Ružno pače

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, pšenica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama splašteno u stogove, a roda korača na svojim dugačkim crvenim nogama i nešto gunña egipatskim jezikom koji je naučila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike šume, a u šumama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju. Na sunčanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim vodojažama. Od njegovih zidina pa sve do vodojaža porasla je tako bujna i visoka loboda da se iz nje ni dječak ne bi vidio. U tom gustom čestaru u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je već dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj niko nije dolazio – sve ostale patke su više voljele da plivaju po vodojažama nego da sjede pod lobodom i s njom trabunjaju. Najzad se u jajima začulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oživjela su žumanca, ljuske su počele da pucaju i iz njih su pačići počeli promaljati svoje glavice. – Kva-kva! Brže-brže! – požurivala ih je patka. Iskobeljavši se iz ljuski što su brže mogli, pačići se počeše ogledati na sve strane pod tom kupolom od zelenog lišća. Mati ih je pustila da razgledaju koliko hoće, jer je zelenilo prijatno za oči. – O, koliki je svijet! – čudili su se pačići, jer su sada zaista imali mnogo više mjesta nego kad su u jajima ležali. – Vi mislite da je to čitav svijet? – dočekala je patka. – Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do župnikove njive, ali ja tamo još nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli – rekla je patka i pogledala. – Ne, nisu svi. Najveće jaje još je čitavo. Pa koliko ću još čekati? Već mi je dojadilo! – rekla je patka i opet sjela. – Pa, kako je, kako? – zabrzala je njena stara prijateljica dolazeći joj u posjetu. – Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! – požalila joj se domaćica. – Nikako da se izleže pače. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema ljepših! Svi liče na oca, na onog mangupa što ne dolazi ni da me vidi. – Daj da vidim to jaje što neće da se otvori – rekla je njena stara prijateljica. – Vjeruj mi to je tučje jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku mučila: boje se vode ko ničega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je tučje jaje! Bolje će biti, ostavi ti njega i hajde uči pačiće da plivaju! – A neka, još ću malo pasjediti – rekla je domaćica. – Kad sam već toliko sjedila, posjediću još malo. – Kako hoćeš – otegla je stara patka i odgegala prema vodi. Najzad se raspuklo i veliko jaje. "Piju-piju!" zapijuckalo je mladunče i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobično veliko i ružno pače. Patka ga pogleda i pomisli: Nekako nakaradno veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda tuče? Ali i to ćemo mi brzo vidjeti. Moraće u vodu, makar ga gurala! Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo izmeñu gustih listova lobode i majka zajedno sa svojim pačićima krenu na vodojaže. Doñe do vode i skoči. Kva-kva – dozivala je mati pačiće i oni su sve jedno za drugim počeli skakati u vodu. Kako koje pače skoči tako i potone, ali odmah spretno izroni i počne da pliva tako da ga je milina pogledati. Nožice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je čak i ono ružno pače. "Ne, neće biti da je tuče!" – razmišljala je majka. – Gledaj samo kako lijepo vesla nožicama i kako se uspravno drži! To je moje roñeno pače. A ako ga malo bolje pogledaš nije ni tako ružno." – Kva-kva! – povika pačićima. – Plivajte za mnom, povešću vas u svijet da vas pokažem pačjem sastajalištu. Samo se držite uza me da vas štogod ne zgazi. I dobro se čuvajte mačke! I tako stigoše na pačje sastajalište. Tamo je vladala nečuvena graja. Dvije porodice su se tukle oko jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka mačka. – Eto, vidite, tako vam je na svijetu! – rekla je patka i obliznula kljun, jer i njoj se htjelo jeguljine glave. – A sad požurite da se poklonite onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim žilama teče prava španska krv, zato je tako i debela. Kao što vidite, ona oko noge ima crvenu traku. To je nešto izvanredno lijepo i znači najveće odlikovanje što ga jedna patka može dobiti. Ono znači da je čuvaju i da po tome treba da je raspoznaju i ljudi i životinje. Idite lijepo i ne