GOVORU LOVAC I VILA.
Izvodi vlašić lovac vilu svezanu verigom zlatnom i ruke naopako kordunom, dovede ju prid kneza. Vila govori.
Vila:
Moj lovče gizdavi, molim te Boga rad
sa mnom se ustavi na polju malo sad
Da malo postoju jadovna na polju
da zbrojim svu moju s tužicom nevolju
Da čuje ovi grad i u njem sva mlados, 5
кô me je gorki jad obujmil i žalos:
Na moje tužice neka se svak skupi
od plačne uzice jeda me tko iskupi;
Ovdi mi zač vele od Boga slavan dar
trgovci da žele kupovat lijepu stvar, 10
A navlaš ovaku kad ljepos zamjere
dali bi stvar svaku i zlato bez mjere,
Ter kom se oćuti od mene plačni glas,
zlato će prosuti, i blago u saj čas
Теrе će odbrojit dukata zadosti 15
i mene slobodit od velje žalosti.
Tebi će bit blago, a ja ću bez tuge
veselo i drago vrnut se u luge;
Ti ć blago toj imat što primiš za mene,
a ja ću uživat dubrave zelene; 20
Ti ć vesel hoditi, a ja ću s vilami
zvjerenje loviti lukom i strijelami.
Ustavi se lovac i govori.
Lov[ac]:
Robinjice mlada, a ti se ustavi
u polju ter sada grozni plač pripravi:
I plači i cvili ter, kako hoć sama,25
tvoj obraz pribili polijeva suzama
I klikuj do nebes i nebo da čuje,
tko u robstvu sužan jes, kako se tuguje;
Zašto je običaj tko u robstvu ostane
ter ćuti gorki vaj, cvilit mu ne brane.30
A ja toj sam sudim — neka ti je toj znati —
kî drugo ne žudim neg tebe prodati,
Dukate da broju, a ti se slobodiš
i u lugu tuj tvoju ljepotu provodiš.
Sloboda zač je stvar koja .............35
ne može nikadar ni ....................
..............................................
...........................................
..............................................
...........................................
I tvoja taj ljepos, u robstvu kâ hodi,
znaj da me na milos i ljubav privodi,
Ter neću ja za te, kako ćeš poznati,
uscjene i plate velike pitati: 40
Ako tko sad za te meni će odbrojit
hiljade dvije zlate, slobodna ti ćeš bit.
Suzami čim grozno polijevaj tvoj obraz
i velmi žalosno prostiri plačan glas,
Na milos odkuda jeda se tko zgodi 45
ter tebe od truda za pjenez slobodi
I da se tko sade sa mnome useljeni
ter tvoj plač i jade veseljem izmijeni.
Vila lovcu:
Hvala ti, hvala ti, moj lovče gizdavi,
i da ti Bog plati na tojzi ljubavi! 50
A ja ću plakati i želno cviliti
i na moj plač zvati svaki stvor na sviti,
Da čuje svaki stvor u .....................
pakljeni razgovor u robstvu ............
I ti ćeš otirat na silu suzice, 55
kad budeš razbirat mê s jadom tužice.
Vila počne tužiti:
S boljezni sve tuge tko želi da čuje
pod nebom nije druge da većma tuguje
Negoli mâ mlados i cvili i tuži
s dreseljem svu žalost er sasma sadruži,60
Ter cvilim, vajmeh, ja bez goja i mira
jak da mi sto zmija srdašce podira,
I uzdah s tugami čemerno jadovit
probija živ kami i pade na on svit,
Zač sudom svijeh boga tako sam suđena, 65
u vezu neboga da hodim spućena,
Ter moju hudu čes sasma sam poznala
mlađahnu kâ me jes u robstvo podala.
Najprvo sve boge čijem sada klikuju
od mene neboge cviljenje da čuju; 70
Klikuju sve zvizde odzgara i s nebes
da vide mê gizde ku ćute sad boles;
O žarko sunačce, tebi se molim još,
gdi moje srdašce prohodi bridak nož;
Mjesece još jasan, i tebi se molju,75
vid moju boljezan i moju nevolju;
Viđ, svijetla danice, molim se još tebi,
jadovne tužice, kê ćutim u sebi;
Još zovu sve gore, zovu sve planine,
sve rijeke, sve more, polja i ravnine 80
Da čine pravi sud, mogu li — vajmeh — tač
podnosit gorki trud i ovi gorki plač;
Zovu još livade, dubrave i luge
na moj plač i jade, i žalos, i tuge,
Dubrave i luzi s livadom da vide 85
gdi ures moj suzi i lica sva blide.
