Dubravka

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Dubravka
Писац: Иван Гундулић




IMENA KOJA ULAZE U OVO PRIKAZAN'JE
 
RADMIO
SKUP PASTIRA
RIBAR
MILJENKO
LJUBMIR
DUBRAVKA
SKUP VILA
DIVJAK SATIR
GORŠTAK SATIR
ZAGORKO
LJUBDRAG
JELJENKA SATIRICA
BRŠTANKO
TRATORKO
VUK SATIR
STOJNA
PELINKA
PASTJERIĆI MALI, usve pet
GLASNIK
SKUP SATIRA
REDOVNIK
 
 
ČINJEN'JE PRVO
Skazan'je prvo
SKUP PASTIRA I RADMIO
RADMIO
   Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
   pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i dzoru rumenu.
   O zvijezdo, najdraži od neba uresu,
ukaž' se, ukaži! Raskoše tve gdje su?
   Žuđena Danice, objav' se, objavi!
I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;
   sve te oči gledaju i srca sva hlipe
da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,
   da nam prije svane dan, blagi dan svečani,
i žuđen i čekan u ovoj svoj strani.
 
SKUP
   Objavi, Danice, jasni zrak objavi,
čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;
   pršat su počeli po listju zelenu
zovući dan bijeli i dzoru rumenu.
 
RADMIO
   Ovo dan je ki dohodi
jednom nami na godište,
u ki slatkoj mi slobodi
činimo ovdi svetilište, -
   slatkoj slobodi i od časti
i od uresa vjekovita,
u koj niče i uzrasti
Dubrava ova plemenita.
   Sastaje se cića tega
skup od vila i pastijera,
i za od svijeh najljepšega
najljepša se od njih vijera.
   Vijeraju se i jedine
dva najljepša ki se žele,
i od pira gozbe čine
obilne se i vesele.
 
SKUP
   Objavi, Danice, ah veće objavi,
žuđeno tve lice u ovoj Dubravi!
   Livade su uzeli odjeću zelenu,
da obuku dan bijeli i dzoru rumenu.
 
RADMIO
   Pod svirôku ovčar mladi
danaske se glasi svuda,
reseć cvijetkom na livadi
krotkom stadu čela ruda.
   Danas lijepe pastjerice
vijencem krune zlatne vlase,
po dubravah ter slavice
bude u slatke pojuć glase.
   S dobrom kobi na dan ovi
težak, za teg da je uhiti,
popijevajuć za volovi
teško ralo cvijetjem kiti.
   Danaske se tanci staju,
danas poju slatke pjesni
i razlike igre igraju
u radosti i ljuvezni.
 
SKUP
   Objavi, Danice, drag pogled objavi!
Eto cti cvjetice po ovoj Dubravi
   i u miris, kî dijeli na busku zelenu,
uzdiše dan bijeli i dzoru rumenu.
 
RADMIO
   Ali suncem iz istoči
Dubrava ova ne svaniva, -
o Dubravko lijepa, iz oči
tvojijeh nami bio dan siva.
   Tvu ljepotu od svijeh višu
svi pastijeri da prije vide
žude i žele i uzdišu,
i svuda te slidom slide.
   Tim svi danas doletjeće
gdi tva sjaju suncem lica,
jeda komu s blage sreće
budeš draga vjerenica.
   Doće, da gork trud rasladi
kon uresa tvoga slavna,
i Miljenko pastijer mladi
ki te verno služi odavna.
   Dva mila ova, o Ljubavi,
tva sjedini slatka sila
na dan ovi u ki slavi
sloboda se naša mila.
   Združ' s Miljenkom ti pastirom
lijepu Dubravku i gizdavu,
i obeseli srećnijem pirom
nas i našu svu Dubravu!
 
SKUP
   Objavi, Danice, lijep ures objavi,
probudi slavice u ovoj Dubravi,
   u žuber veseli po dubju zelenu
da poju dan bijeli i dzoru rumenu.
 
RADMIO
   Ali, družbo, neka čut je
sad vesel'je sa svijeh strana,
pođ'te oglasit osvanutje
svud ovega blaga dana.
   Svud se glasi i navijesti
da pr'je nego sunce zađe
svak na ovemu ovdi mjesti
na općenu se skupu nađe.
   A uto ja ću poć spraviti
svetilište i sva ina
dostojno se čim slaviti
današnja će svetkovina.
 
 
Skazan'je drugo
RADMIO I RIBAR
RIBAR
   Čestiti pastiru, ti pjevat podrani,
er vodiš u miru pokojan tvoje dni;
   ufan'ja, jaoh, a mâ nesreća ne stječe
pobjeguć iz doma, tukuć se daleče.
 
RADMIO
   Ko god si, ne cvijeli ni tvojijem nesrećam
kobi dan veseli ki 'e srećan svima nam!
   Općena sloboda, vrh svega najdraža,
koju nam bog poda naš pokoj uzmnaža.
   Nu ako si ti ribar, kô kaže vas čin tvoj,
koja ti čini stvar k Dubravi doć ovoj?
 
RIBAR
   Za shranit staros mu i odahnut bez sile
u gnijezdu slatkomu slobode primile.
   Primorja naša sva u ništa sila zbi:
Dubrava sama ova vlada se po sebi.
   Po njih svijeh srdita zvijer trči i rži,
i grabi i hita i u noktijeh sve drži.
   Ovdi čut zle zvijeri ni inoga glasa nî
neg što sam žuberi tih slavic na grani.
   Tvrda u nas n'je kuća da od sile prihude
bludnika goruća ocu kćer sabljude.
   Ovdi n'je sirote ku sila potište,
ni se boji sramote ko ju sam ne ište.
   Toliko 'e vladan'je silno u nas, da se ti,
žena, djeca, iman'je ne možeš tvoj rijeti.
   U mjesti je ovemu slobode čestit dar:
svak sebi i svemu svomu je gospodar.
   Razlog, pravda i mjera svemu je zlato u nas,
prodava na nj vjera, život se, duša i čâs;
   duša i čâs ovuda ne ide za platom,
ni mjere u suda pritežu pod zlatom.
   Stvari u nas tej nije kom voljan mož' se čut;
kupovat trijebi je, ako hoć' odahnut.
   Vrsta ovdi svakoja u časnoj zabavi
sred mirna pokoja veselo boravi.
   Tijem teško nam svime i lele vrh svega
pod jarmom teškime gospostva tuđega,
   a blago svijem vami kî ončas s poroda
slobodni i sami sebi ste gospoda.
   Da uzdrži višnja vlas u bitju vas tomu,
a tko ište zlo na vas zlo našo na domu!
 
RADMIO
   Ti si doć mudro obrô, pr'jatelju, pod sjeni
od mjesta gdi dobro gosti su primljeni;
   jer odkad najprije niče ova Dubrava,
i odkad se obstrije slobodnijem plotom sva,
   vjera u njoj krepak stan i nađe i steče,
s kôm je svak slobodan od sile najpreče.
   Tim, goste, kad sreća donije te pr'jatelja
u ovi dan najveća kad nam su veselja,
   pastijeri kad hode u skupu općenu
prislatke slobode slaviti spomenu,
   najljepši kad pastir s najljepšom od vilâ
združi se i na pir družba im gre mila,
   tanci se hitaju i poju tuj pjesni
i igre igraju razlike s ljuvezni,-
   tim slid' me, pr'jatelju, er bih ja uzeo
u općenu veselju da si i ti veseo.
 
RIBAR
   Vjeran drug biću tvoj, jeda i ja mom trudu
drag pokoj u vašoj slobodi nać budu.
        O Dubravo, slavna svima
     u uresu slobodnomu,
     lijepa ti si mojijem očima,
     draga ti si srcu momu.
        U veseloj ovoj sjeni
     od čestitih tvojih grana
     provesti je milo meni
     dio najdraži mojijeh dana.
        Tim raspinam mreže moje,
     i u zavjet vješam vrše
     na zeleno dubje tvoje,
     po kom blazi vjetri prše.
 
Skazan'je treće
MILJENKO
   Po listju počeli pršat su vjetrici,
po dublju veseli žubere slavici,
   romonom kladenci zovu zrak sunčani,
izhode pod vijenci seljanke s gorani.
   Pastijeri livadom uz dipli začinju,
klikuju za stadom lipotu vilinju;
   a lijepe sve vile pod sjencom kraj vode
pod pjesni primile tanačce izvode:
   dzora je, svaniva, ali jaoh, s istoči
meni dan ne siva iz drazijeh još oči.
   Vjetrici uzdasi, žuber su tužbe me,
suzâ se vir glasi romonom groznijeme;
   plač pjesni, a stada misli su stravljene,
srdačce livada u željah ke zene;
   nu bez me jedine svitlosti čim stoju,
ne viđu neg tmine i vječnu noć moju.
        O Dubravko, sej Dubrave
     jasna dzoro, svitli uresu,
     od ljepote tve gizdave
     gdi su rajski zraci, gdje su?
        Dan ne sviće moj s danice,
     ni mi sunce sja s istoči:
     istok čelo, bio dan lice
     a me sunce tve su oči.
        Da vas gorim, dubje pita'
     i na dubju svaku granu
     s moga ognja vjekovita
     kolikrat im listje planu
        Jak uzdrži pticu veska,
     kom tanahni prut se oblijepi,
     tako lipos tva nebeska
     mene kroz tvoj ures lijepi.
        Ah, u srcu je li tvomu
     kâ spomena od me vire,
     i da u mjesti jes ovomu
     jedan za te ki umire?
        Ali još, jaoh, i u svrsi
     nemilosna mom životu
     od kamena kažeš prsi,
     kriješ rajsku tvu lipotu!
 
