Neptune, za ljubav čin' da se od kraja
odriješi moja plav bez tuge i vaja,
ka je jur krcata od više razloga,
ne srebra ni zlata, ner truda svakoga,
koji trud nitkore, ki skrcah ja nebog,
procijenit ne more, ner samo višnji bog,
koji me prisudi i koji htje takoj
do groba da trudi čemeran život moj.
Vaj tijem se ja boju, ljuveni Neptune,
da mene i plav moju ne sretu fortune;
zlosrdje zač gojiš vas spravno stojeći,
da mene potopiš, s plavcom se brodeći.
Ako nije pravo toj, rad božje ljubavi,
Neptune dragi moj, zlosrdje ustavi;
zač treptim i predam u strahu ja stoje,
očima gdje gledam zlosrdje toj tvoje.
Vijem da t' je vlas dana za toli slavan dar,
od mora od slana da s' tolik gospodar,
u kruni od braka, ter ti se na volju
pridava stvar svaka u svoju nevolju.
Dim svaka stvar živa, Neptune dragi moj,
ka brodi i pliva po vodi po slanoj,
ter svaki živi duh gdje plovi u plavi,
kom prhne vjetra ćuh, svu misal postavi,
strnući kad ćeš ti s ostima iz dubine
na skorup ispliti od morske pučine:
ali ćeš tih isplit, ali ćeš s plahosti
truđahne rascvilit mrnare za dosti,
zlosrdjem toli plah, da u moru ne lipše
plač tužba i uzdah mrnarom najliše;
zašto svak poznava rđave tve osti,
koga su narava koje li krijeposti.
Zač ništa ne scijeniš nijedan duh živući,
kad more zapjeniš pučinom plovući,
gdi rikaš šumeći ter zadaš jadove,
ostima zgoneći prid sobom valove.
Tužan je jošte vaj, gdi rikaš i reveš,
pjenami morski kraj ter priskaš i pereš,
i priskaš i pereš; napokon bijesan pak
zlosrdo podereš do struka s vaogom brak,
mlateći ostima, kako sve vlasnik taj,
ki taku vlas ima ogolit morski kraj,
od riba vlas svaka, morski kraj ke goji,
bez vaoge i braka u trudu da stoji,
da ćuti tužicu, kad se tač naklatiš
ter joj svu hranicu ostima pomlatiš;
napokon kad smeteš sve morske pučine,
vrh sebe primećeš od jada dubine.
Još tužbe priljute i trude pakljene
napokon oćute da mora serene,
kada se rasrdiš, bijesneći ter takoj
tišinu pogrdiš, slijedeći narav svoj;
serene ter tvoje, zlosrdan gdje si tač,
u krovu sve stoje, skladaje grozni plač,
gdje s veljom boljezni u muci i trudu
ljuvene sve pjesni od jada zabudu,
dočijem se povratiš k tihojzi milosti
zlosrdje ter skratiš od bijesne plahosti.
Kad li si u goju, velmi si na svijeti
serenam, ke poju, ugodan vidjeti,
i vrsti ostaloj od ribnje naravi,
u vodi u slanoj ka s tobom boravi;
i u plavi mrnarom od vode od slane,
i trudnijem ribarom, ki se ribom hrane.
Nada sve lje meni, ki s veljom boljezni,
Neptune ljuveni, pojući u pjesni
nakrcah plav moju, a nije mi dano znat,
u miru i u goju gdje ju ću iskrcat.
Zašto su svud trudi, Neptune dragi moj,
svijeh strana zlijeh ljudi, kojijem se ne zna broj,
trudeći ter takoj po kopnu i vodi
s boljezni nepokoj svudi se nahodi.
Svud je plijen i gusa, svijeh strana po svijeti,
da se stvar bez suza ne može izrijeti,
ka se stvar tajati u krovu ne može,
ni u pjesni zbrajati bez plača, moj bože.
Neptune a za toj što dalje zahodi
pustinjom život moj, veći trud nahodi
i veće boljezni; zač su sad vrjemena
da od prave ljuvezni nije vidjet sjemena,
sjemena ni voća, velika ni mala,
zač je sad sva zloća po svijeti nastala;
ter kopno ni more, pučina ni suh kraj,
projti se ne more, gdi nije plačni vaj.
Vaj nigdjer nije mirno, zač je svud pogiblo
ufan'je priverno ter živjet nije milo;
taj žalos i tuga prijazan ter skrati,
ni u brata ni u druga da nije moć ufati,
ni u pleme ni u svoj rod, zašto je koštrava
razvrgla svudi rod, kako sve zla trava,
ter vajmeh svaki dan, svaki čas i vrijeme,
izlazi zemlje van otrovno toj sjeme,
zlosrdje ko plodi i đavli njeguju,
svi od svijeta narodi da po njem tuguju.
Neptune ljuveni, zatoj te molim sad,
odkli se pri meni njeguje tolik jad,
u ovoj pustoši, pritužnoj za dosti,
gdje me čes umnoži razlikom žalosti,
ako kad izajdem iz ove mrklosti
ter pravi drum najdem od vječne svjetlosti,
da u miru i u goju odriješim od kraja
krcatu plav moju bez tuge i vaja.
S plačem ću moliti ja trudan tvu milos,
da budeš slomiti tuj tvoju usilos,
neka zdrav pribrodim pučine te tvoje,
dočijem se slobodim tužice sve moje,
ter tamo plav moju iskrcam Neptune
u miru i u goju, gdje nije čut fortune,
i seku dno mora vaj gdje nije vidjeti,
da od plavi ankora bude se zadjeti;
gdi je porat prislavan bez spraže najliše
čist, sikur i ravan, gdje nitkor ne uzdiše;
vaj gdje se ne ćuti ni uzdah ni suze,
gdje plijena nije čuti, lupeža ni guse,
gdje svaka stvar živa, Eole dragi moj,
u goju priživa vječni mir i pokoj;
gdi je pravda i razlog, kako bi sam hotio,
i gdi je višnji bog s pristoljem sasma sio,
blaženstvo ter tako od goja i mira
u vrijeme u svako živ človjek razbira;
gdje tužba i žalos človječjoj naravi
svrne se u rados pri božjoj ljubavi.
Tadaj bih mogal rijet: našal sam mjesto toj,
pjesance gdje će pjet u goju život moj.