Sve zvijeri, sve ptice na moj plač još zovem
da vide suzice u kijeh sva plovem;
Od gore zelene sve vile još zovu
i morske sirene da na kraj isplovu:90
Sirene i vile da vidu uzice
koje su sputile mê blijede ručice;
Zovu sve satire iz glasa sa svu moć,
zovu sve pastire da budu k meni doć,
Da vide boljezan i moj plač krvavi, 95
što javi ni u san prije se ne objavi.
Tihoga slavica još zovem tužna vil,
u lugu stražica ki mi je vjerna bil
Da moju boljezan i tužbe sve moje
pripijeva u pjesan kod mene, joh, stoje. 100
Građane i građanke još zove ures moj,
seljane i seljanke na plačni nepokoj
Da u plaču nebogu budu me združiti,
er veće ne mogu od jada tužiti.
Gizdave gospoje, i vi sve pridite, 105
žalosti sej moje da sada vidite
Ter ćete poznati tužnu me videći
kako je plakati slobodu želeći.
Vlastele prislavni, jošte ću molit vas
da ste svi pripravni čuti moj tužan glas, 110
Od suza usilos jeda vas k ljubavi
privede na milos u ovoj državi,
Robinju kad mene cvileći čujete,
od uze раkljеnе odkupit budete.
Ljuvena mladosti, pozrite vi sada 115
u veljoj žalosti gdi venem od jada;
I vi sve diklice, pozrite, molju vas,
gdi grozne suzice poliju moj obraz;
I vi sve vladike, pozrite, molim vas,
tužice velike i plačni moj poraz, 120
Rumeno mê lice na prešu gdi blijedi
jak cvijetak ljubice kad slana povrijedi,
Er me su priljute stignule tužice,
gdi mi su stegnute uzicom ručice,
Od velje žalosti ter život moj cvili, 125
gdi se su do kosti, joh, vezi upili;
Još mi je рriljuto i tužit i plakat,
gdi je zlatom smaknuto mê grlo i bil vrat;
Zatoj sam ja mučna od vele jur dana,
er nijesam naučna hoditi vezana, 130
Ner zrakom od ?ore prije ner se rasvane,
ishodit iz gore u ravne poljane
I brati cvjetiće razliko u goju,
gdi rajski ptičice žubere i poju,
Od cvitja krunicu ter ti bih tuj svila 135
na rusu glavicu pak bi[h] ju stavila;
Livade i ravnine a pak bih ja ošla
i u moje planine pojući jur pošla
Ter ti bih u vijencu mlađahna ja vila
u živom kladencu moj obraz umila, 140
I obraz i lice, o mladci ljuveni,
ruke do mišice u vodi studeni.
Kad bih se umila, zlat bih pram od vlasa
tutako pustila niz bil vrat do pasa
Razbludno pojući u zoru najliše,145
slavica zovući, da sa mnom bigliše.
Nesrećni, vajmeh, čas nu mi se tuj zgodi
i tužni taj poraz pojući pri vodi,
Er potom bijeli dan danica objavi,
stiže me mrtvi san i zaspah u travi.150
Nu priđe tužna noć, a gori dan bijeli
koji me sa svu moć s veseljem razdijeli;
Er huda čes moja htjela je toj takoj,
da ne ima pokoja ni mira ures moj:
Na me se namjeri pakljeni s tugom vaj — 155
po lugu za zvijeri tekući lovac taj
Ter sa psi slijednici odsvud me obteče
u drobnoj travici, kom sunce isteče:
Pak malo ne izdahnuh od tužna poraza,
proz sanak kad začuli lajanje od pasa 160
I od lovac pobunu, za koju, vaj, sade
srčano ja kunu nesrećne sve jade.
Tuj tužna uspregoh iz trave zelene
u sebi ter rekoh: »Gusa je vrh mene,
Ali su izišli lovci u potjere 165
tere su tuj s vižli obtekli кô zvijere,
Ali su izašli pastijeri ki sada
i vukove našli tuj blizu kon stada.«
I rekoh: »Moj Bože, o višnji Bože moj,
što ovo bit može, satiri nijesu ovoj, 170
Satiri zač da su, gorom bi svirili
i sebe po glasu svireći odkrili.«
Nu hrte kad vidjeh i te pse slijednike,
»Lovci su ovo«, rijeh, »tuge su velike:
Spravlja se nepokoj i nemir krvavi,175
trebuje biti boj u ovoj dubravi,
A ne vim što će bit, komu li dano jes
da bude boj dobit, i s kijem je božja čes.«
Tad trkač zlaćeni i prosuh strjelice
po travi zeleni kraj bistre vodice 180
I htjeh luk napeti da počnem strijeljati,
nu hrti prokleti htješe me rvati,
Vremena ter ne bi, zač hotje čes moja,
da me tuj oznobi nebogu bez boja,
Zač lovac priteče s oružjem nemilo 185
i ovu riječ reče: »Pridaj se, ti vilo!