okrećite noge unutra. Dobro vaspitani pačići drže rastavljene noge, kao i njihov otac i mati! A sada prignite vratove i recite: kva! Tako njeni pačići i učiniše, ali patke što su ih posmatrale glasno zakvakaše: – Kva-kva, šta će nam to društvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih, kako samo izgleda ono pače! Ne treba nam ono ovdje! Istog trenutka zaletje se jedan patak i ujede pače za vrat. – Ne diraj ga! – povika majka. – Ono nikome ne smeta! – Ali ono je nezgrapno i čudnovato – dočeka patak što ga je ujeo. – Zato ga treba malo udesiti. – Lijepa su to djeca u svoje majke! – javila se stara patka sa trakom oko noge. – Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo! – Ali to se ne može, milostiva! – rekla je majka. – Istina je, nije lijepo, ali je plemenito a i pliva kao i svako drugo, pa čak i nešto bolje. Kad poraste, valjda će biti ljepše i neće biti previše krupno. Predugo je ležalo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. – I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodade. – Osim toga, muško je, pa mu taj izgled i ne smeta mnogo! Sakupiće ono već dosta snage da se probije u život! – A ostali pačići su zaista lijepi – rekla je stara patka. – Budite dobri i ponašajte se kao kod svoje kuće – rekla je pačićima. – A ako nañete neku jeguljinu glavu, donesite mi je. I pačići su se zaista ponašali kao kod svoje kuće. Ali ono jadno pače što se posljednje izleglo i bilo onako ružno, ujedale su, kljucale i zadirkivale ne samo patke nego i kokoši. – Nezgrapno je! – govorili su svi, a jedan ćuran što je s mamuzama došao na svijet i zato se smatrao carem, šepurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, pošao je pravo na to jadno pače. Siroto pače više nije znalo kuda će. Bilo je žalosno što je tako ružno i što mu se čitavo pačje sastajalište ruga. Tako je prošao već prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pače. Pa i njegova roñena braća i sestre bili su grubi prema njemu i stalno su govorili: – Nakazo jedna, da ti hoće mačak vratom zavrnuti! Čak i mati mu je jednom rekla: – Dabogda te moje oči ne gledale: Patke su ga ujedale, kokoši kljucale, a djevojka što je hranila živinu nogom ga je udarala i gonila. To je jadnom pačetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskočilo ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se preplašile i razletjele na sve strane. "Pobjegle su zato što sam tako ružan!" – pomislilo je pače i zatvorilo oči. Bježalo je sve dalje dok nije stiglo do močvare gdje su živjele divlje patke. Tu je umorno i tužno pače preležalo čitavu noć. Kad su se ujutro digle divlje patke, ugledale su svog novog susjeda. – Ko si ti, odakle si? – pitale su ga one, a pače se okretalo na sve strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo. – Baš si ružan! – rekle su mu patke. – Ali nama to ne smeta, samo da se ne ženiš od nas! Jadno pače! Ono nije ni pomišljalo na ženidbu. Priželjkivalo je samo da ga puste da leži u trski i da pije vodu iz močvare. Tu je pače proležalo čitava dva dana, a onda su došle dvije guske, ili bolje rečeno, dva divlja guska. Još su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski. – Slušaj prijane! – rekli su mu oni. – Strašno si ružan, ali nam se sviñaš. Hoćeš li s nama, pa da budeš ptica selica? Odmah tu, u susjednoj močvari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka, sve samih djevojaka! Divno gaču "ga-ga-ga!" Kod njih možeš imati uspjeha iako si tako ružan! Fiju! Fiju! – tog trenutka dva metka fijuknuše iz lovačke puške, oba gusana padoše mrtva u ševar i voda se oboji njihovom krvlju. Fiju! – ponovo se razliježe pucanj i čitavo jato divljih gusaka se diže iz trske. Sada poče pucnjava za njima. To je počinjao veliki lov. Lovci su polegli oko močvare, a neki su se popeli i na drveće čije su grane padale na ševar. Plavičasti dim poput oblaka provlačio se izmeñu tamnog drveća i dugo se rasplinjavao iznad močvare, a lovački psi su kroz šaš i trsku jurili preko te močvare. Kako se samo uplašilo jadno pače! