Tko bi reko, da sad odi
pod odjećom od bojnika
skrivena[1] se tvâ nahodi,
o ljubavi, vlas velika.
Tva vlas čini većkrat koja 5
vrći Jovu trijes ogneni,
ljuvenoga a sred boja
martu svoj mač nesmiljeni.
Sad ćeš, sada moć poznati,
o Venere, sinka tvoga, 10
ne djeteta, draga mati,
neg junaka hrabrenoga.
S trećega sam neba gori
sišo, nad sve gdje bogove
s mojijeh strijela ranjen gori 15
bog mogući isti Jove.
A to er vidjeh sraman odi
sred slavnoga Dubrovnika,
skupjena se gdi nahodi
svijeh kreposti čas i dika, 20
Da vil jedna, ka svjetlosti
svijem uresom suncu odsiva,
i sunčanom svôm lijeposti
svijetu ljepše sunce siva.
Vil ah! huda i nemila 25
bit zaman se uvijek slavi,
plešuć silu mojijeh strila
odmetnica od ljubavi
Rekoh, trijeba 'e veće poći
mojoj vlasti pripraviti, 30
jeda ikako budem moći
nje tvrdinu pridobiti.
Molih majku tad ljuvenu
jače strijele da mi spravi,
i mom luku pozlaćenu 35
veći trkač da pripravi.
Uzet sliku od viteza
ovu odlučih u toj sili
suproć htjenju nje uresa
mnjah odoljet lijepoj vili. 40
I zasve u Grad slavni po(ć) ću
gdi se u miru dni provode,
rijeh, pribivat odi mo(ć) ću
vojnik, slavne cjeć slobode.
Cjeć slobode, uvijek koja 45
u mirnom se Gradu uživa,
gdi neumrle sred pokoja
sej gospode svjetlos siva.
Ali zaman sve sam strile
s plahe želje istratio, 50
еr prilijepe mê sam vile
hudu lijepos[2] privratio.
Tijem se veće ja slavnoga
put Budima dijelim sada,
gdi kraljestva ugarskoga 55
kralj Branimir pukom vlada.
Tu njegova kći Ljubica
svîm sunčanom slična zori
plemenita djevojčica
stravljena u mom ognju gori. 60
Ljubi lijepos nje jedina
kâ od lijeposti svijeh je slava
boemskoga kralja sina
hrabrenoga Branislava.
A ona od ćaćka nje dragoga 65
vjerenica obećana,
cjeć nemira sad je svoga
Ljubimiru vjernom dana.[3].
Vladislav je on jedini
ćaćka svoga sin ljubjeni 70
i također još istini
dragi bratac nje rodjeni.
I danaska sred pokoja
njihova se vrši vira,
zò početak huda boja 75
i prikoga od nemira.
Ah koje će s toga smeće
danas se odi probuditi,
ako ih višnja ruka veće
ne uzbude utažiti.[4]. 80
Ti, u kom prava vjera niče,
krepos i čas otkle izvire,
u tvom skutu, Dubrovniče,
sad budimske gledà mire.
A vi lijepe o gospoje 85
u vaše ine prim'te krilo
i ljuvene strijele moje
prigrlite veomi milo.
Nu me vrijeme već siluje
u kraljevske dvore poći, 90
gdi mâ krunam vlas kraljuje,
svak gdi môj se klanja moći.
Tu će danas moja sila
ljubovnika broj čestiti
s vlasti silnom mojijeh strila 95
u mê ropstvo zaplijeniti.[5]