Pridaj se, ti vilo, i sa mnom ne bij boj
ako ti jes milo sahranit život tvoj!«
I rekoh da je zaman sad lukom boj biti,
zašto je oružan ter mê će dobiti,190
I odlučih bježati proz luge zelene,
nu lovac navrati sve hrte na mene,
I od pasa tej šile na mene napriješe
i petne sve žile zubi mi odriješe.
Tuj ranjen od hrti život moj procvijeli,195
jak bolan na smrti dušicu kad dijeli;
I ova od vela košulja pribila,
koju sam ja prela i tkala, i šila,
I bijelih u gori, o mladci gizdavi,
jaoh, sva se satvori u kolur od krvi, 200
I ures moj gizdav kî pade ničice
tuj osta vas krvav svaki lis travice,
A moje ličce tuj taj čas se sve smuti,
jaoh, većma negli ruj i čafran prižuti.
Procvilih iz glasa nebesa da čuju, 205
kako ja od pasa ranjena tuguju.
Ne bi toj zadosti, što me psi raniše,
ner veće žalosti k meni se spraviše:
Pristupi lovac tad ter ve mi tuj zada
s boljezni velik jad gorčiji od jada, 210
Priteče, vajmeh, sam ter mene uhvati
zlosrdo za zlat pram i poče vezati;
Vez meni priljuti postavi na grlo
i ruke mê sputi i naglo i vrlo,
Ter žalos priljutu život moj oćuti, 215
gdi kako košutu sveza me i sputi.
Još lovac čemeran prosu mi po travi
vjenačac biseran ki nosijah na glavi.
Počeh ga ja molit u gorke suzice
da bude slobodit mê bijele ručice;220
Na milos i ljubav ne htje se pridati,
negli mnom kako lav tuj poče trzati,
Vukši me po gori jadovnu zadosti
da mi se rastvori svaki zglob od kosti,
Ter ćutim tuj žalost i čemer priljuti, 225
što prije mâ mlados uvijeke ne oćuti;
A tomu svjedok jes višnji Bog na nebi
i ovi tužni vez kî nosim o sebi;
Svjedoče uzice kê me su svezale,
od kih su modrice na rukah ostale; 230
Svjedoče me suze i velja boljezan,
kakve su tej uze nositi noć i dan;
Svjedoči vez zlati na grlu ki nosim,
kako je plakati da u Boga smrt prosim.
Tim kunu ovi vez i uze proklete 235
kê ovi mlad vitez u oni čas splete;
Još kunu hip i čas nesrećne kriposti,
kî lovcu da oblas vrh moje mladosti,
Nesreća ter sada toliko nesrećna
u robstvu mom vlada da nijesam slobodna. 240
Nebeski svi bozi, vaš li bi ovoj sud,
ter meni nebozi zadaste tolik trud?
Vaše li odluke hotješe toj takoj,
pakljen trud i muke da skonča život moj?
Zašto li me ne stvori nebeska, vajmeh, vlas 245
javorkom u gori u oni tužan čas,
Kad ja bih suđena od suda svijeh boga,
da hodim spućena u robstvu neboga;
Zač voljah tuj milos od Boga prijati
da tužnu mû mlados u javor obrati,250
Nerli se nazvati robina tuđinu
i zaman plakati u robstvu gdi ginu,
Te bi mi, vaj, bolje dubkom se stvoriti
negoli prik volje u robstvu hoditi,
Neka bi grlica, kad javor povene, 255
od mojijeh tužica činila spomene,
Ter da me tuj stoje - za žalos ljuvenu -
cvileći pripoje u lugu zelenu;
Toj bi mi zadosti nebozi, jaoh, vili
od Boga radosti da me tim nadili. 260
Zač veća nije tuga ni žalos na sviti
ner samu bez druga grlicu viditi,
Za drugom toj ptici gdi se duh podira,
na suhoj granici gdi tužbe razbira
Ter tuži i cvijeli žalosna sred luga, 265
kad ju smrt razdijeli od vjernoga druga;
I oni suh javor, na komu tuguje,
živ kami i mramor i lug ju vas čuje,
Gdi željno pribiva združena s tugami
i sva se polijeva od jada suzami. 270
Među sve plaču moj, građani ljuveni,
gizdavi perivoj u gori zeleni,
Gdi gojih lijepi cmilj i drobnu ružicu,
kaloper, i bosilj, i kromu ljubicu
I razliko cvitje svakoga narava, 275
ljeti i prolitje kâ narav sazdava.