Skazan'je četvrto
LJUBMIR I MILJENKO
LJUBMIR
   Miljenko, kuda toj tužeći sam hodiš?
što uzroči nepokoj u kom se nahodiš?
   Ah, da li žalostan drug mili moj biće
veseo ušto dan svakomu osviće?
 
MILJENKO
   Ljubmire, komu je suđeno tužiti
ne pozna ni čuje radosti na sviti.
   Ja služim gospoju sletjelu iz raja,
ali ona za moju vik službu ne haja.
   Za onom kâ meni prika je saviše
život moj stravljeni uzdišuć izdiše.
 
LJUBMIR
   Miljenko, prosti mi, ludos je mrijet s tega;
sami smo uzrok mi svega zla našega.
   Nesvijes je toj vrla zareć se u sebi
da je žena umrla božica od nebi;
   pastirica iz sela našega ovoga
tebe je zanijela s uresa miloga.
   Pastijeri znaš da svi i vile gizdave
na dan se kupe ovi na mile zabave.
   Bićeš ti, biće tu Dubravka gizdava,
kroz rajsku lipotu koja te skončava.
        Veseo se zato kaži,
     znaš običaj kâ je mila
     pastijer najljepši i najdraži
     da najljepšu steče od vilâ.
   Ti si lijep, lijepa ona; draga ona, drag si ti,
srca vam razdiona ljubav će združiti.
 
MILJENKO
   Ne scijeni da slijepe toli oči imam ja
da ures me lijepe ne poznam od raja:
   sunce iz nje sja oči a dzora iz čela,
bijeli dan s istoči, pogleda vesela.
   Tijem svud noć mrkla je gdi svijetli zrak gledan
n'je me vil, koja je sunce, dzora i moj dan.
   Ljubmire, kud ti hoć', vodi me: s tobom grem,
mu lijepu da mi 'e moć pr'je vidit neg umrem.
 
LJUBMIR
   Da, sa mnom hod' sada, i veće spravlja' pir
od našijeh livada najljepši kô pastir;
   i ako strah dosle ima tvâ mladost, ostavi
košutam plasima u ovoj Dubravi.
   Ali smjej i veća ufan'ja prilaga',
er ljubav i sreća smione pomaga.
 
MILJENKO
   Tamni strah, jaoh, mene mlađahna ne tiri,
slobodan u stijene prošo bih sred zvirî...
        A ne kaono stan smrknuti
     i od života noć tamnoga
     na zracijeh rasvanuti
     jedinoga sunca moga.
 
LJUBMIR
   Ne veće naprijeda, Miljenko! Nu pazi
s dragoga pogleda gdi ti dan izlazi.
 
MILJENKO
   Sve vidim! Ah, sad, moj uzdaše ognjeni,
k môj želji prilijepoj ti vodac bud' meni,
   pače se poteži leteći naprijeda,
ter i nje užeži srdačce od leda;
   neka mi vjeruje da u ognju gorim vas,
u sebi kad čuje istoga ognja vlas.
   Ah, život ki 'e draži, kad bi oganj moguć bil,
kî dušu mu spraži, užeći i mu vil.
 
 
Skazan'je peto
DUBRAVKA I SKUP VILA
DUBRAVKA
   Lijepe vile, druge moje,
eto istječe dzora bijela,
dan čestiti svanuo je:
naresimo vijencim čela,
nakitimo cvijetkom vlase
skladno u slatke pojuć glase!
 
SKUP
   Neka ljepos nami uzmnaža
od naprave pomnja mila,
ti najljepša, ti najdraža
bez cvijeta si cvijet od vila:
zene trator i ružica
sred rajskoga tvoga lica.
        Slavicu u gori
     i ti otvori
     žuber medeni
     lijepe zeleni,
     u glas najviši
     s nami bigliši,
     hvaleći slave
     dzore gizdave.
 
DUBRAVKA
   Cvjeta cvijetje po sve kraje,
jasni se istok cvijetjem resi,
zvijezdam cvijetje svud nastaje,
dzora u cvijetju zgar s nebesi
od cvijetja nam daž prosipa;
kupimo ga, družbo lipa!
   Sve rumeni, sve se bijeli
u razlikom cvijetju sada
u cvijetju se sve veseli:
gora, polje i livada;
sve je cvijetjem procavtilo,
od cvijetja je doba milo.
 
SKUP
   Slavicu u gori,
i ti otvori
žuber medeni
lijepe zeleni,
u glas najviši
s nami bigliši,
hvaleći slave
dzore gizdave.
 
DUBRAVKA
   Svijetla i draga sred istoči
zrak u cvijetju dzora kaže;
nu je zrak ljepši našijeh oči,
na licu u nas cvijetje draže;
dobiva ures naš veseli
primalitje i dan bijeli.
   Eto iza dzore bijele
sunce svjetlji zrak pomilja;
ali 'e pogled svjetlji vele
kî me svijetlo sunce strilja
iz istoka od lipote,
s oči kijeh zrak dušu mi ote.
   Hod'mo veće, druge mile,
čim na istoku sunce sviti,
lir snježani puti bile
u jedzeru bistru umiti,
da od ljeposti zrak jedine
danaska nam većma sine.
 
 
Skazan'je šesto
SATIR DIVJAK
   Ne čudim se ja, Ljubavi,
da n'je mala ni velika
koga u ovoj ti Dubravi
ne učini ljubovnika.
   Ljubovnik se svak spovijeda,
ljubovnik se svak govori,
i nije tega tko s pogleda
draga u ognju tvom ne gori.
   Jer ti vlastim tvom ganuti
moguća si svač'je ćudi,
i tko mlad te ne oćuti
trijebi 'e da star pak zaludi.
   Tim ja velik dar sam steko
što me mlada plam tvoj zgrija;
er pod staros kukurijeko
ljuvena bih ludorija.
   Pače držim mlad sliditi,
o Ljubavi, tve zabave,
da ne može bit na sviti
djelo od veće dike i slave;
   a pameti zdrave nije
tko od tve vlasti sudi inako;
er da tebe s ljudim nije,
vas bi trag se ljudcki smako.
   Ali mâ svijes čemu udugo
razložeći riječi gubi?
Njetko jedno, njetko drugo,
svak na ovemu svijetu ljubi.
   Nu kô u sebi ljudcke ćudi
i misli su sve razlike,
razlike su tako u ljudi
i ljubavi svekolike.
   Tko visoko hlepi znan'je,
tko zlato Indije slidom slidi,
a tko za uzit na vladan'je
vene, čezne, gasne, blidi;
   tko u gradovijeh stat uživa,
tko obra u selijeh stan'je za se,
tko putuje, tko počiva,
a tko lovi, a tko pase.
   Njetko crnu zemlju teži,
njetko sinje more brodi;
na ono se svak poteži
na što ljubav svâ ga vodi.
   O Dubravko, ljepša vele
od svijeh vila u Dubravi,
tebe misli moje žele,
mâ se ljubav tobom slavi.
   Ja tvoj slidim ukras mnogi,
zasve u gorah da imam ladu;
ali i ovan vitorogi
za ovcom jednom ne gre u stadu.
   Po naravi oganj žeže
a ljepota smamlja i travi,
a brštan se grli i veže
s dubom svacijem u dubravi.
   I ako nijesam ja, tko ini
toj će rijeti od gorana,
komu za ures tvoj jedini
ti ćeš danas bit podana?
   Satirić sam čudno pristô,
stvari u mene grube nije,
a u jedzero bistro i čisto
ogledah se malo prije.
   U napravi nije môj varka,
najljepši sam od me vrste:
zračna obličja, čela žarka,
jake kosti, puti čvrste.
   Dva roščića, ki me krune,
u mjesto mi su od rudeža,
a po koži oštre vune
od hrabrenstva obilježja.
   U mom srcu nije strahe,
mâ su oružja ruke gole;
tijekom stižem srne plahe,
snagom rvem lave ohole.
 
 
Skazan'je sedmo
GORŠTAK I DIVJAK, SATIRI
GORŠTAK
   Tuj li si, Divjače? Kud jutros od mene
krijući izmače u gaje zelene?
   Jeda te sram da puk smijeh tobom ne tvori
Ter sâm ko pribjen vuk skitaš se po gori?
   Tajat je zaludu česa n'je moć skriti:
po svač'jem ja sudu ljepši sam nego ti.
 
DIVJAK
   Ljepši ti nego ja? Ko je tî tko veli
da ljepša jes šoja neg golub pribijeli?
   Ovaku tko drugu vidje igdje nakazan?
Pastijera po lugu ne straši na blag dan!
 
GORŠTAK
   Ti strašiš, a ja ne, s grdoće nemile
od ove sve strane pastire i vile.
 
DIVJAK
   Od žena i od ljudi gonjen si svuda ti,
a moju svak žudi prijazan imati.
 
GORŠTAK
   Pače kâ od žena u svomu životu
nije sva pečena kroz moju lipotu?
   A ljudem svijem sam drag, i zato pr'je sunca
još jutros na dan blag zazvan sam za glunca.
 
DIVJAK
   Tebe su dozvali za glunca pastiri
ki ne imaš svirali ni kô se znaš sviri?!
 
GORŠTAK
 
   Svirale evo me, i ako ćeš za oklad
sviriti sa mnome, uzmi i ti tvoju sad.
 
DIVJAK
   Svirale ne sviri ni u to dni gubi,
neg s glave roge zdri, ter u nje zatrubi.
 
GORŠTAK
   A s mješnic tvojijeh tih pisak rascipi,
ter odsad u ti mijeh ne puha' neg njim pij.
 
DIVJAK
   O dzori, kad moje dipli se oglase,
tih slavic zapoje natjecat š njima se.
 
GORŠTAK
   Pod dubjem ja kada zasvirim u gaju,
pastiri i stada s vesel'jem igraju.
 
