Jasnijeh zvijezda od nebesa
draga svjetlos nam ne siva
kad ih crni oblak skriva,
neg ostanu bez uresa.
More i voda zamućena
mučno svoje dno ukaže,
a cklo gnusno oku laže,
sve se proza nj vidi sjena.
Iskorijepi i obori
od vjetara plaha sila
hras žestoki i pun žila
ke mu izvrati k nebu gori.
Tim ko pravdu i istinu
razabrati pomno žudi,
svijeh obsjena pamet bljudi
ke opače na krivinu.
Strah odreni i ufan'je,
boles, rados ti najpreče
s čiste svijesti nadaleče
ako ć cijelo imat znan'je.
S ovijeh svijesti vid oslijepi,
s ovijeh razbor oblači se,
s ovijeh pamet zamuti se,
s ovijeh sud se izkorijepi.
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan Bunić Vučić, umro 1658, pre 366 godina.