Još zimi urešen perivoj gdi je taj,
vidi se tuj zelen zemaljski jakno raj,
I tuj se razbire sva slados medena,
jezero gdi izvire iz živca kamena, 280
I gdi je rajska slas slišaje sred gore,
gdi šturci puste glas svečera do zore;
I od mnogo slavica rajski se glas čuti
kad zvijezda danica nebom se uputi;
A zvijeri uzdišu od slasti tolike 285
gdi gorom biglišu ptičice razlike;
Po lugu tuj hode poje se i sviri,
a tance tuj vode s vilami satiri.
Nesrećnom oblasti a sad mi pride rok
promijenit na slasti ovi jad toli gork. 290
Još srce mê plače, jošte sam ja mučna,
zač nijesam polače gledati naučna
Ni zgrade kamene ni zide tej vaše
neg luge zelene, kî pusti ostaše;
Tu je moj dvor i stan, gospodo pridraga, 295
gdi škrobut i brštan plete se jednaga.
I tuj se moja čas u djevstvu sahrani
s česvinom gdi je hras, o dragi građani,
Gdi je jelje, gdi je bor i gdi je planika,
gdi je jasen, i javor i dubja razlika; 300
Gdi je rajski lijes, ter tko bi tuj prošal,
taj čas bi svoju svijes od slasti tuj ošal,
Zač miris ishodi, gdi cavti svaki cvijet
da duša ishodi deri tja na on svijet.
I tuj sam ja vila, gdi su moji dvori, 305
razliko lovila zvjerenje po gori.
Još žalim neboga, joh moje tužice,
hladenca živoga od bistre vodice,
Gdi ruke umivah i lice pribilo
i pjesni pripivah ljuveno i milo; 310
Nesreća gdi mene u lijepoj dubravi
u veze раkljenе i u robstvo postavi;
Gdi moj luk i trkač ostavih [s'] strijelami,
i gdi me gorki plač sustiže s tugami.
Što u toj dubravi, gdi ures moj ctiješe, 315
vukovi i lavi tužnu me ne izješe,
Gdi suze roneči u veljoj gorkosti
lovcu se moleći da meni oprosti;
Prid lovcem tuj stoje, gdi ures moj cviljaše,
mramor se nadvoje od jada dijeljaše, 320
A tužni taj lovac, kî me tuj uhvati,
jaki skup lakomac ne htje plač gledati,
Zač volje obrati da proda ures moj,
da bude prijati pjenezâ velik broj,
Neg da me slobodi; zatoj me po gradu 325
svezanu sad vodi robinjicu mladu;
Nu je s' zlatom taj kripos, pri kom sve ostaje,
odkupit mû lipos nitkor se ne haje.
Ako mi veli tko: „Što se si smamila,
o vilo, ter tako taj si plač spravila? 330
Nemoj tač vapiti u suze priljute,
skoro ćeš zabiti sve tuge minute:
Trgovci prihode, ovdi su u polju
da tebe slobode za pinez na volju«,
Taj mi je razgovor slišati jadovit, 335
er vidim da nitkor ne priđe na saj svit
Da ures moj gizdav - u robstvu kî hodi —
odkupi za ljubav i da me slobodi,
Ter kunem tuj kripos lakome naravi
od vila kâ lipos u zabit postavi, 340
Od tužna pjeneza lakoma zač narav
mû ljepos poplesa i vjeru i ljubav;
Tim venu i blidim i stinu jaki mraz,
mramorna zač vidim srdašca sva od vas.
Zatoj bih ja rada, pravo t' se govori, 345
da pride smrt sada da me pri umori,
Od ove žalosti, vaj da me rastavi,
pokli nije milosti ni prave ljubavi.