DIVJAK
   Dubravka, ka je čas i ures svijeh vila,
pod dipli mojijeh glas tančac je vodila.
 
GORŠTAK
   Danica mâ, pače sunce, kim svićem ja,
pod ovu mu zače svirôku sred dubja.
 
DIVJAK
   Pođ' gorsko zvjeren'je u gorah zagluša',
neskladno sviren'je da se ovdi ne sluša.
 
GORŠTAK
   Vrzi riječi i dava' razumjet drugi put:
svirimo obadva, koga je bolje čut!
 
DIVJAK
   Počni ti najprije natjecat kî se hoć';
kî od nas dobije na pir će glunac poć.
   I veća neka ti sramota i šteta:
uzmimo pjevati upored opeta!
 
GORŠTAK
   Ni dipli ni tvoj glas zadava strah meni:
ja počeh ovi čas, ti me opet izmijeni.
(Ovdi satiri svire)
 
DIVJAK
   Sada sam izusti tko sviri bolje od nas;
dobit si, prepusti od glunca meni čâs!
 
GORŠTAK
   Ili ti je u volji ili n'je, staćeš tja;
ko glunac najbolji dozvan sam na pir ja.
 
DIVJAK
   Tamo se it ne muči, er ko trs raspukla
svirala tva zuči neskladna i mukla.
 
GORŠTAK
   A buče tej tvoje mješnice ko spila
po gorah iz koje od vjetar dme sila.
 
DIVJAK
   Ah, kada nećeš rog dignuti svrh oči,
pođ', svinjo, u brlog, a ovdi ne hroči!
 
GORŠTAK
   A ti, kad zamuko još nijesi, potrči,
gubava žabo, u kô, a ovdi ne kvrči!
 
DIVJAK
   Zm'jo ljuta, prigrizi otrovni jezik taj;
boljem se ponizi, a u nesvijes ne rigaj!
 
GORŠTAK
   Rigaš ti zlobni ijed, huđi svijeh živina,
ali opet upored hod' sa mnom začina'!
 
DIVJAK
   Ne pjevaj ti neg blej', koze ine gdje pasu;
slavicem gorski jej ne sklada se u glasu.
 
GORŠTAK
   Ah, nuti u što ufa crni vran nesvijesni,
da bijeloga on kufa dobiće u pjesni.
 
DIVJAK
   Rakle mi dvije dunje darova iz njedri,
da od oči svijetlijeh nje popijevam zrak vedri.
 
GORŠTAK
   Kitu mi njeki dan jabuk da Ljubica,
da 'oj hvalim pram zlatan i ures od lica.
 
DIVJAK
   Kad moj slatki glas začina,
kako slavic ki se izvija,
na nj doteku iz planina
Hoja, Lero, Dolerija.
 
GORŠTAK
   Kad moj jezik pjesni klikne,
kako staglić ki žuberi,
da me resi, cvijetje nikne,
da me čuju, teku zvijeri.
 
DIVJAK
   Kukuljava ja dva gnijezda,
kijeh pjet narav medno uči,
hranim lijepoj, koj ma zvijezda
za vječnu me slugu odluči.
 
GORŠTAK
   Svega ruda jagančića,
dvije matere ki posisa,
pasem dragoj, koj me sreća,
da sam vječni rob zapisa.
 
DIVJAK
   Rec', ka u gori zvijer pribiva
ljudcke svijesti i spoznan'ja
kâ se u bistroj vodi umiva
i mjesecu čista klan'ja?
 
GORŠTAK
   Kaž' mi, ptica ono kâ je
kâ svoj smrti loži drva,
i iz ognja opet živa ustaje
perja i krila stječuć prva?
 
DIVJAK
   Sad poznat mož' uprav odluku tvu ludu,
zašto se s lavom mrav zatječe zaludu.
 
GORŠTAK
   O žabo, s krjesovi pođ' kvrči i kriješti,
moj 'e danas pir ovi, ti za te drugi išti!
 
DIVJAK
   Ovi uteče. Ja znam što ću:
on na piru glumac budi;
ja za drugo tamo doću,
kô me srce većma žudi.
   Danas mjesti u ovemu
s pastijerim se vile staju,
i pastiru najljepšemu
vil najljepšu od svih daju.
   Nu prije tega u jedzeru
vile okupat sve se hode,
svaka želeć da nju oberu
i nevjestom danas vode.
   Namislio sam tim odjeće
jednoj od njih skrovno uzeti,
i priobučen tako veće
ja se vila lijepa rijeti.
 
 
Skazan'je osmo
ZAGORKO I LJUBDRAG
ZAGORKO
   Potež' se naprijeda, me stado, poteži,
ne vidiš ureda gdje mâ vil, jaoh, bježi.
   Uputi se, uputi, stado moje, prije
neg ju grm zgusnuti očima mo'ijem skrije.
   To li neć' it hrlo, pod stranom ti ovom
pusto ostaj, ter grlo zajazi vukovom.
   Ustav' se! Kud plaha utječeš, lijepa mâ,
od moga uzdaha ki od ognja krila ima?
   Ja, brače, nijesam zvir srdita u gori
neg stravljen mlad pastir ki s oči tvo'ijeh gori,
   kî sa svom kriposti drag ures tvoj slidim
i od tvoje liposti prignutja ne vidim.
 
LJUBDRAG
   Kud srneš, Zagorko, kud li se potežiš?
Ke prispje zlo gorko? Od stada što bježiš?
   Gdje si se zateko, ke ti su nevolje?
Loču ti psi mlijeko, ovce ti vuk kolje.
   Tve sjeme po pustoj njivi se poteza,
vinograd leži tvoj zapušten bez rijeza.
   Stada svijeh ovčara po žitu tvom pasu,
muka se tvâ hara i stoga sva rasu.
   Tim vrat' se nazada: ženska ti lipota,
kad umreš od glada, ne vrati života.
 
ZAGORKO
   Ne zalaz' udilje, mâ je ovo odluka:
neka ide stado žlje i stoka i muka!
   Jedan sâm milostan pogled vil žuđene
hraniti kripostan živa je sveđ mene.
   Namjera nu huda na me te donije,
kud lijepa mâ, kuda obrati, jaoh, gdi je?
   Stranom ću ja svakom trag slidit vil moje,
a ti pođ' zlom mrakom, odkuda i doje.
 
LJUBDRAG
   Ah, kako poče, ti napreduj i hodi:
poznaćeš mahniti bijes na što dovodi.
 
 
Skazan'je deveto
LJUBDRAG
   Ah, sad poznam da ne vara
u sudu se tko govori
da koliko svijet se stara,
toliko je huđi i gori.
   U moje vrijeme narav ina
i nauka bješe od ljudi;
sve 'e drugoga sad načina,
druga doba, druge ćudi.
   U dni moje viđaše se
o koristi gdi svak radi;
uzlotrilo sada sve se,
živu isprazno stari i mladi.
   Pr'je bijeljahu sva mjesta se
našim stadim bezbrojnima;
sad dubrava sva ne pase
što u me doba jedan ima.
   Pomnja prije dobra općena
u njoj vječnu zelen goji;
sad s nepomstvom porušena
s povenutijem listjem stoji.
   Ovce vođahu izdaleka
s mekahnijem se runom prije;
sad među nam n'je čovjeka
kî se krenut s mjesta umije.
   Pr'je od ljudi sej Dubrave
koralj se je ribô u moru;
svačije su sad zabave
kamenitu dubsti goru.
   Prije ko mrav odasvuda
svak nosaše sebi hranu,
sad, za nejmat malo truda,
svak mre u lasti gô na stanu.
   Pr'je ne znahu prve vile
što je svila u haljini;
sad odjeće sve od svile
nije seljanke kâ ne čini.
   Pr'je pod ruhom priprostime
zlato odsvud nam na stan pliva;
zlatno ruho u ovo vrime
stan svakomu ogoliva.
   U moje je dni letila
na krilijeh sama ptica;
za poletjet sad su krila
oko vrata u mladicâ.
   Nošahu se opletene
u bio gajtan prije kose;
sad pram u cklo pletu žene,
a zrcalo im glave nose.
   Prije bjehu bistri viri,
da čis ogled svemu daju;
vilami se sad pastiri
u zatioku ogledaju.
   Vladaše se u ma ljeta
mlados svjetom od staraca;
sad čut mladi neće svjeta
ni od istijeh njih otaca.
   Mlados prije cić koristi
svita obhodi četr dila;
sad na jednom gine misti
za stupajim pricijeh vila.
   Tim n'je čudo, čim bez znan'ja
dni u ispraznoj lasti traju,
ko Zagorko da iman'ja
s pricijeh vila ostavljaju.
   Ali u ovemu svemu meni
pomoć je ufat zgar s visine
na dan ovi posvećeni
našoj slobodi od starine.
 
