Svakomu na saj svijet nî bolje umrijeti
neg kad je kako cvijet u mlados pozrjeti,
zašto je požaljen od svake naravi,
sve sasvijem izbavljen neharne ljubavi.
Sve tuge ostavi i gorke žalosti, 5
a uzme put pravi od vječne radosti,
i mene da ktiješe tamna smrt umorit,
muka t' mi ne biješe neg pokoj stanovit.
Ter ne bih ovi trud boravio s tužicom,
ni čemer svakčas hud spomenuo s tužicom, 10
koji[m] me porazi bez nijedne milosti,
još mlados svu spraži gorkome žalosti.
Još za dva uzroka vazel bih umrijeti,
da ne znam prije roka u život pozrjeti:
jer viđu gorki jad mene svuda tjera, 15
krostoj bih bio rad van biti čemera.
Cjeć toga uzroka vazeo bih imat smrt,
da priđe žestoka, ka bi me mogla strt;
nu znam da smrt moja ne bi svijem prijala:
tko bi bio kako ja, togaj bi skončala. 20
Zač ne bi mogal trud ni žalos trpiti,
ni gorki čemer hud od sebe pustiti;
ni bi znal naći lijek, ni druzijem bolos rijet,
već mislio vas svoj vijek kako će prije umrijet.
Cjeć togaj uzroka ne bih til vidjet smrt, 25
zašto bi žestoka i mnozijeh mogla strt.
Dosta.
