Pride hip, pride čas, pride rok i bil dan,
u ki me božja vlas izvede tmasti van;
i pride vrijeme toj, ter s božjom milosti
trudan se život moj rastavi s mrklosti,
ter s božjom ljubavi vrh mene sunce sja,
u tmastoj dubravi ko vidjet željah ja,
i tmaste me oči sve bistre ostaše
ter svijetlu s istoči danicu poznaše,
i zvijezda tolik broj, ke nigdar na svijeti
truđahan život moj ne može izrijeti;
i poznah tutako, bez sumnje tutako,
što je gorko i slatko i ljuto i slatko,
što l' vedro i oblačno, što li je vedrina,
što je svijetlo i mračno, što li je maglina;
što je plač i tužba i što su žalosti,
sloboda i služba i što su radosti;
što je pokoj, što je trud i dobra razlika,
što je prav i kriv sud i dobra razlika,
i što je blaženstvo i što su blaženi,
i što je kraljevstvo, gdi je pakal ognjeni.
Zgar mi bi još dano, mogu rijet po bogu,
što je bijelo i crno razlučit da mogu,
veselo koju stvar kada ja razabrah,
rijeh: ovo slavan dar od boga sad prijah;
zač poznah, višnji plam da taknu svijes moju,
da spoznam sebe sam i kako duh goju,
je li ma dušica u tijeli pokojna,
ali je tužica pakljenijeh dostojna,
koju stvar nitkore ner samo višnji bog
suditi ne more, ner pravda i razlog;
dim razlog od boga, ki nigdar ne sudi
zlosrdjem nikoga, kako sad zli ljudi,
u kijeh nije dobrote, razmi zlobe svake
ter cvile sirote i ostale nejake,
ki od straha na svijeti ne smiju nikomu
razlog svoj prav rijeti, samomu ner bogu.
Ter ne vijem, gdje mož toj trpjeti, moj bože,
na sudu razlog svoj da prav reć ne može,
najliše gdi je sada u naša godišta
i razlog i pravda pri sudu za ništa,
pokli svak zna sada da slavna vlas tvoja
kraljuje i vlada stvoren'ja svakoja,
i svak još može rijet, u višnjijeh gdje sjediš,
nebesa i saj svijet na dlani da mjeriš,
i kako slavan bog u višnjijeh ki sjedi
svemu si dal zakon i razlog da slijedi;
ter od zgar nad nami, od mlina jak kolo,
nebesa zvijezdami vrte se okolo,
s istoka k zapadu, s zapada u istok,
slijedeći u skladu s vrjemenom pravi rok.
Posudit još more, tko cijelu svijes ima,
s vrjemenom da more oseče i plima,
s razlogom i lozje listom se zeleni,
s vrjemenom i grozdje meči se s jeseni.
Jošte se s proljetjem i s desna i s lijeva
zelencom i cvijetjem sva zemlja odijeva,
a zimi snijeg i mraz s mosuri ledeni
daju trud i poraz svakojzi zeleni.
I sunce kad raka u ljeto sadruži,
zelen se tad svaka na sušu potuži.
Srjed zime tijem tko će zelen grozd zobati,
ali pak tko voće po granah trgati:
zaman se taj brine i trga razum svoj,
kad voću rok mine da slači voće toj.
Tko li će birati s ružicom rajsku slas,
kad ljeto prikrati proljetju svoju vlas:
scijenim ga da je lud, zač višnji moj bože
naravi stare ćud lipsati ne može.
Još mogu poznati, od mala da je svjeta,
tko hoće sijati pšenicu srjed ljeta;
sunčanoj naravi zač nije razlog dan,
toj dobi na travi izvodit sjeme van.
Tijem scijenit ja mogu, da slijedi đavlju ćud,
protiva razlogu tko čini krivi sud.
Nu ne vijem moj bože, komu je dano zgar,
posudit da može toliko tanku stvar,
pokle s' ti stvorac taj i krijepos izbrana,
što toli trudan vaj plodi se svijeh strana;
što živi svaki duh bez konca po vas vijek
tebi je na posluh, ner samo živ človjek?
Najprvo nad nami, podobno kako je,
nebesa zvijezdami na posluh tvoj stoje,
sva polja sve gore, sva dubja sva trava,
sve vode sve more hvalu ti sazdava.
Svakoga vjetra ćuh, kako se vidi toj,
da ti je na posluh, o višnji bože moj.
Živ kamen i mramor, k tomuj se rijet more,
i ostali svaki stvor, u čem duh kopore,
i zemlja napokon i sada i vazda
s načinom pod zakon krmi se i vlada;
stvoren'je ter sve toj razlika narava
stvoritelj da si svoj, očito poznava,
sve spravno po sebi, moj bože, ter stoji,
da posluh da tebi kako t' se pristoji;
naredbi po tvojoj s načinom ter tako
provode narav svoj u vrijeme u svako.