 
Skazan'je deseto
JELJENKA SATIRICA
   Iz gluhe pustinje satir se moj diže
da vile plemkinje susreta i stiže;
   a ja ostah sred jama i dubja divjega
i mrazna i sama u gori bez njega.
   Ah, sasma nevjeran, kud divjaš, Divjače,
moj život čemeran po sve dni da plače?
   U vilah što vidiš u ovoj Dubravi,
ter slidom njih slidiš, a mene ostavi?
   Gizdave himbeno plemke su vile sve,
grabša su i plijeno ljeposti njihove.
   Bez svrhe i kraja plahe su i tašte,
biocim od jaja čela se njih lašte.
   A nije ih strah ni sram za gadnu napravu
mrtački stavit pram iz groba na glavu.
   Na svijeću cklo pale i mrče crnima
obrve opale čađami od dima.
   Oprhlu i modru kožu usne njih blide
do krvi 'e svu odru, da rumena izide;
   u bjaku, kom klače i kartaju obraze,
otrovi najjače i gnusobe ulaze.
   A mastim od čerse daleko našaste
lica im svudijer se pengaju i maste.
   Nu mažu i lijepe naravna bljedila,
i čini njih lijepe ne narav neg sila.
   A meni ma ista naravna lipos jes
naprava pričista i svijetli drag ures.
   Zlatni pram od kosi, tih vjetric ki svudi
niz bio vrat raznosi, tuđijem se ne rudi.
   Obraz moj i čelo bistra voda umiva,
a sunce veselo iz oči mo'ijeh siva.
   Bez masti sred lica mlađahne u mene
rumena ružica i bijeli lir zene.
   Crljenim ustima ruža je prilika,
a bjelje prsi me snijega su i mlika.
   K tomu se prilaga još za stvar najdražu:
mlađahna i naga, sve što imam, sve kažu.
   Tim vrat' se tvôj ljubi, Divjače, ne divjaj;
vlaštita ne gubi, a o tuđem malo haj.
   Od vjetra puziviji, ne gub' s tve krivine
za ures laživi ljepote istine.
   Sunce je s nebesi izvrsne liposti,
zašto se ne resi neg svojom svjetlosti.
   A čista i prava lipos mâ suncem sja,
er meni naprava i ures sva sam ja.
   Poć ga ću iskati. Ah, danas kuda si,
Divjače, zašo ti? Oglas' se, oglasi!
 
 
ČINJEN'JE DRUGO
Skazan'je prvo
SKUP PASTIRA, BRŠTANKO, LJUBMIR I TRATORKO
BRŠTANKO
   Lijepa ti 'e zaisto običaj veoma
kom naše sej misto slavi se, družbo mâ,
   u strani da se ovoj dan s tancim provodi
posvećen pričistoj božici slobodi.
   Najljepša od vila druži se i vijera
za draga i mila vrhu svijeh pastijera.
   Ne scijen'te da ištom ova se odredi
spomena s godištom svacijem kâ slijedi.
   Na zboru pradjeda od ove Dubrave,
kad prođe besjeda da ovi dan slave,
   razumni starci oni u kori dubovi
među inijem zakoni urezaše i ovi:
   da užiže nepristav slobode spomena
u unucijeh njih ljubav od dobra općena;
   i da se u miru dni vode sred sklada,
dočim se pastiru ljubi od sve vrste da.
 
LJUBMIR
   Naredbe spametne; er kako neobične,
tako su i štetne ženidbe neslične.
   Pod jaram dobro vik stučit se ne more
s junčićem vô velik, upored da ore.
   Ni se muž i žena ugađa, kad su oba
razlika plemena, iman'ja i doba,
   Ah, bog te ukloni, gotova 'e tu smeća
da ti se ženi sni od tebe da 'e veća.
   Ko drvo crv vrti i grize i ije,
tako ona do smrti živa te sičije.
   Na posle sve kućnje mrdi se i gadi;
samo njoj da su nje naprave, to radi.
   Po skupijeh živote od druzijeh spovijeda,
a svoje sramote domaće ne gleda.
   Sve selo zagluši s jezična karanja,
a muža zabuši i učini ko panja.
   Nu veće što velju? Pašu ove smione
muževom kudjelju, a oblače gaće one.
 
TRATORKO
   Tako je; nu pate i istijem zlom bole
i žene udate za ljudi ohole,
   ki siti pri svomu k tuđem se propinju
i drže na domu ženu ko robinju.
   Po gadu se i smradu tukući skitaju,
a za čistu i mladu ljubovcu ne haju.
   Nu da ovdi svršuju, mala bi zla bila:
mesa im rastruju smrdeća i gnjila.
   A pak na pečône mladice, njih ljubi;
guba taj prione, koja ih pogubi.
 
BRŠTANKO
   I mi ti smo uzeli govorit zlo danas,
kad ište i želi počastit puk se vas
   ter kad se začinje i u pjesnijeh svak hvali,
tuđe smo mi grinje protresat ustali!
   Nu me strah da veća neg igda jes bila
danas kar i smeća ne bude od vila.
   Er vila mnogo je sred ove Dubrave
lijepe se ke broje i zovu gizdave;
   i svaka uzmnaža sve dike jedine
i cijeni da je draža i ljepša neg sve ine.
   Tim težak na se trud taj ću uzet, vidim ja,
tko činit ima sud, koja je najljepša.
 
TRATORKO
   Tač da je pomnja ma suditi to danas,
nemiran veoma i smeten bio bih vas.
   U skupu od vila toliko gizdavijeh
rijet jedna da 'e mila i draža oda svijeh,
   za od jedne dobiti prijazan s te hvale,
sa svijem se svaditi, sve izgubit ostale,
   nikako pamet nî od mudra čovika;
a bog te ukloni od ženskijeh jezika.
 
LJUBMIR
   Ko 'e na to obran, tî neka se tim brine:
hod'mo mi iskati ostale družine!
 
 
Skazan'je drugo
VUK SATIR
   Tebi u dar i na čâs, Zagorko, sve vile,
ovce su sva mâ čâs ovako pretile.
   Po vodah i gorah ovako teci ti,
a od stada ne imaj strah: ja ću t' ga čuvati.
   Tko ono, tko ovo, nastoji svak za se,
a svak što je osnovô, izatkat uzda se.
   A moj glad ovi dan krađom se utješa:
lupež sam izvrstan, izvrsna izješa.
   Kupe se svatovi, spravlja se nevjesta,
pir se odsvud gotovi najljepši od mjesta.
   Kad tamo pođe svak pomoć peć i varit,
neka je meni pak na pusto udarit?
   Bio bi grijeh, kad gosti svak se ini i štuje,
da trbuh moj posti i prazan gladuje.
   Zaludu ovi dan slobodi svećen nî,
neg da 'e svak slobodan što hoće da čini.
   Ni narav zaludu ruke mi ove da,
neg njima da budu pomoć se ja sada.
   Njeka se besjeda njekoga i danas
vijeka još spovijeda, kî od zlata bješe vas.
   Na svijetu sve što je, tad staše općeno:
još moje i tvoje ne bješe rođeno.
   Granice se od ljudi ne bjehu zabile,
ni mjerom sve svudi otišlo na dile.
   Blizu tijeh bremena davnjijeh od zlata
gora u nas kamena hranjaše Brgata:
   gora kâ tada sva u dubju veliku
gusta se dubrava viđaše putniku.
   Brgat, ki stanova u gorskoj dubravi,
zakona cić nova staroga ne ostavi.
   Kazati pače uze da ljudi po svijetu
razdijelit nijesu se mogli mu u štetu.
   Tim er se poteža, i, ko ja, svud brz bi,
slovuća lupeža ime i glas on dobi.
   A gori, u koj sta i ka je vrhu nas,
od Brgata istoga Brgat je ime i danas.
   Od Brgata ovoga, ki je krasti svud išô,
početak od moga traga je izišô.
   I djedu slobodnom unuk sam slobodni,
vodeći u rodnom Brgatu zlatne dni.
   Tko nejma ni njive ni vrta ni stada,
da tuđijem ne žive, umro bi od glada.
   Ja pljezim i lazim i ulagam svud ruke
obilnos gdi pazim od stoke i muke.
   Uhodim i prežim po pašah iman'ja,
i nad svijem lupežim imam čâs od znan'ja.
   Nu tko se hitrostim môm stavlja, nije toga,
er častim i gostim i čitam svakoga.
 
Skazan'je treće
STOJNA I VUK SATIR
STOJNA
   Tuđijem se ne hrani, daj mi ovcu, lupežu,
pr'je neg te seljani uhite i svežu.
   Dali se ti krasti bez straha postavi,
kad blag dan svak časti u ovoj Dubravi,
   pače sâm na zlo brz uhodiš livade?
Brže tu ovcu vrz' koju mi ukrade!
 
VUK
   Stan', ženo! Kud srtiš? Ne poznaš tko sam ja?
Prije neg se uprtiš u zlo tve, iđi tja!
   Lupeža koga ti u meni ugleda,
Bez smeće, velju ti, ohaj me se ureda;
   er da znaš u sebi koja je mâ sila,
i ovcu i sve bi stado mi pustila.
 
STOJNA
   Ja silu svu tvoju ne scijenim ni pera:
ovcu mi da' moju, kleta ti namjera!
 
VUK
   Ne poznaš još me ti: planinski bog sam Pan,
iz gorâ kî iziti htjeh ovi na blag dan.
 
STOJNA
   Rđa si i vedaš, satir Vuk ti si oni
od vuka huđi dvaš, kad ovcu mu poni.
 
VUK
   Satir sam lijep i drag, me se ime svud slavi.
 
STOJNA
Satir si crni vrag i s rozma na glavi.
 
VUK
   U mjesti ovemu meni se spravila
kako najljepšemu najljepša od vila.
 
STOJNA
   U mjesti će ovemu bit tebi domala,
kako najvećemu lupežu: - vješala!
 
VUK
   Ako ti se u kose mâ ruka uplete,
poznaćeš što nose tej riječi proklete.
 
STOJNA
   Kozju ako tu bradu razmršat ja počeh,
poznaćeš kô stadu tuđem te nosi grijeh.
 
VUK
   Da čeka', ne bježi!
 
STOJNA
                                   Ne bježi, čeka' ti!
 
VUK
Ajmeh, ne poteži!
 
STOJNA
                              Da puštam, pusti ti!
 
VUK
   Ja puštam.
 
STOJNA
                    Eto i ja. Je li tko? Pomozi!
Meni ovca, a tvoja tebi brada i rozi.
 
