Dvije robinjice
| Dvije robinjice Писац: Мавро Ветрановић |
Dvije robinjice
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Zatoj željno svijeh molimo,
da budete mirno stati,
dokli žalos pobrojimo,
koju mlados naša pati.
Plemenita mi smo roda,
obje mlade sestrenice,
nu je htjela naša zgoda,
da smo sada službenice.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Majka nas je plemenita
u Armenijeh porodila,
i bogata i čestita
prigizdavo odgojila.
Tamo nam je vazda bila
u Armenijeh gizda svaka:
suho zlato, biser svila,
i koprjena još pritanka.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Jaoh! posla nas naša majka,
s jutra zorom kad podrani,
da beremo cvijetja svaka
šetajući po poljani.
S jutra zorom u proljetje,
neka vam je vajmeh znati!
ter počesmo svako cvijetje
po livadi rosnoj brati.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Brasmo bosil i ljubicu,
i od pelinka cvijetje brasmo,
i trendofil i ružicu,
pak livadom pošetasmo.
Ter nam srce uzdisaše,
gdi livadom u proljetje
po travici mirisaše
u sladosti rajsko cvijetje!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našim rodom razdijeljene.
Prije sunačca ter u zoru
po livadi takoj hode,
oćutismo na javoru
vrh jezera bistre vode,
gdi tih slavic biljisaše
od vesel'ja u ljubavi,
ter danicu pripijevaše,
da bio danak još ne objavi!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Ter sjedosmo počivati,
i počesmo od ljubavi
tihu slavju odpijevati
kako vile u dubravi.
Nu se naša rados skrati,
er nam vajmeh! slatke pjesni
zla nezgoda sve obrati
u žalosti i boljezni.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Zač po glasu iz planine
gusari nas ućutiše,
ter potajno u ravnine
k nam nebozijem pristupiše!
I tužne nas uhvatiše,
ter nam vajmeh! bijele ruke
sve naopako obratiše,
da nam dadu veće muke.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
I klikosmo plačne u glase,
da se čuje do nebesa,
podiraje ruse vlase,
kad nas gusa taj saveza!
Ter su tuge, ter su jadi,
gdi se nitkor ne objavi
hrabren vitez u livadi,
da sužanstva nas izbavi.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Tuj sve cvijetje i travica,
u sužanstvu kad ostasmo,
obrati se k zemlji nica,
koli grozno proplakasmo.
I sve ptice od čemera
jadovito uzdisahu,
gdje vjenačce od bisera
s glavice nam podirahu.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Ter bi mramor i živ kami
rastavil se u sto dijela,
gdje polismo sva suzami
naša tužna lica bijela!
U sužanstvu toli plačne
gdi gusari nas vezahu,
ter žestoke rane mačne
srdačce nam propadahu!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
I sada nas svudi vode
savezane i spućene,
jak ovčice u povode,
velmi plačne i utruđene:
ter nam tuge zadavaju
i veliku vajmeh žalos,
gdje za pjenez prodavaju
po pazaru našu mlados!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Grozne suze ter ronimo,
toli plačne u žalosti,
jeda koga priklonimo
i k ljubavi i k milosti;
jeda milos tko ne skrati,
ter se dobra zgoda zgodi,
da gusarom sad nas plati,
i tužbe nas oslobodi!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
A nitkor se ne hti najti,
po svijem svijeti kud hodismo,
da nas ovoj gusi plati,
zaman suze ter prolismo.
Ter je tužba, ter je žalos,
u sužanstvu gdje tuguje
bolježljiva naša mlados,
a nitkor ju ne odkupuje!
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Tijem molimo milos vašu,
o gospodo Dubrovčani,
odkupite mlados našu,
tako da vas Bog sahrani.
Ne štedite vaše blago
za nas tužne potratiti,
zašto vam će vele drago
naša majka zahvaliti.
Robinjice mi smo mlade,
u sužanstvu rascvijeljene,
u Dubrovnik prišle sade
s našijem rodom razdijeljene.
Zatoj nam se umolite,
tere priješno tere hrlo
od uzica slobodite
naše ruke i naše grlo!
Naša majka zač pridraga,
neka vam je sada znati,
neće štedjet svoga blaga,
za jedan dukat da sto vrati!
- Gusari odgovaraju.
Ove mlade robinjice,
o gospodo Dubrovčani,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
Začusmo ih s jutra zorom
gdje u cvijetju počivahu
pri jezeru pod javorom,
ter slavicu odpijevahu.
Kad počesmo rajske pjesni
po livadi razbirati,
poče nam se od ljuvezni
svijem srdačce podizati.
Ove mlade robinjice,
o gospodo Dubrovčani,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
Po livadi zorom hode
ter ih tamo zaplijenismo
pri jezeru bistre vode,
gdi veseli mnogo bismo;
iz livade iz zelene
u sužanstvu ter su sade
u Dubrovnik privedene
robinjice ove mlade.
Ove mlade robinjice,
o gospodo Dubrovčani,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
Neka vam je zatoj znati,
o gospodo Dubrovčani,
da ih ćemo prodavati
mi gusari Persijani;
za robinje ove mlade
ter tko bude odbrojiti
suhijeh dukat tri hiljade,
robstva se će sloboditi.
Ove mlade robinjice,
o gospodo Dubrovčani,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
Ako ćete odkupiti
ovuj mlados na dukate,
tretju ćemo odpustiti
hiljadicu od naše plate;
i od gusarske naše družbe,
o gospodo Dubrovačka,
biti vam će svake službe
i na službi ljubav svaka.
Ove mlade robinjice,
o gospodo Dubrovčani,
careve su dvorkinjice,
zaplijenjene u poljani.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.
|