuguje boljezniv otac tvoj?
Čemu je moja vlas, kraljevat u kruni,
pokli taj plačan glas tužbe me napuni?
Što li se kralj zovem, pokoli cvileći
u suzah vas plovem, tužan duh dijeleći?
Čemu je sva služba, čemu su dvorani,
pokli me taj tužba nalijepom izrani?
Čemu su polače i ostale radosti,
pokoli kralj plače za tvojom mladosti?
Čemu je sve blago i zlato na svijeti
i kamen'je drago, pokli je umrijeti?
Absalon ljuveni, koji htje vajmeh sud,
u staros da meni ostaviš tolik trud,
da s ranom bez lijeka moj se plač umnoži,
dokli me smrt prijeka u zemlju položi;
cvileći malo živ gdi uzdišem od jada,
a uzdah moj boljezniv na on svit propada!
Absalon srčani, pridragi sinko moj,
ustani ustani da vidiš nepokoj,
priljuta gdi zmija i žalos i tuga
me srce izvija s korijenkom iz kruga;
zač svojom ljubavi bezredno smrt prijeka
svasma me rastavi, vajmeh mi, do vijeka.
Vaj, nu ću bolježniv svu hvalu dat bogu,
u zemlju pokli živ kopat se ne mogu,
i perja ne možem ni krila sad steći,
iz plača da možem na nebo uteći.
Nu pokli ne skrati višnji bog pogled svoj,
da u zemlju obrati čemeran život moj,
crnilom polače pokri'te svijeh strana,
do groba da plače ma staros skončana;
dvorane pridrazi, ljuveno molim vas,
pokli se proglasi jadovit ovi glas,
ne tješ' me nitkore, ni mi daj razgovor,
dočijem se satvore me suze u mramor;
zač ću prije izdahnut, ćuteći tužicu,
ner li će prisahnut me suze na licu;
zač mi se podoba, da cvijelit ja budu
za sinkom do groba u muci i trudu.