VUK
   Ustav' se! Ah, kuda s ovcom tom udari?
Ah, ženo prihuda, vrlo t' me privari.
   Struka ti prokleta i iman'je ostalo,
sve ti se prije ljeta od vuka poklalo!
   Kuća t' se prosjela, trag ti se smakô vas,
ni pila ni jela, kô neću ja danas!
   Vaj, ne znam što ću sad, kud li bih otišô:
veće mi je mrtvi glad do nosa uzišô.
   Ah, je li da mi duh susrete kogodi:
Od glada izdahnuh, život mi izhodi!
   O smrti mahnita, što me nijes' satrla
i pjana i sita na gozbi do grla?
   Kâ ti će hvala bit jednoga divjačna
satira pogubit i žedna i lačna?
 
Skazan'je četvrto
GORŠTAK I VUK SATIR
GORŠTAK
   Što plačeš, Vukoje? Ke te je zlo smelo
danaske, kad stoje svi ljudi veselo?
   Dobre si ti volje i vazda sit i pjan:
ke ti su nevolje prispjele na blag dan?
   Od koga zla sila tako te obori?
Jeda kâ od vila i tebe sad mori?
 
VUK
   Iz gladna trbuha k vilami n'je puta;
bez vina i kruha ljubav je smrznuta.
   Od golijeh što će nas i ubozijeh gospođe?
Znaš golu kos ni pas neće da oglođe.
 
GORŠTAK
   Uboštvo ne diže da nijesmo mi drazi
vilami nabliže, kô jaci u snazi.
 
VUK
   Kâ snaga može odi i meni bit sada,
di mi duh odhodi i umirem od glada?
 
GORŠTAK
   Ti živeš da iješ i piješ na sviti,
ni možeš ni um'ješ o drugom misliti.
 
VUK
   Da kaž' mi, kad io i pio ti ne bi,
kako bi živio, prijatelju, u sebi?
 
GORŠTAK
   Ne živem kô ti ja jestojci i piću,
neg lijepoj kôj moja sva lita služiću.
 
VUK
   A ja vas život moj hranim najmiliji
pečenici ugodnoj i dragoj bukliji.
 
GORŠTAK
   Da jednom poznaš ti u tvomu životu
kâ 'e rados služiti vilinju ljepotu,
   rekô bi i u svijesti ovako odlučil:
ni ću pit ni jesti neg služit lijepu vil.
 
VUK
   Da poznaš ti jednom koji su to jadi
i s gladnom i žednom govorit čeljadi,
   ili bi se ohajô i od mene ktio otit,
ili bi nać hajô što ćemo jesti i pit.
 
GORŠTAK
   Nemoj se ti starat! Glumac sam na pir zvan:
hoć' bubanj udarat, ter ćeš bit sit i pjan?
 
VUK
   Srce mi igra sve, i stupaj sam teče
na slatke zabave di se vari i peče.
   Ah, tvoja blažena, Gorštače, namira:
mrtva me spomena uskrsnu od pira.
   Pečenica, ah, peče me srce pečeno,
gdi u slatki sok teče i gori ljuveno;
   gdi me još sve čeka me dobro uzdano,
jalovica od mlijeka varena snježano;
   gdi žarka kapljica groznika vesela
kaže mi svâ lica rumena i bijela;
   kapljica od vina, koga ures prilijepi
igrajuć začina: "Hod', brače, dušo, pij!"
   Životu čestiti, ah, koja veća slas
može bit neg piti i jesti na svak čas?
   Gorštače, u selo gdi 'e taj pir hod'mo na nj:
ti glumac veselo, a ja ću bit bubanj.
 
 
Skazan'je peto
MILJENKO I PELINKA
MILJENKO
   Dubravko gizdava, na ures rajski tvoj
od gorskijeh dubrava nije slično ime toj.
   Gustinom od grana dubrava zakriva
da zraka sunčana travu i cvit ne obsiva;
   iz svijetlijeh tvo'ijeh oči na dragom tvom licu
dva sunca s istoči go'e rajsku ružicu.
   Sred dubrav, mâ lipa, imaju stan svudi
zm'je pune nalipa, zvijeri i skot vas hudi;
   sred tvoga pogleda i srca svijem blaga
ljubav stan svoj gleda i milos pridraga.
   Dubravi ures vas prolitnje zeleni
tre sjever, hara mraz, tlači led studeni;
   kakva si ti sada, takva ćeš vazda bit:
viku bo ne opada liposti rajske cvit.
 
PELINKA
   Skladne su riječi toj, i zaisto velike
Dubravci tvôj lijepoj i slave i dike;
   nu vile sadanje riječim se ne pasu,
veće u stvoru, a manje htjela bih te u glasu.
   Nu prî nego na ino ja budem s tobom doć,
kaž' mi sve istino, ako ćeš mu pomoć:
   jesi li koji dan ljuvenom u ognju
uzdahnuo žalostan pazeći pomno nju?
 
MILJENKO
   Ako uzdah moć i glas želje me ne objavi,
užežen da sam vas u živoj žeravi,
   i ako još plama ne vidje u meni,
tere mâ vil sama da gorim ne scijeni:
   pogledaj sred čela me srce sprženo,
od suha pepela u prahu satreno;
   viđ luge, dubrave i polja i gore
veće gdi eto sve u ognju mom gore.
   Je li ovo, reci ti, što zna lis i kami,
kladenče, kî uzrasti mojima suzami,
   kroz romon kažuć tvoj žuđenoj môj duši
kako te oganj moj čestokrat prisuši?
 
PELINKA
   Da reci, bi li kad da njojzi ostavi
dar koji u zaklad od tvoje ljubavi?
 
MILJENKO
   Opak je način svîm koji me učiš ti;
ne daj bog s darovim k Dubravci hoditi:
   scijenit vil gizdavu za ženu lakomu,
ja neću mudros tvu poslušat u tomu.
   K srcima časnim nije trijebi s darom it,
ako uvik prid njimi omraze neć' dobit.
 
PELINKA
   Varaš se: bez mite sve je to ionako,
darovi zamite nebesa i pakô;
   darim se vlada svijet na volji i sudi,
dar pravi može rijet gospar se od ljudi.
   Ljuvena dar je stril ka zgađa i sili
na ljubav svaku vil, potom se k njoj strili.
   Milisav razumni, znaš, što ono veljaše
da u stare jošte dni kad zlatni vik b'jaše,
   kad ljubljen svak ljubi, ni u to ima sram,
ter jezik srcu bi i ustom jedan sam,
   tad bješe svaki dan ljuvenijeh od žena
"dar daruj" taj pjesan začinat općena.
 
MILJENKO
   Čudne su nad sve ine ke kažeš riječi te.
 
PELINKA
Ali su istine, u razlog očite.
   Čuj ino: skup broji čovjek se mnogo tî
u ljubav svu koji toliko istrati
   riječî, uzdâh, moljen'ja, zaludnijeh stupaja,
pogleda, cviljen'ja, jauka i vaja,
   i k temu pristavi laživijeh kletava,
od svoje ljubavi čim biljeg on dava.
   Prî nego volju svu prignuti uzbude
jagnicu mršavu darovat da bude.
   Rad česa buduć sve laž ino i privar,
ljubavi njegove svjedok je pravi dar;
   i zato samomu svaka vil vjeruje
ljubovniku onomu koji joj daruje.
 
MILJENKO
   Kako, jaoh, može bit da vlas dar ima tu
me vile pridobit ponosnu lipotu?
   Eto se vaskolik po svojoj volji sam
na službu nje uvik veselo darivam.
 
PELINKA
   Miljenko, dar je ovi oni dar blaženi
ki lasno čine svi vazdakrat ljuveni.
   N'je trijebi to za nje, za tebe ti se hran':
dar cijeni tvoj manje, a veće ugodan.
   Nu se uzdaj; er kratit neću se hrlo poć
Dubravku obratit na ljubav tvoju moć.
   Činiću da blagu uživaš i milu
ljepotu pridragu, žuđenu tvu vilu.
 
MILJENKO
   Pođ', u družbi ovi moji
svud ti uzdasi bili ognjeni,
i sama se, jaoh, spomeni
da mi u tebi život stoji.
 
 
Skazan'je šesto
DIVJAK SATIR u haljini od vile priobučen
   Tko je taj ko sad rijet neće
cijeć uresa draga i mila
da ja satir nijesam veće,
neg najljepša od svijeh vila.
   Dubje se ovo, ptice i zvijeri
mom ljepotom snebivaju,
i gorani i pastijeri
i slijede me i gledaju.
   Od kladenac bistrijeh predam
cić naprava ke me rese,
da, ako se gdi ogledam,
ma slika me ne zanese.
   Pristavio sam tuđe kose
i opleo u cklo prame
i obukô ruho na me
kô najljepše vile nose.
   Put snježana neka 'e meni,
vas se izmazah klakom bijelim,
a da se obraz moj rumeni,
namazah se murvam zrelim.
   Za ocrljenit usti moje
kriješam sam ih oblijepio,
i haljinom svijetlom što je
kože u meni sve sam skrio.
   Samo branduse i prhala
niz čelo inijem vilam vise,
a uz glavu s čela ozdala
roščići se moji vise.
   Nu pod kose ako mnozi
lasno roge skrit umiju,
zašto i ovi moji rozi
kosami se ne pokriju?
   Sa svom moći i kreposti
uvlačih ih, krih svudire,
nu svakako pravi i prosti
iz prama mi jošte vire.
   Ali od ljudi i od žena
vidjet su oni na môj glavi
ko dva dubka usađena
zlatnijeh kosa u Dubravi.
   Tim pohuljen bit nikako
s tega s' ures moj ne boji:
tko je ko ja lijep ovako,
svaka stvar mu dobro stoji.
   U ovoj slavi, u ovoj dici
veseo idem na mu sriću,
nu i od vile u prilici
hrabren junak djelim biću.
   Ah, da kako satirica,
mâ sumnjiva divja lada,
može nazret moja lica
u prilici u ovoj sada!
 