Sad sami čin'te sud, jaoh, je li grehota
da trpim ovi trud ja mlada sirota, 350
Gdi s jadom uzdišu i plačne mê oči
k nebesom uzdižu od velje žestoči.
jeda kî od bogâ po svojoj ljubavi
nadahne sad koga u ovoj državi,
Rad moje ljubavi da mu se takmeno 355
na milos pripravi srdašce kameno
Ter sasma zabude lakomos nemilu
i mene da bude slobodit, jaoh, vilu;
Er tko bi odkupil moj ures, kî tuži,
velmi bi poslužil i Bogu i duši, 360
Prid Bogom zač ništo ne može draže bit
neg djevstvo pričisto od robstva slobodit;
Zatoj se snebiva život moj, kî kuša,
što se Bog zabiva pri blagu i duša,
Ter moje cviljenje i uzdah s' suzami 365
ne vidi smiljenje od nikog meu vami,
Zač ste vi narava, tako se meni mni,
tvrđega od lava, trgovci ljuveni:
Er srčan kad je lav ter u lov udari
za milos i ljubav nijednu stvar ne mari, 370
Ner sebe sve kolje što gorom nahodi,
čijem sehe zle volje i glada slobodi;
Nu se lav u gori loveći ne haje
da tuj zvir umori kâ mu se pridaje.
Ovo je velika, pravo se može rijet, 375
svijem ljuđem prilika pod nebom nа saj svijet.
Nu ovi dar slavan od ove prilike,
vim, da je vas zaman i bit će uvike,
Lakomos er sada, u kê je strmen jaz,
kraljuje i vlada s istokom zapad vas; 380
Gospodo čestita, zatoj se smilite
i od lava srdita priliku vazmite;
Čin'te mê cviljenje i moj plač jadovan
i moje moljenje neka mi nije zaman;
Od lava zlosrda priliku primite 385
ter srca taj tvrda na milos prignite,
Da družbi mogu reć u našoj dubravi,
er milos mogoh steć prid vašom ljubavi.
Lovac:
Vid da si ti, vilo, sve zaman cvilila
i ličce tvê bilo suzami polila, 390
A ne bi milosti od ove sve družbe
da tebe oprosti od plača i tužbe:
Lakoma usilos tašto svijeh primože
ter tvoja ta lipos prodat se ne može;
Nu pokli čes moja u te me uprti, 395
biti ćeš ti moja robinja do smrti;
Zatoj sad svû tužbu i svoj plač ustavi
i sa mnom u družbu na moj se stan spravi;
U moj ćeš doći dvor, gdi ti će svaki bit
ljuveni razgovor, kad budeš tamo prit. 400
Ja imam sestricu primilu i dragu
i majku staricu i krotku i blagu,
Moja će sestrica na posluh tvoj biti,
i majka starica tvrdo te ljubiti.
S mojom ćeš majkom stat u miru i goju, 405
er će te njegovat ljepše neg kćer svoju,
I drag će njoj biti tvoj ures gizdavi,
ter te će ljubiti jak oči u glavi.
Vila:
Očito poznaju, jak da ja neboga
u tužbi ostaju po sudu svijeh boga, 410
Ter gork plač i tužbe sasma me skončaju,
od viline družbe gdi se ja rastaju.
Je li trud pakljeni, svak more cijeniti,
lijepi lug zeleni na oboru mijeniti?
Da li ću gizdavu ja vila od gore 415
promijenit dubravu na vlaške obore?
Ako ću gorska vil ja vidjet taku stvar,
moj Bože, ognjen stril s neba sad роšlji zgar
Da tamo u gori nebozi, vaj, meni
do bilje pogori vas moj lug zeleni, 420
Sva zelen i trava tuj da bi zgorila,
mâ mlados gizdava gdje se je gojila;
Jezero toj slatko i bistro toj vrilo,
nalipom tutako da bi se stvorilo,
Neka se tuj gnijezde svi zmaji ogneni, 425
gdi gojih mê gizde pri vodi studeni;
Sve zmije priljute neka se tuj plode
da zapru sve pute i drumke do vode,
Da lovac ni pastir ni obdan ni obnoć,
ni vila ni satir ne može k vodi doć; 430
Ni ijedna ina zvir ni nebeske ptice,
gdi je taj tužni vir od bistre vodice,
Er da tuj ne budu pri vodi zaspala,
ja ne bih u trudu pakljenom ostala.
Sad lovče dragi moj, prije se ću zaklati 435
negli ću obor tvoj uvijeke poznati,
Er mlados vilinska za sela nije slična
neg zelen planinska, gdi je zelen velična;
Zač djevstvo u selu trudno je shraniti
i ljepos veselu od hinac braniti; 440
I ne vim nositi ja vila opanke
negoli sprliti postole pritanke;
I postav debeo, znaj, nije za mene
negoli tanak veo i tanke koprene,
Ni ovce ni koze u pašu goniti, 445
neg napet luk nose zvjerenje loviti;
I ne vim ja musti koze ni kravine
ni ležat na pusti jakino vlahine;
I nijesu pljevnice, pravo t' se govori,
za ovake djevice ni vlaški obori 450
Ner cvijetje i trava, i luzi zeleni,
i lijepa dubrava i viri studeni;
I ne vim ja tkati kostreti ni vune
ner biser nizati, vit vijence i krune;
I ne bih za ništa gizdava ja vila, 455
vaj, vlaška plandišta na luzijeh mijenila.