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strašna psina, isplazila jezičinu, a oči sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo njuškom da ga takne, ali ga ne taknu, nego ode kako je i došla. – Oh, hvala bogu! – odahnu pače. – Toliko sam ružan da ni pas neće da me ugrize. I tako je pače ostalo na miru. Ono se šćućurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim. Tek pri kraju dana nastala je tišina, ali se jadno pače nije usuñivalo ni da se pomakne. Pače je još nekoliko sati tako pritajeno čekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potrčalo što ga noge nose. Duvao je vjetar i pače je jedva batrgalo preko njiva i livada. U kasno predvečerje pače je nekako stiglo do jedne bijedne seljačke kućice, koja je bila tako trošna da ni sama nije znala na koju će se stranu srušiti. A vjetar je duvao sve jače i jače, i jadno pače je moralo da sjedne da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pače opazi da su vrata na kući bila tako nakrivljena da bi se moglo uvući u kuću. A u toj kući je živjela jedna starica sa mačkom i kokoškom. Taj mačak, što ga je starica zvala Sinčićem, umio je da izvija leñima i da prede, umio je čak i iskre da baca ako ga neko u mraku uz dlaku gladi. Kokoška je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila i starica ju je voljela kao roñeno dijete. Odmah ujutro su primijetili strano pače i mačak je počeo da frče a kokoška da kakoće. – Šta je ovo? – začudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, učini joj se da je pače bilo neka ugojena patka što je ovamo zalutala, pa uzviknu: – Gle ti lijepe lovine! Sad ću imati i pačjih jaja! Samo da nije patak? To ćemo mi već vidjeti! I starica odluči da sačeka tri sedmice – za to vrijeme će vidjeti hoće li pače pronijeti. Tri sedmice su prošle, ali jaja ni za lijeka. Mačak je bio gospodar u kući, a kokoš gospodarica. Stalno su govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovinu svijeta, i to onu bolju. Pače je smatralo da se i drukčije može gledati na te stvari, ali kokoška nije trpjela njegovo mudrovanje. – Možeš li ti da nosiš jaja? – pitala ga ona. Ne mogu... – E, onda ne otvaraj svoj kljun! A mačak ga je pitao: – A umiješ li ti da izvijaš leñima? Umiješ li da predeš i da dlakom iskre bacaš? – Ne umijem. – E, onda se ne uplići kad pametniji govore! Snuždeno i ojañeno, pače se povuklo u ćošak i počelo da mašta o svježem vazduhu i toplom suncu. I najednom ga obuzela neodoljiva želja da zapliva. Nije moglo izdržati a da to ne kaže i kokoški. – Šta ti je u glavu došlo! – dočekala je ona. – Nemaš prečeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosiš jaja ili da predeš, onda ne bi ludovao. – Ah, a tako je divno plivati po vodi! – uzdahnulo je pače. – Nema ništa ljepše nego kada zaroniš i glavom do dna doñeš! – Čudna mi zadovoljstva! – nasmija se kokoš. – Ti si pošašavio. Mačak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli da pliva i da roni! A o sebi neću ni da govorim! A pitaj i našu staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema! Pitaj je da li bi ona htjela da pliva i da tone na dno! – Vi mene ne razumijete! – reklo je pače. – Ako te mi ne razumijemo, ko će te onda razumjeti? Ne misliš valjda da si pametniji i od mačka i naše gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne diži nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagrañen. Zar nisi došao u toplu sobu i društvo od kojeg možeš nešto naučiti? Ali ti si obično blebetalo i nije nimalo prijatno s tobom prijateljevati! Ja ti želim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kažem: gledaj ti da što prije naučiš nositi jaja i da se naučiš presti i bacati iskre. – A meni se čini da ću ja morati u široki svijet! – odgovorilo je pače. – E, onda sretan ti put! – dočekala je kokoška. I pače je zaista otišlo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove ružnoće sve životinje poprijeko gledale. Tako je i jesen došla. Lišće u šumi je požutjelo, potamnjelo i opalo. Vjetar se poigravao s opalim lišćem, a u vazduhu se već osjećala zima – već su se nadvili tmasti oblaci puni kiše i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoće graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pače su se približavali crni dani! Jedne večeri kad je već sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo čitavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pače još nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugačkim i vitkim vratovima bile su veličanstvene u sjaju svoje nježne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikćući i šireći dugačka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u