 
Skazan'je sedmo
ZAGORKO
   O lijepa, o huda ku narav uresi
da pokoj od truda srdačcu mom jesi,
   eto ja izvan svih ljepotom smamljen tvom
mlijeko psim a ostavih iman'je vukovom.
   Tim gorki i ljuti ako plač i vaj moj
ne može ganuti na milos ures tvoj,
   gani se, pravo je, veselo i rado
nesrećno na moje i pusto daj stado,
   u gorkom mukan'ju koje te sveđ moli
da u smrtnom skončan'ju život moj ne boli.
   A da ima ljudcki glas, još bi ti izreklo
moj tužni bitak vas, hud nemir, priko zlo.
 
 
Skazan'je osmo
STOJNA S SINOM ZAGORKOM I PASTJERIĆI MALI
STOJNA
   Ja te ištem i glasim i zovem svudira,
a ti se za plasim vilami otira.
   Dubrave prik ove od stada ne bježi:
najpretlje ovnove vuku ti lupeži.
 
ZAGORKO
   Neka idu ovnovi i ovce najbolje;
stadu me ne zovi, ni mi je past od volje.
 
STOJNA
   Na kî te rasap toj, ludjače, nosi bijes?
Od vila ka je toj koja ti uze svijes?
 
ZAGORKO
   U ovemu, znaj, mjestu najljepšu, vil moja,
večeras nevjestu na stan ti vodim ja.
 
STOJNA
   Na vrat ćeš ti i ta nevjesta hoditi.
Kô poče, mahnita', nemo' se sviditi!
 
ZAGORKO
   Ja ne mljah, majko mâ, da ćeš se ti smesti,
er ti ću sin doma odmjenu dovesti.
   Ili ćeš ili ne, poda' se razlogu;
ovako bez žene ja stati ne mogu.
 
STOJNA
   Mož derat samohoć za vilam obuću:
meni ga neće doć nevjesta u kuću!
   Ćudi svijeh sadanjih nevjesta vrle su:
ne misle nego o njih samomu uresu.
   Vazda su na dvoru, a neka stan gine:
zlu mužu a goru svekrvi čâs čine.
   Šestere, dedele, jeziče i sjaju,
i drugo ne žele neg da ih gledaju.
   Za koris prioni, a vile ne dvori:
pusto nam razgoni stado vuk po gori.
 
ZAGORKO
   Stado čuva' i brani od vučje ti sile!
Ja ću ures izbrani poć iskat me vile;
   kad ište svak sebi dobar trg s ljubavi,
i meni jes trijebi činit što čine svi.
 
STOJNA
        Ah, Zagorko, s neposluha
     slidi tvoju ćud zločestu!
     Ja ću tebi nać očuha
     prije neg meni ti nevjestu.
   Nu ako ja danas s me mile dragosti
vilami svijem čâs dobijem s liposti?
   Slika me ne vara, mâ dika n'je pala:
malo sam prestara, ali sam pristala.
   Ovoga od mjesta nu ako najljepša
večeras nevjesta uzbudem jošte ja.
 
PASTJERIĆ PRVI
   Ostaj zbogom, majko mila!
Od tebe ćemo i mi poći
za ukrasti kôj od vila
sladak nami celov moći.
 
PASTJERIĆ DRUGI
   Za moć izet meda, čela
ja ne hajah da me uije,
i toj nosim za čas gdi je;
mâ Biserka s drugam sjela.
 
PASTJERIĆ TREĆI
   Stoklasu ovu, ku zrelijeh
nanizo sam kupjenica,
nosim oči veselijeh
gdi sja sunce, mâ Danica.
 
PASTJERIĆ ČETVRTI
   Vrabca ovega, kî se vabi
s najdaljega meni puta,
Mioci daću, kôj me ugrabi
jučer silom mati iz skuta.
 
PASTJERIĆ PETI
   Šturka u ovoj kajpi od žice,
kî po svu noć šturi i poje,
donio sam ja za moje
male, ko ja, pastirice.
 
STOJNA
   Još biste sad i vi, brečadi od sise,
po ovoj Dubravi za vilam digli se!
 
PASTJERIĆI
   Nam su drage lijepe vile:
iz njedar nam dunje daju,
na tance nas vode mile
i njegajuć celivaju.
 
 
Skazan'je deveto
JELJENKA SATIRICA priobučena u pastira
   Ah, plemkinje prike vile,
trag vam proklet i namira!
Vi mi ste se učinile
priobući u pastira,
   da prije harba ova jaka
onoj od vas srce iskine,
s ke moj život bez Divjaka
čezne i u mraznoj sumnji stine.
   O Divjače divje ćudi,
plemenite t' vile mrze;
lele temu tko ih žudi
ter ga uzda njih zavrze.
   Od bojazni ti si njimi,
er te zviri svaka scijeni;
a s roščići ljuvenimi
mjesec mladi svud si meni.
   O mlađahni moj mjeseče,
sini ljubi tvojoj, sini!
Kuda zađe, gdi uteče,
drag pokoju moj jedini?
   Što ugleda, cića česa
vilinja ti 'e slika draga?
Bez naprave, bez uresa
ljepota je prava naga.
   Vedru svjetlos nebo odkriva
bez odjeće od oblaka,
a ljepotom čistom siva
bez naprave žena svaka.
   Ali vidim, što njekada
bog nam Lero prorokova,
promijenila da je sada
vilam ures Dubrava ova.
   Er sad u'edno sve mladice
za napravu njih najdražu,
kô divjačne satirice,
do pupka se gole kažu.
   Tim da ih slidom slide i žele,
nije čudo, divji ljudi:
odkrivene prsi bijele
tko da gleda, a ne žudi?
   Nu će ruke sad me ove
prikijem vilam ukazati
s golim prsim što 'e mužove
gorskijem ženam prigrabljati.
 
 
ČINJEN'JE TREĆE
Skazan'je prvo
DIVJAK SATIR, JELJENKA SATIRICA I SKUP PASTIRA
DIVJAK
   Vas sam pribjen, još me tira
kleta sila po ovoj strani.
Je li gdi tko da od pastira
mene lijepu vil obrani?
 
PASTIR PRVI
   Stigni, sreti, drži, uhvati,
ne daj naprijed, ne propusti;
udri, udri, da pod bati
grdi satir dušu pusti!
 
JELJENKA
   A tko je ovo, u haljini
tko od vile sad proteče?
Ako zlo vam ke ne čini,
nije razlog da zlo steče.
 
PASTIR DRUGI
   Kô ne čini zlo, ako je
gnusni satir grdnih dila
smio doć, krijuć slike svoje,
među vile kako vila?
   I da isprid nas bježat ne usta,
budući 'e ončas zaskočio,
Dubravci bi lijepoj s usta
celov silom ugrabio.
   Nu čemu će sad besjede?
Tec'mo u mjesta za njim svaka,
po uvadici da ne ide
zlom satiru zloba ovaka.
 
SATIRICA
   I meni ih je slidit sila,
da što misle ne učine;
zasve opak, ne bih htila
moj nevjernik da pogine.
 
 
Skazan'je drugo
GORŠTAK SATIR
   Niz strane, niz polje, pustijem gorami,
Divjače, biž bolje i prida' nogami!
   Bez smijeha tko pazit sad ludos može tvu,
grd satir priobrazit u vil se gizdavu,
   i ko vil u odjeći sred vila inijeh poć,
da nitko, scijeneći, poznat ga neće moć.
   Nesvijesti velike s uresne htjet sile
satirske prilike priobražat u vile!
   Zaman se čini sve i lijepi i maže:
grdoća s naprave grđa se ukaže.
   Polje se, gora i lug ludosti tvôm čudi:
tamaša, smijeh i rug osta ti svijeh ljudi.
   Nu tako sad pleća vukući pribjena
sudi sam čija veća ljepos je vidjena.
   A još bi ovi dan kako snijeg od lani,
da između svijeh jedan pastir te ne brani.
   Srce te i snaga ovega odrva
između tojaga teškijeh i drva.
   Nu neka on huka, smijat ću ja se i za nj:
glumac sam, a Vuka poslô sam po bubanj.
   Na pir ćemo obadva večeras u selo,
da se igra, uživa i stoji veselo!
 
Skazan'je treće
LJUBDRAG STARAC
   Zlo se tiskat bez jakosti
tko 'e nekrepka, ko ja, stupa:
jedva izvukoh stare kosti,
i izkopah se svih iz skupa.
   Ah, kâ čeljad, mnoštvo koje
sabralo se sa svijeh strana:
i star i mlad, svak došô je
na slavljen'je blaga dana.
   Sve su vile, svi pastiri
s vrstom svakom žena i ljudi,
i gorani i satiri
dotekli su odasvudi.
   Ali se je ockvrnila
svetkovina plemenita:
najljepša je dana vila
najgrđemu s tamna mita.
   Blažen pastir slavni od Ide
ki zaslijepljen ne bi od zlata
neg po čistoj pravdi otide
da 'e ljeposti ljepos plata.
   A oni proklet s koga izlaze
na dan blag nam plačne kobi,
tko liposti lipos vaze,
a za zlato da grdobi!
   Proklet i oni tko najprije
za izet zlato, zemlju izdube,
kad cić zlata najvrednije
običaji se u nas gube!
   Po zakonu dat se imaše
lijepa Dubravka i gizdava,
sred Dubrave komu naše
u ljepoti 'e prava slava.
   Miljenko je imô mili
steć Dubravku cić lipote,
nu se ukloni zakon sili:
grd ju pastir zlatom ote.
   Tim su smeće srca moga
da na mjestu ne bi ovomu
Tko Grdanu bogatomu
smio se oprijet cića toga.
   Ali mene većma smeta
Miljenkova uspomena,
komu 'e bila od djeteta
još Dubravka narečena.
   On nju žuđe, i ona njega
okom gleda vazdan blazim,
i glas danas puka svega
vjerenicim zvaše drazim,
   kad iznenad sa svijeh strana
začuh opet gdi svi glase
da Dubravka za Grdana
bogatoga vjerila se.
   I Miljenko ču sa mnome
tko mu ugrabi vjerenicu,
i od muke svenu u licu
i zamuknu mramorkome.
   I od žalosti i od jada
tu stat veće nijesam mogô,
razmišljajuć na što sada
zločestvo nas vodi mnogo,
   da na blag dan od slobode
jes tko zlatu još robuje,
i da sila s prike zgode
nad zakonim gospoduje.
   Nu tko tužan ovo izhodi?
Po prilici Miljenko je:
za dubje ću skrit se odi,
za čut ke su misli svoje.
 