Mimo sve človjek sam, vijem, da te ne ljubi,
s blaženstvom višnji raj za zlobu ter gubi,
i višnje toj carstvo, o višnji bože moj,
za svoje neharstvo vijem da sve gubi toj.
Nu kako vina pjan mnokrat se nahodim,
ter daleč sebe van u misleh zahodim;
zač pravo da sudi ma slabos, ne može,
od kud su zli ljudi, ako si ti bože?
Toj li te nije bože, kako se može rijet,
pravedan da može najti se na saj svijet?
Ter mučim ter trudim, zač ništo nije gore,
ner ja toj da sudim, o višnji moj stvor[č]e.
Lje mi duh govori, da vijekom po vijek vas
nijedno zlo ne stvori uzmnožna tvoja vlas,
i prije će u bezred vas saj svijet pogorit,
ner ćeš ti nijednu zled u zlobi satvorit;
dobrota zač je taj u tebi, moj bože,
ku nitko na svijet saj izreći ne može.
Tom tvojom dobrotom ter može svak znati,
da sada i po tom svijet se će vladati.
Vlada se i sada, vaj nu se prigodi,
da tuge i jada ne lipše kad godi;
zašto ti dopuštaš, zašto ti hoć takoj,
pravedne da frustaš zlobnijemi, bože moj,
da trpe tužicu, da poslije po trudu
vjekuštu krunicu s blaženstvom dobudu.
A činiš, da zlobni saj svijet uživaju,
ki nijesu podobni blaženstvu i raju;
ovdi se raduju, ovdi se vesele,
ovdi svijet kraljuju, sve imaju što žele;
ovdi je zloba taj prodljila kraljevstvo
i sve je u svijet saj stavila blaženstvo.
Još veću zled tvore, o višnji stvorče moj,
zač sami govore da im sreća dava toj;
i u sreću ufaju ter meu zled ostalu
ni u čem ti ne daju ni slavu ni hvalu.
Ter kad ih uzvisiš i blago kad steku,
ali pak poniziš ter blago rasteku,
ne scijene da trud tvoj i uzmnožna tva slava
sve može vazet toj, što komu sazdava,
ner sreći toj daju na svemu uzrok vas,
zač vajmeh ne znaju, što je tvoja slavna vlas.
Nu slaba svijes moja ne dava sreći grijeh,
zač stoje svakoja u rukah u tvojijeh.
Zatoj ću spraviti krijeposti moje sve,
da budem slaviti i hvalit ime tve,
i sada i po tom da te duh moj slavi,
dokli me životom prijeka smrt rastavi.
Pravedno zašto je, zašto se podoba,
da vrijeme sve moje slavim te do groba,
o višnja ljubavi, zač pozna svijes moja,
da si ti bog pravi, ki s' stvoril svakoja.
Stvoril si svakoja, naredno ter tako
sve vlada vlas tvoja u vrijeme u svako.
I ti si razum taj, ki višnji moj bože
s nebesi vas svijet saj dosegnut ne može;
a kamo ma slabos; da pravo posudi,
s vesel'jem što rados provode zli ljudi;
za zlobno neharstvo kako li bit može,
da imaju bogactvo i ostale raskoše:
a ki su pravedni u trudu da takoj
do groba po sve dni provode život svoj.
Da ja taj činim sud, mogal bil svak rijeti,
vaj da sam veće lud, neg nitkor na svijeti.
Zatoj se meni mni, da je bolje parjati
taj čemer pakljeni ner li ga zbrajati
u trudne me pjesni, koje ja na svijeti
bez velje boljezni ne mogu izrijeti.
Zatoj ću ovi trud, ki ćutim u meni,
na druzijeh stavit sud, o bože ljuveni,
koji svijes imaju i suđen'je cijelo,
razlučit da znaju što je crno i bijelo.
Tijem se sad ustavljam od suda ovoga,
i ufan'je sve stavljam u stvorca u moga,
koga ću moliti, da svoja dobrota
bude mi prodljiti daj malo života,
pjesance čijem spoju, ako je slično toj,
u miru i u goju ja sluga i rob tvoj,
pokli mi da milos, da s tvojom milosti
izajdem na svitlos iz tmaste mrklosti,
i ostavih dubravu i najdoh drum pravi,
da tebi dam slavu na svakoj ljubavi.
