Ništore nije slađe, ni će bit do vijeka,
razmi smrt kad nađe bezgrešna čovjeka,
drago ti je toj duši, da saj svijet ostavi,
ka grijehu ne služi svjetovnoj u slavi,
svaki čas sto ljeta vidi se toj duši,
čijem se prije od svijeta i tijela razdruži,
čijem prije ovi svit ostavi pritaman,
da prije bude prit u višnji dvor slavan.
Nu što ću ja zloban, moj Bože, sad rijeti,
ki nijesam podoban k nebesom pozrijeti,
a kamo, a k[a]mo, o višnji Bože moj,
da prida ja tamo, gdi je bitje i kip tvoj,
prid lice toj tvoje kako ću ja priti,
gdi zlobe sve moje neće se moć skriti,
kijem zlobam jezik moj, pravedni moj Bože,
zbrojiti tolik broj nigdare ne može?
Tijem, vajmeh, svaki čas i u san i javi
trepti mi svaki vlas od straha na glavi
i trudna svijes moja, gdi konac razbira,
ne može pokoja prijati ni mira,
od smrtne naravi kada će prit strila,
da moj duh rastavi i život od tila,
da budem pridati onomuj razloge,
ki me će pitati za zlobe za mnoge,
pitati po tanku i razlog iskati
odkli sam ja majku, vaj, počel sisati,
u čem sam pristupil zakone od Boga,
na jedno je sve skupil do časa ovoga,
činjen grijeh i misal, vaj meni nebogu
sve mi je pripisal po pravomu razlogu.
Tijem ne vijem stvar drugu, ner božje ljubavi,
moj čemer i tugu da sa mnom rastavi
i u togaj ufati, ki ruke raskrili
grešnika prijati, skrušeno ki cvili,
prid križem najliše ki cvili i plače
i željno uzdiše, da svoj grijeh oplače,
po zemlji na nica zatoj se prostiram
i moja sva lica suzami opiram,
jeda mi dušicu grozni plač slobodi,
na velju tužicu s boljezni provodi,
i pepel po glavi prosipam sam sebi,
jeda dil ljubavi ja stečem pri tebi,
da na me ti pozriš vidom od milosti,
zled moju da prostiš dostojnu žalosti
moj slatki Jezuse, ako sam i zgriješil,
da bi me od uze pakljene odriješil,
uzu dim od pakla, rad koje ja tužu,
ka mi je zamakla i tijelo i dušu!