 
Skazan'je četvrto
MILJENKO sam
   Najljepša se vila daje
najgrđemu u prilici!
Ke ufan'je veće ostaje
nami, o verni ljubovnici?
   Ljubav, vjera, služba, lipos
i običaji i zakoni,
sve bi zaman: jaču kripos
grda u zlatu nemam doni.
   Da li, oh jaoh, za Grdana,
najgrđega od pastijera,
mâ Dubravka segaj dana
najljepša se vila vijera?
   Mâ Dubravka? Kako moja,
ako 'e druzijem dana sade,
da moj život, kî 'u dostoja,
ko prisječen dub, jaoh, pade?
   Krotku ovčicu, mirnu i blagu
vuk u gore strašni uvuče,
i n'je toga smijen'je i snagu
tko bi ukazô; jaoh, svi muče!
   Ja ću gledat na me oči?...
Neću! Ne, ne, razlog nije
da tî ga oblak sred istoči
svijetlo sunce me prikrije.
   Da što čekam, što li pazim?
Razdijeljen sam s dragom vilom.
Što grdobu ne porazim
kâ mi život grabi silom?
   Pr'je smrknutja dana ovoga
dni imaju bit satreni
ili moji, ili onoga
tko moj život grabi meni.
 
 
Skazan'je peto
DIVJAK SATIR I JELJENKA SATIRICA
DIVJAK
   Pastiru, hvala ti, ubjen bih ja bio,
na pomoć da mi ti ne budeš prispio.
   Kaži mi tve ime, da mi te ne zabit;
er ću ti sve vrime životom držan bit,
   zasve da ističe oku se mom sade
da imaš naličje od divje me lade.
 
JELJENKA
   Ako imaš, kô reče, domaću tvu drugu,
kud stupaj tvoj teče za vilam po lugu?
 
DIVJAK
   Ćudina opaka i njeka pusta bijes
uzrok su da svaka vila mi nosi svijes.
 
JELJENKA
   Za čudo ne scijenim, bez svijesti čim hodiš,
da tako s pribjenim kostim se nahodiš.
   Napravlja' se i resi i čini sve što hoć',
da satir ti nijesi koji se skrit nije moć.
   Vrzi tja cić tega neslične odjeće:
satira divjega pitoma vil neće;
   k ljubi se povrati, od ke se odijeli,
koja te gledati u slici tvôj želi.
   Ohaj se od vila, ke ti su s prikora:
ljubovca tva mila vapi te iz gora,
   i još čut neć' ti glas ni poznat lipote,
a ona bi danas koja te smrti ote.
 
DIVJAK
   Ah, gdi 'e, da ju slidim, ljubi ma večeras?
Ja ovdi ne vidim druzijeh izvan nas.
   Na obranu moju bi, pastiru, ti jedan:
samomu ja tebi držan sam ovi dan.
 
JELJENKA
   Da, da sad izide t' tva ljubi, bi li ti
htio samu nju slidjet, vile ine pustiti?
 
DIVJAK
   Vile odsad, pače sjen mrzeća 'e meni njih:
sramotan ja i bjen danaska s vila bih.
   Ah, Lero Lerjane, veliki bože naš,
priko ove kad strane s vilam mene ugledaš,
   na vrat me niz strmu liticu obori,
zajaz' mnom u grmu vučji glad najgori!
   Ah, da sad ljubi ma izide odkuda,
ona bi bil' sama sva moja razbluda.
   Pastiru, kaž' mi tim jeda ju gdi vidi,
da hrlo priletim sred klisura i hridi.
 
JELJENKA
   N'je dalek, ovdi je ljubovca sad tvoja:
ruho ovo, ke krije tebi nju, mećem ja.
 
DIVJAK
   Što sad oči moje paze?
Jeljenka ovo mâ je vila
ka, da mene ne poraze,
pastijerom me obranila?
   A ja zdiram, a ne svlačim,
neprilične ove odjeće,
i vile i njih ruha tlačim,
tebi samoj vjeran veće.
   Nadaleče, nadaleče,
Podbrgatke vile prike,
teško i lele temu uvike
tko u brijeme od vas ne uteče!
   Ah, za druzih kô ću moći
igda ostavit tu lipotu,
gdi samom sam tvom pomoći,
moj životu, u životu?
   Ti me peci, ti me vari
i na volju tvoju kuha':
napravom me ne privari
n'jedna vila lijepa ruha.
   Da se u dušu njeke stave
vratit tuđe, što ih slavi,
ostale bi bez naprave
kako suh panj u dubravi.
   Nu hod'mo i mi gdi svi hode
od najljepšijeh čuti vjeru,
na dan ovi od slobode
zahvaliti bogu Leru,
   kad nas oba svom kriposti
vlas njegova 'e slobodila,
tebe od moje nevjernosti,
a od pricijeh mene vila.
 
 
Skazan'je šesto
BRŠTANKO, LJUBDRAG I GLASNIK
BRŠTANKO
   Ter viđe ti sada, Miljenko gdi teče,
ili inim da smrt da, ili on da je steče?
   Teške su pogube odsvud ga pritisle;
nu mali, kî ljube, što ima doć, misle.
   N'je slike zaisto grdoba grdobi,
ma zlato ono isto kijem lijepu vil dobi
   imaće moć i vlas toliko veliku
za podat večeras Miljenku smrt priku.
 
LJUBDRAG
   Razbiram i ja to svaki čas u meni,
da moć tu ima zlato, ostajem smeteni.
   Ah, prikor u dugu tamnilu neznan'ja
cić zlata drug drugu ko rob se da klan'ja!
   Biće od svijeh suđeno, ako se odredi
da Miljenko općeno veličanstvo uvrijedi.
   Svačija tim ruka bit mu će na poraz:
na smrt ga će od puka osudit svega glas.
        Tim njegovu smrt istinu
     sa mnom odsad plači i cvili,
     misleć kako pastir mili
     cić grdobe zlatne izginu.
        O Miljenko, vjerenikom
     čim večeras svak te pazi,
     jaoh, s neharnom zgodom prikom
     nemila te smrt porazi!
 
GLASNIK
   Tko ovo sada nepravedno
s Miljenkove smrti cvijeli,
kad vaskolik puk se ujedno
š njim raduje i veseli?
 
LJUBDRAG
   Što spovijedaš, o Radmile,
pravi je uzrok nami od cvila:
najgrđemu s prike sile
najljepša je dana vila.
   I Miljenko cića toga,
kî Dubravku sam dostoji
ko najljepši mjesta ovoga,
ako n'je umro, za umrijet stoji.
 
GLASNIK
   Kî plač, kâ smrt? Miljenko je
zdrav, živ, veseo, čestit svime:
smirio je želje svoje,
Dubravka je lijepa š njime.
   Vjerenik je on izbrani
na ovi blag dan u Dubravi:
vile, pastiri i gorani,
svak ga slidi, svak ga slavi.
 
BRŠTANKO
   On vjerenik Dubravčin je
ka se vjeri za Grdana?
Čut nam čini, kî način je
bio toj zgodi segaj dana.
 
GLASNIK
   Od pastira družbe naše
do najmanjijeh pastirica
vjerenik se Grdan zvaše
a Dubravka vjerenica.
   I redovnik bješe tima
u Lerovu crkvu uljezô,
da bi od vjere među njima
vijeku vječni vez zavezô.
   Svetilište on najprije
po običaji davnjoj čini:
"Hoja, Lero, Dolerije!"
vapijaše vas puk ini.
   Jaganjčić se bez biljega
u žeravi živoj spraži
i, što rađa zemlja, od svega
prikaza se plod najdraži.
   Ali na ognju plam potamni,
pod nami se tle ustrese,
crkva od groma bukom zamni,
a stup Lerov znojaše se.
   Na ovo čudo vas puk stoja
ko zapanjen, ter ne prista
Dolerija, Lero i Hoja
zvat na pomoć segaj mista.
   Nu što imena od tih veće
bogova se od nas zvahu,
trešnje, buke i od smeće
huđa zlamen'ja izhođahu.
   Nu čim svač'ja lica blide
i svak treptit ne pristaje,
eto Miljenko u crkvu ide,
izvan sebe ko vas da je.
   Na došastje Miljenkovo
prista trešnja, gromnja umuknu,
prosvjetljen'je oganj novo
uze i u čis plamen buknu.
   Bog razvedri Lero sliku
i, da vidi mladi i stari,
nje lijepu ljubovniku
u obraz jedan zrak udari.
   Svak to uze za zlamen'je
da vlas višnja to učini,
da Miljenko sadružen je
lijepoj Dubravci, a ne ini.
   Tim vaskolik puk se uzbuni
i zavapi u sve glase
da se volja božja ispuni,
dočim lijepu lijepa dâ se.
   Iz ruka se tako ote
Grdanovijeh lijepa vila
i dâ komu cić lipote
nje pristoji ljepos mila.
   Tim Miljenko sad, veseliji
i čestitiji neg ikada,
lipos dragu ku sveđ želi,
kad manje ufa, steče sada.
 