Tim moja ljepota, kojom sad ti vladaš,
kratka je života, moj lovce, neka znaš,
Zač ve smrt prihodi, blizu je kod mene,
da me prije slobodi od uze раkljenе, 460
Er žalos i tuga takoj me razcvijeli,
da srce iz kruga duhom se mom dijeli;
Ter mrtva kad pasti ja budu, lovče moj,
s kojom ćeš ti časti vrnut se na stan tvoj?
Hoće li t' tamo reć, moj lovče ljuveni, 465
da s' tvrđi mnogo već negoli lav bijesni?
Er mramor studeni, vaj, da bi sad vidil
moj čemer pakleni grozno bi procvilil;
I zmaji i lavi još da bi vidjeli
moj čemer krvavi grozno bi cviljeli, 470
A tvoja taj narav, koja trud moj ćuti,
na milos i ljubav neće se prignuti.
Zatoj te ja molju, sliši moj plačni glas,
slobod' mi na volju ručice za mao čas,
Nu žalos veliku tere ćeš poznati, 475
gdi sama smrt priku sebi ću zadati;
Neg se ću ja spravit pritužna djevica
ter se ću zadavit jakino sjenica,
Neka me smrt prika, pokli nije ljubavi,
ranice bez lika prem sasma izbavi. 480
O slavni vlastele, nu me sad sliša'te,
po svijetu svud vele u slavi da sjate,
Pošten glas imate i pravdom još pravom
razumno vladate ovi grad s državom.
Sej mjesto obilno još vele zadosti, 485
gdi je žito i vino i svake radosti,
Maslo, med i mlijeko i pitnje sve sprava,
jedinstvo veliko i mlados gizdava,
I ravno još polje sred grada ovoga
gdi je blaga dovolje i trga svakoga; 490
Dva vir iz kamena još u njem govore,
gdi voda studena lipsati ne more,
Ter zimi i ljeti i u vrijeme još svako
rados je vidjeti, gdi žubere slatko;
I velmi bogato polje se toj čuje, 495
sve srebro i zlato u njem se trguje;
Biseru drobnomu već nije procjene,
u trgu nijednomu nije mu zamjene;
I razliko blago trgovci još vele,
kamenje pridrago, prstenke i perle 500
I predena zlata štono je za vile,
i čiste skrlata i razlike svile;
Gospoje još nose biserne krunice
za ures od kose i ruse glavice.
Polače i zide, gospodo još moja, 505
tuđini kad vide i pjenez bez broja
I blago razliko, svak se njih snebiva,
odkuda toliko bogastvo ispliva.
Još neka da znate, po svijetu svak pravi,
da ste sve Dalmate natekli u slavi, 510
Ne samo Dalmate, gospodo pridraga,
neg još sve Hrvate skupivši jednaga.
I vaši tornovi, gdi staju okolo,
jak s krunom orlovi bane se oholo;
I od grada tvrdina, kom vas Bog obtoči, 515
od mnozih tuđina priječa se priz oči,
Nu što ću sad rijeti, gospodo, molim vas,
nemoj mi zazrjeti s prijekorom koji vas:
Rec'te mi — molim svijeh — čemu je taj hvala,
pokli sam u noktijeh od lava ostala; 520
Čemu je imanje i blago vaše toj,
pokli nije ufanje slobodit život moj;
Lje me će rastavit od plača smrt prijeka,
a vam će ostavit zabavu dovijeka,
Zašto je zabava i prijekor od ljudi, 525
mâ mlados gizdava prid vami da trudi,
Pri vašem gospostvu ter se ću skončati
i plačna u robstvu s duhom se rastati.
Nu jeda pride čas, nebozi vaj meni,
ter sputi koga vas ov sam bog ljuveni, 530
Ter ćete poznati što je tužba i žalos
i gorčije plakati neg plače mâ mlados;
Toj će bit osveta, trgovci nemili,
kad uza prokleta grozno vas rascvili;
I ako koji vas ranicu oćuti, 535
dobro će taj poraz i čemer poznati.