južne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pače je obuzeo neki čudan osjećaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog točka, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snažan i prodoran krik da se i samo od njega uplašilo. Pače nikako nije moglo da odvoji pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pače je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjećalo da ih je zavoljelo kako ništa dosad nije voljelo. Meñutim pače im nije zavidjelo – ta kako bi ono moglo poželjeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno ružno pače! A zima je bila hladna, tako hladna! Pače je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pače plivalo ipak iz noći u noć smanjivao. Pače je moralo svom snagom veslati svojim nožicama da bi spriječilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda. Ujutro je naišao neki seljak, pa kada vidje šta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pače svojoj ženi. U njihovoj kući pače je opet oživjelo. Njihova djeca su htjela da se igraju s njim, ali ono je pomislilo da i ona hoće da mu nešto napakoste, pa se dalo u bijeg. Bježeći od njih, palo je u vedricu i tako čitavu prostoriju poprskalo mlijekom. Žena zavika, poče da lomi rukama, i pače u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u naćve pune brašna i tek onda se, onako brašnjavo, nekako nañe na podu. Istom sada nasta prava gužva. Žena nadiže graju i baci za njim mašice, a djeca uza smijeh i viku potekoše da ga hvataju. Sva sreća pa su vrata bila otvorena, te pače pobježe napolje, zavuče se pod grm i iznemoglo klonu u svježi snijeg. I suviše bi bilo tužno kada bi pričali sve nevolje koje je pače prepatilo tokom duge zime. Ležalo je u maloj bari meñu trskama sve dok nije dugo očekivano sunce opet zasjalo i ogrijalo. A onda su i ševe zapjevale i nastalo je divno proljeće. Jednog dana pače uzmahnu krilima, a ona, sada ojačala, zašuštaše jače nego ikada ranije i pače se vinu uvis. Pače još nije ni došlo k sebi od uzbuñenja, a već se našlo u nekom vrtu gdje su jabuke cvjetale i opajao miris jorgovana što se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala. O, kako je to sve bilo divno! Kako je opajao dah proljeća! Šušteći krilima i lagano klizeći po vodi, najednom su se iza žbunja pojavila tri bijela labuda. Pače je već vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdrživa tuga i ono uzdahnu: – Poletjeću u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubiće me što se ovako ružan usuñujem da im se približim. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, kokoši kljucaju i ona djevojka na dvorištu nogama ćuška. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi! I pače prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugledaše, oni uzdignutih krila poletješe prema njemu. – Evo, ubijte me! – promuca jadno pače i nakloni glavu prema vodi da tako dočeka svoju smrt. Ali šta je to? Na glatkoj vodenoj površini vidi sebe! To više nije bilo ono nezgrapno, sivo i ružno pače, nego pravi pravcati labud! Nije bilo presudno to što se izlegao u pačjem gnijezdu, nego to što je na svijet došao iz labuñeg jajeta! Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je prošao, mladi labud je, eto, dočekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sreće! Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima. U vrt je dotrčalo nekoliko dječaka i djevojčica i počeli su u vodu bacati komadiće hljeba i zrnje. Najednom je najmlañi dječak uzviknuo: – Evo novog labuda! I svi ostali se obradovaše i zapljeskaše: – Novi labud! Novi labud! Poskakujući od radosti, djeca su otrčala po svoje roditelje, a kad su se svi iskupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali: – Ovaj labud je najljepši! Najmlañi, a najljepši! A stari labudovi se izmakoše i pred njim pokloniše. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sreće bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjećanjem iznenadne sreće, ali ne i osjećanjem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjećao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepši meñu ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan pruža svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nježno. I mladi labud raširi krila, izdiže glavu i iz dubine srca zaklikta: – Kad sam bio ružno pače, o ovakvoj sreći ni sanjao nisam!