O snježane
prsi izbrane
obljubljene me gospoje,
prsi mile,
prsi bile,
ljubko dobro svako moje.
Vi ste meni
drag medeni
pokoj i sva slatka rados,
od vašega
bijela snijega
smamljena je moja mlados.
Vi ste pravi
stan ljubavi
u kom carstvo svoje drži,
gdje s dragoće
od bjeloće
strijelja srca, duše prži.
Vi ste rijeka
bijela od mlijeka,
po koj žudim sveđ broditi,
i vesela
gdje bi uzela
mâ se duša utopiti.
Vi zdržite,
vilovite,
one od snijega lijepe gore,
ke su od stijene
prem ledene,
a sva srca željno gore.
U primilu
vašem krilu
snježani se put nahodi
u ljuveni
raj žuđeni
smionu miso ki dovodi.
O veseli
lijeri bijeli,
moje lijepe mile prsi,
perivoji
drazi moji
u kijeh mlados mâ se smrsi.
Oči, hvala
vaša 'e mala
prema prsim razbludnim;
svakolika
slava i dika
prsima se dati ima.
Vi ste, oči,
od istoči
dvije zvijezde samo u sebi,
a u prsijeh
tijeh ljuvenijeh
sva ljepota jes od nebi.
O rumene,
o ljubljene
usti, i vi se ne dičite!
One mile
vas dobile
jesu prsi plemenite.
Ruže, cvijetja
od proljetja
samo imate sred dragoće;
prsi tvoje,
dušo, goje
s dzornijem cvijetjem rano voće.
Nu, Ljubice,
mâ diklice,
čijem ja hvalim, ti si skrila -
prsi mile
i pribile...
Što mi si se zasramila?