Lovac vili:
Oto si zadosti u polju ti vila
od velje žalosti suzice prolila,
Nu tvoj plač i tužbe i gorki jošte jad
od robstva i službe ne shrani tebe sad. 540
Tijem pokli sad ne bi tko ovdi trguje
za pjenez da tebi slobodu daruje,
Meni se sad para s tobome poći sam
do druzijeh pazara, jeda te gdi prodam,
Zašto ti od mene, da cviliš trista lit, 545
bez plate počtene slobodna nećeš bit.
A sama čini sud, zač razlog svaki znaš,
bih li bio čovjek lud pustit te u tamaš,
Er tako lijepa stvar, gizdava i krasna
puštati nikadar bez plate nije lasna; 550
To li ćeš obrati poć sa mnom na moj stan,
život ćeš imati pošteni i častan.
Vila:
O nebeska srdo, za kroč me slobodi,
toli me, jaoh, tvrdo nebogu oznobi.
O zvijezde svjetlušte, vaš li sud krvavi 555
u trude vjekušte mê djevstvo postavi?
O lijepa dubravo, gdi mi zao dan svanu,
tako li bi pravo da robstvu ostanu?
0 slavni moj grade, kamo ti pohvala,
toprv sam sve jade u tebi poznala 560
I velje žalosti oćutih tužna vil,
er mojoj mladosti ljubavi ne bi dil.
I prije mnjah da će mraz plamom se stvoriti
ner se ja isprid vas svezana dijeliti.
Nu pokli toj takoj hotje mâ huda čes, 565
da nosim ovakoj u robstvu tužni vez,
Moj kneže gizdavi, a ne bi nikoga
da mene izbavi sužanstva ovoga,
I ni jedan trgovac ne htje me iskupiti
ni ovi mlad lovac za milos pustiti, 570
Za stremen tvoj zlati i tvoga konjica
daj me ti sam plati, izbav' me tužica!
Tebi se pridaju, moj knego čestiti,
er po svem poznaju milostiv da si ti.
Nisi skup ni lakom, pravo t' se sad pravi, 575
milostju neg svakom narešen s ljubavi;
Tebe Bog nadari meu sve ostale
svi кгаlji s česari da razum tvoj hvale,
Kraljice i gospoje jošte te poznaše,
milosti rad tvoje hvalu ti svud daše; 580
I vas grad Dubrovnik govori još sade
da s' pravi ljubovnik od suda i pravde,
Zatoj te ja molim, ne štedi pjeneza,
čin' da se ne bolim, slobod' me od veza.
Pomiluj ti mene, zač veće nije mi moć 585
tužice раkljenе trpjeti dan i noć;
Zač nijesu, joh, muke gorčije na svijeti
djevieke neg ruke svezane vidjeti.
Što prašam ja sade, mala je toj plata,
samo dvije hiljade daruj mi dukata. 590
. . . zli lovac toj, ter tko će toj dati,
taj čas će život moj slobodan ostati.
Ako me odkupiš, moj kneže ljuveni,
i slobodnu pustiš k dubravi zeleni,
Neharna neću bit na tojzi ljubavi, 595
zelen ću vjenčac svit u mojoj dubravi
I cvijetja nabrati, što ti ću iz luga
po vihru poslati kako verna sluga.
Još ti ću divica poslati u dvore
tihoga slavica odtuda iz gore, 600
Kî ti će biglisat, moj kneže, u dvoru
i tebe pripivat s danicom u zoru,
Jastreba i orla, neka ti je još znati,
kragujca i sokola ja ti ću poslati,
Neka znaš, ja vila što u gori, kneže moj, 605
tamo sam gojila, gdi mi je perivoj;
Jeljenak još gizdav i košuta živa
s lavicem za ljubav tebi se dariva,
Neka znaš, ja vila koje sam, kneže moj,
zvjerenje lovila po gori zelenoj; 610
Od lava još kožu ja ti ću poklonit,
na sebi što nošu kad gredem lov lovit,
Ako me [ć] slobodit od uze pakljene,
toj ti će na dar bit s poštenjem od mene;
To li me ć držati s poštenjem na službi, 615
s tvojem ću ostati dvorkinjam u družbi:
Ja ti ću djevica, tako mi bit zdravo,
vranoga konjica sedlati gizdavo,
Er volim ja s tobom na službi ostati,
negoli da se mnom gizdaju hurjati; 620
Zač bi prije ja vila smrt prijeku obrala,
negoli rustiku sluga se nazvala,
Er veće nije jada ni veće žalosti
neg rustik da vlada ovakom ljeposti.
Lovac knezu:
Ovo me tvâ milos, moj knego, priteže, 625
vilinja da lipos sada t' se odveže,
Zač nijesam ja lovac (a sam Bog toj vidi)
takovi lakomac, kako vil ova di.