Tijem bože milostiv, vjekušta radosti,
pokli sam zdrav i živ i krijepak za dosti,
zdravje mi podrži, ako je slično toj,
čijem se moj drum svrši, ki slijedi život moj,
neka sam stanovit, da trude minute
ne budem ponovit i plače priljute,
koje sam provodil, trudom se gojeći,
kada sam zahodil stramputa hodeći,
po mrkloj tamnosti sam hode bez družbe,
gdje najdoh za dosti svijeh vaja i tužbe.
Lje treptim i predam prid vihrom kako prut,
prid sobom gdi gledam što je dug ovi put;
dug mi se vele mni, tijem sada tuguju,
nu mi se velmi ckni, da prije putuju.
Tijem vječna svjetlosti, o bože ljuveni,
po tvojoj milosti provodič bud meni.
Čuvaj me i bljudi po putu svijeh strana,
od đavla i zlijeh ljudi do smrti svijeh dana,
ako se podobi, da u strani u tuđoj
ništore ne oznobi po putu život moj,
da život ne skratim prije roka žalostan,
dočim se povratim opeta na moj stan.
A po tom, a po tom, o vječna ljubavi,
ako me ć životom rastavit, rastavi;
istom čin' da duh moj u višnjoj državi
priživa mir i goj pri tvojoj ljubavi;
zač drugo ne želim, ostala meju sva,
neg da se naselim gdi je vječna ljubav tva,
u plamu da gorim, pravedni gdje stoje,
dil kada izdvorim od milosti tvoje.
Lje sudim vajmeh sam, da je trudno poznati,
hoće li višnji kram tamo me prijati.
Kako ću znati ja, koji sam zloban vas,
hoću li od raja priživat vječnu slas
u višnjoj državi, blaženstvo gdi je toj,
kada se rastavi od tijela život moj.
Zač pokli, bože moj, pravedni ne znaju,
hoće li mir i goj priživat u raju;
ali me ć' suditi u plamen ognjeni,
da budem truditi bez konca po sve dni:
lje ti se ja molju, mu molbu prim' u skut,
dopus mi na volju svršiti ovi put.
I javi i speći nu trudim za svu moć,
u sebi misleći, koli je trudan proć,
ter vajmeh život moj, kad taj trud razbira,
trudnu mi krvav znoj iz tijela izvira;
od jada i od tužbe zač ne vijem i ne znam,
kako ću bez družbe k zapadu hodit sam,
čijem najdem gospoju da moj trud prikrati,
da tužbu svu moju u rados obrati;
pripravna zač stoji taj dijeva izbrana,
da togaj posvoji, tko joj se pridava.
Nu tamo tko žudi toj dijevi slavnoj doć,
trjebi je, da trudi pustinjom dan i noć,
i s trudom hodeći da je spravan na svijeti
veliku vrh pleci tegobu podnijeti.
Ako mi tko veli: gospoja ka je toj,
ku hlipi i želi da najde život tvoj:
dim, ta je gospoja, ako ju najdu kad,
potajna sva svoja odkrit će meni tad;
svoj ures ljuveni, da vam je sad znati,
pravo će rijet meni, što ju ću prašati,
što li svijet prisudi, najliše sijeh dana,
od mnogo zlijeh ljudi da je sada prognana;
prišad zla vrjemena ter za lijek na svijeti
blagoga sjemena nije moći vidjeti,
ner li trn i drača s troskotom najliše
da tužbe i plača pravednijem ne lipše,
i mnozi porazi i trudi ostali,
pakljeni svi vrazi koje su sijali;
ter drazi i mili, da vam je vajmeh znat,
ki su se ljubili, hoće se sada klat,
i nije taj država meu svijemi narodi,
s troskotom koštrava gdje se sad ne plodi,
ku nitkor na svijeti ni nokti ni zubi
ne može podrijeti, da joj trag pogubi,
ni struka ni žile pasjega narava,
opake kopile ka na svijet sazdava
i ostale sve jade, kijem ne vi svijes moja
izrijeti za sade ni mnoštvo ni broja.
A blagoj gospoji još nijesu vrjemena
kako se pristoji odkriti imena,
dokli mi ne objavi višnji bog sam s nebes,
u krasnoj dubravi gdje stoji nje ures,
gospoja taj slavna s kondijerom ka stoji,
po sve dni pripravna da tamo napoji
svaku vrst od ljudi nebeskom sladosti,
tko se k njoj potrudi podobno za dosti.
Tijem želim dan i noć gdi je taj dobrota,
da bi mi tamo doć za moga života,
nje ures čestiti jeda me koji dan
tom slasti nasiti, da jesam sit i pjan.
Zač kom bih raslačio, što je taj rajska slas,
tuđer bih potlačio sve trude i svijet vas,
svijet ki mi dan i noć zadava tužice,
da mnokrat nije mi moć pojmiti dušice.