LJUBDRAG
   Poznam i to, rijet je trijebi,
vrh vladanja svijeh na svitu
da vladalac višnji s nebi
ima pomnju posobitu.
   Da se on danas ne nadkloni
vrh Dubrave ove naše,
po tle iđahu svi zakoni,
sloboda se satiraše.
 
GLASNIK
   Ali eto gdi skače k nam kolo satira:
poznat je kuhače i glumce od pira.
   Na gozbe sve naše oni su sveđ zvani,
er bez njih tamaše ni smijeha nigdi nî.
   Nu veće svatovi kupe se na pospjeh:
u svadbu ho'te i vi! Sve što znah, sve vam rijeh.
   Brštanko, tebe sam prvijencom došô zvat,
a Ljubdrag nad svim nam obran je stari svat.
 
 
Skazan'je sedmo
GORŠTAK, VUK DIVJAK, SATIRI, JELJENKA SATIRICA I SKUP PASTIRA
GORŠTAK
   Zapekle se od družine
pečenice bijehu sočne,
a to da se bolje pine,
kad obilna gozba počne.
   Da kad kuša slad mila se
od jestojske i od pitja,
svačije srce razigra se
ćuteć miris draži od cvitja.
   Da zažare i obesele
i lica se i pogledi,
i da u smijehu slađe vele
i u radosti svak besjedi.
   Da razlike igre igraju
i skladne se poju pjesni,
mladi i stari uživaju
siti, pjani i obijesni.
 
SKUP
   Igra' kolo, skoč'mo bolje
svak se kaži dobre volje!
Na pir, na pir hod' svak hrlo,
spravi trbuh, čisti grlo,
da se ije, da se pije,
Hoja, Lero, Dolerije!
 
GORŠTAK
   Žarka kaplja dobra vina
nebeska je mana istina,
sred ljuvena slatka piva
češće griska' i celiva'.
Na pir, na pir, da se ije,
Hoja, Lero, Dolerije!
 
VUK
   Kapun pečen svijetla lica
i ljuvena jarebica,
ko najljepše segaj mjesta
zet nami su i nevjesta.
Na pir, na pir, da se ije,
Hoja, Lero, Dolerije!
 
GORŠTAK
   Ah, što slađe može biti
nego jesti sveđ i piti:
zdravje, snaga, život, bitje
jeden'je je nami i pitje.
Da se ije, da se pije,
Hoja, Lero, Dolerije!
 
DIVJAK
   Sve je spravno, sve gotovo
u čas dobar vesel'je ovo:
glumče, bubnju, udri! Gdje ste?
Evo zeta i nevjeste!
Da se uživa, igra i smije,
Hoja, Lero, Dolerije!
 
 
Skazan'je osmo
MILJENKO, DUBRAVKA, REDOVNIK, SKUP PASTIRA I VILA
SKUP
   Hod', od pira bože, hodi,
igre mile s nami vodi,
združi, sjedini
pod pjesni medene
ove ljuvene.
 
REDOVNIK
   Vjerenici obrani dostojno nad sve ine
kroz ures izbrani ljepote istine,
   na ugodan, na skladan vez slatki od vire,
sloboda na blag dan čim skupi pastire,
   nebo vam odzgori vjeru ovu svjedoči
i vrh vas otvori od zvijezda sto oči,
   skladno svi jezici sred ove Dubrave
da u časti i dici hvale vas i slave.
 
MILJENKO
   Evo uza me moga dobra,
evo uza me moga blaga,
evo lijepa, evo draga,
ku moj život služit obra.
 
DUBRAVKA
   O prislatko, o jedino
drago ufan'je, željno meni!
O uresu moj ljuveni,
noći moje sunce istino!
 
SKUP
   Hod', od pira bože, hodi,
igre mile s nami vodi,
združi, sjedini
pod pjesni medene
ove ljuvene.
 
MILJENKO
   Eto dođe željno vrijeme,
lijepi raju duše moje,
da snijeg puti rajske tvoje
grlim rukam ognjenijeme.
 
DUBRAVKA
   Ja sam ona ke lipotu
verno ljubi, dvorno slavi,
o gizdava mâ ljubavi,
o jedini moj životu!
 
SKUP
   Hod', od pira bože, hodi,
igre mile s nami vodi,
združi, sjedini
pod pjesni medene
ove ljuvene.
 
MILJENKO
   Oba smo u cvit od mladosti:
hod'mo na što srca žude,
na ljuvene na razblude,
na celove, na radosti!
 
DUBRAVKA
   Daj, da veće hodi k meni,
na medene igre hrli:
ah, celivaj, miluj, grli,
drag pokoju moj ljubljeni!
 
MILJENKO
   Čim raskoše tve razbira,
zameta se srce u lasti.
 
DUBRAVKA
U tvojoj sam, dušo, vlasti:
uzmi što hoć' bez ozira.
 
SKUP
   Hod', od pira bože, hodi,
igre mile s nami vodi,
združi, sjedini
pod pjesni medene
ove ljuvene.
 
 
Skazan'je deveto
REDOVNIK IZ CRKVE S INIJEM PASTIRI
REDOVNIK
   Pastiri, pokli svi i riječima i djeli
sva smo veće u crkvi činjen'ja dospjeli,
   još vršit trijebi je, da se blag dan resi,
što činit ostaje pod vedrijem nebesi.
   Iz svijeh tijem usti u skladu jedan glas
ovako izusti i klikni večeras:
   "O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,
   uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
   sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti".
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
REDOVNIK
   Svak redom dar ovdi kî ima najdraži
sad našoj slobodi čestitoj prikaži.
   O svijetla božice, eto i ja na tvu čâs
najprvi sej ptice puštavam večeras,
        da, kô one steru krila
     sad slobodne svud po nebi,
     i sloboda prostre mila
     sej Dubrave glas po tebi.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
MILJENKO
   Milosna, jedina božice svijeh strana,
tebi u dar maslina od mene 'e podana,
        da, kô u miru uz vil moju
     željen'je se me ispuni,
     tako vlas tvâ da u pokoju
     čestitijem nas vijencom kruni.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
DUBRAVKA
   Ovi cvit rumene i lijepe ružice
primi sad od mene, o lijepa božice,
          da, kô ona cvijetju ostalom
     sadružena ures dava,
     tako slavom tvôm i hvalom
     da 'e hvaljena i mâ slava.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
ZAGORKO
   Slobodo ugodna, uzdahe, plač i vaj
od mene slobodna na tvu čas primit haj,
        da, kô se oni sad od mene
     zajedno s rikom suza dile,
     da se odijele i spomene
     od me prike tako vile.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je do...
 
DIVJAK
   Slobodo, odveće ugodna svakomu,
primi ove odjeće vilinje za čas mu,
        da, kô š njima sve ludosti
     i taštine zdrijeh i skinuh,
     tako da opet s tvôm kriposti
     vik ne svežem što prikinuh.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
JELJENKA
   Slobodo, pogleda' na mene odizgar,
i ovi kus meda htjej primit za drag dar,
        da, kô sladak bez primjese
     med je sobom po naravi,
     nad svijem ke se tuđijem rese
     tako i ljepos da mâ slavi.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
VUK
   Slobodo jedina, na tvu čâs sasma rad
čašu ovu ja vina naslužih punu sad:
        čini, kô si ti utjeha
     Dubravi ovoj na sem sviti,
     da i čašica ova od smijeha
     meni je ures vjekoviti.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
GORŠTAK
   Slobodo, za malu tvoju čâs ne primi
ovu mu sviralu skladnu ovdi nad svimi:
        neka uvik svi pastiri
     i sve vile prigizdave
     tance vode gdi ona sviri
     u dan ovi sred Dubrave.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
PASTJERIĆ
   Slobodo, i ovi košičić pun kriješa
među inijem darovi od mene izmiješa',
        a to, er ću ja ufati
     da mi od tebe pomoć doć će
     i da mi ćeš opet brati,
     dokle uzrastem, s dubja voće.
 
PASTJERIĆ
   Sira ovo što mati ručku mi jutros da,
slobodo, podati tebi ću ja sada,
        a to, i ja unaprijeda
     neka budem tvojom vlasti
     sira, masla, mlijeka i meda
     slobodnije majci krasti.
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...
 
REDOVNIK
   Sad, nebo, usliši, usliš'te, bogovi,
što u glas najviši na dan vas molju ovi,
   i ti, kâ iz ruka svih primi darove
proz ma usta od puka svega čuj molbe ove:
        Eto vile prigizdave
     zlatne prame cvijetkom rese,
     a goranin divji izljeze
     s vijencem bornim oko glave.
        Eto pastijer sred livada
     pod svirôku pjeva svoju;
     eto u miru i pokoju
     dva najljepša ljubav sklada.
        Dubrava ova slavna svudi
     opet zelen svu 'e primila;
     opeta se razgojila
     u pokoju kî svak žudi.
        Bez oblaka u vedrini
     vrhu nje se nebo kaže,
     tihi vjetric u njoj draže
     dzorne hlatke čuti čini.
        Skladni puci, mirna sela,
     travna polja, doba ugodna,
     pune njive, dubja plodna,
     rojne čele, stada cijela.
        Tim pospješno, moji mili
     kî resite ove strane,
     u slobodi slatkoj stane
     čim ste u miru obljubili,
        u jedinstvu, u ljubavi
     neka draži dan izlazi,
     ovdi našim skladnim glasi
     sloboda se draga slavi!
 
SKUP
   O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,
   uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
   sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!