Tijem vila i zlat vez tebi se dariva,
s poklonom do nebes da s tobom pribiva. 630
A sad te ja molju, ako ju ć puštati,
puštaj ju na volju, već nemoj krsmati.
To li ju ć za tvoj dvor držati na službi,
rajski ćeš razgovor š njom imat u družbi.
Taj ti će djevica, moj knego gizdavi, 635
negovat konjica po zelenoj travi;
Taj ti će djevica popijevat u dvoru,
istočna danica kad sine u zoru;
Tvojoj bi milosti suđena, neka znaš,
da od ne ljeposti razgovor ti imaš 640
I službu ostalu, što srce tvê žudi,
nu Bogu daj hvalu kî ti je prisudi.
A što me toj kori, hurjatin da sam ja,
toj lažno govori po sunce koje sja,
Er nijesam od hurjat, neg dobre podrijeti, 645
plemenit i bogat i pošten na svijeti.
Naši su svi stari, odkli Bog svijet sazda,
bili katunari uvijeke i sada;
Bili su knezovi i jošte knezuju,
i naši dvorovi nadalek se čuju. 650
Polače imamo prislavne zadosti
u koje primamo prijalje i gosti.
Tuj nitkor ne mine, tko drumom putuje,
što vinca ne pine i što se ne čtuje;
I kada boljare na gozbu zovemo, 655
srebrne pehare po stolu prospemo.
Imamo zadosti obilja svakoga
i svake radosti po daru od Boga.
Pun je dvor nevjesta, toli su gizdave,
nadalek sva mjesta ljepotom proslave, 660
I kad se gdi skupe, krasno se gizdaju,
tere im sve župe nenavid imaju.
Nevjeste tej mlade ne nose modrine,
neg svione kavade i skrlate fine,
I od njih tuj svaka bisernijem je speta 665
puci kolik šaka od glave do peta.
Košuljne kolare još kad bi ti vidio,
ni na 'edne dinare ne bi ih procijenio.
A što su rukavi, na prsijeh što li vez,
moj knego gizdavi, krasan je to ures! 670
Ne nose opanke, ne nose opute
čizmice neg tanke zelene i žute
Ali okolice bile i crvene
i tanke bječvice krimizom vezene,
Ter kneže moj mili, kad bi ti gledati, 675
gdi hruste u svili, kad počnu šetati,
Rekao bi tuj stoje: »Ovoj su vladike
i prave gospoje od krvi velike!«
Kad li se u tance i u havu priprave
ter kliknu pjesance iz glasa gizdave, 680
Rekal bi u taj čas: »Ovu slas Bog stvori,
slađi je ovi glas neg od vile u gori!«
Ako ja opanke pronosim sada, znaj,
za mlade junake obuća er je taj,
I lovcem nije časno postole nositi, 685
zač u njih nije lasno sa zviri skočiti.
Zadosta baština još, knego, imamo
i razlika vina u naš dvor slijevamo.
Sokola mitara imamo velik broj,
koji bi za cara dostojni, kneže moj! 690
A što su jastrebi, kragujci mitari -—
govoru ja tebi, rajske su toj stvari.
Imamo paripe i konje od boja
gizdave i lijepe, kojijeh je bez broja.
Još pravo govoru ja tvojoj milosti: 695
hranimo u dvoru dvorana zadosti,
Dvorkinja imamo, koje su tuj s nami,
njimi se gizdamo jak nebo zvijezdami.
A što su obori, moj knego čestiti,
višnji Bog ne stvori ljepšu stvar na sviti: 700
Dvorna su taj stada s pomoći od Boga,
veće pet hiljada imamo drobnoga;
Pastira još dvornijeh i kmeta, i sluga
i volov ornijeh saviše dva pluga;
Ulišta i pčela još nas Bog dobavi 705
veće neg sva sela u ovoj državi;
Masla je i mlijeka i k tomuj slanine,
udaća velika i svake jestine;
Svakojijeh glotina i žita lijepa,
i sočiva ina, i kupus i rjepa. 710
Rad božje ljubavi, moj kneže čestiti,
učini sud pravi, koje sam podrijeti:
Jesam li boljirin, jesam li plemenit
vlasteoske krvi sin i vjelmi imovit.
Toj li ćeš doći k nam, moj kneže, u dvor moj, 715
tamo ćeš vidjet sam istina je li toj;
Zač tamo u seli bolje ćeš poznati,
ali smo vlasteli ali smo hurjati.
A ovo na pospijeh spravih se stanu sad,
ako što ludo rijeh, oprosti Boga rad! 720
Svrha
